Slavonska iznenađenja
|
Moje dugo izbjegavanje poziva da se prodružimo posavskim planinarima vjerojatno ima veze sa mojom negdašnjom učiteljicom zemljopisa u osnovnoj školi. Koja nas je uvjeravala da je Slavonija ravna i nespektakularna. Ima veze i sa dodatnom potvrdom ovoj tvrdnji, koju sam dovoljno puta vidio u filmovima, dok bi Fabijan Šovagović tjerao zapregu kroz maglu. No, nije baš sve tako. Stvar je malo kao kad na prvi pogled nespektakularna djeva, koja u nekom romantičnom trenu stoji pred vama ... No da; shvaćate...  Lijepo je to. Zna iznenaditi. Ovaj put, župansjko-bilećko-vinkovačko-oraški zdrug nastavio je proces proljetnog samokaljenja planinarskog - upravo Slavonijom. Prvo odredište, iako usputno: Našice. Proglašeno najuređenijim manjim mjestom nedavno, zbilja simpatičan gradić. Centrom dominira klasicistički Dvorac Pejačević, iza kojeg se prostire Veliki park sa romantičnim jezercem. Sam posjed, Pejačevići su držali od 1734. do 1945.   Naše prvo odredište, na kom ima smisla pojaviti se u gojzericama, sa štucnama, šćapom i inim artefaktima koji sugeriraju neustrašivost planinara - Jankovac. Gorska dolina na Papuku zapala je za oko grofu Josipu Jankovcu, koji tu polovicom devetnaestog stoljeća uređuje posjed sa jezerom, s kojeg se preko sedrene barijere u krškom terenu voda iz Jankovačkog potoka obrušava u kanjon potoka Kovačice - pazi sad! - 35 metara. U ravnoj Slavoniji.  Po vlastitoj želji, grof je sahranjen u obližnjoj špiljici iznad izvora.  U dilemi, pršut ili Batman, pobjedu odnosi batman. Old Bat. Šišmiš.   Samu Jankovačku dolinu početkom 18. stoljeća prvi su naselili staklari iz Austrije. Malo je tragova njihovog djelovanja, ali laganom šetnjom kružnom stazicom nad jezerom (priznam, bez hroptanja i potoka znoja) nailazimo na tri groba jedne od staklarskih obitelji...   Nastavljamo uređenom stazicom (ajme... dobro; maltene ide i bez gojzerica, eto...) do Jankovačkog slapa...    Predsjednik Mesić je iz Orahovice. Čega se usput prisjećam, dok se od Jankovca vozimo petnaestak minuta upravo do tog mjesta, gdje napuštamo glavnu cestu. Novi cilj na Papuku -Ružica grad. Ima nešto u izgledu našeg Il Presidentea i starog grada, za kojeg netko reče kako "niti je grad, niti dvor ni tvrđava". Ne manje monumentalan, zapanjujući usred ničega, maltene, grad na strateškom prijelazu iz Podravine u Požešku kotlinu spominje se 1357. kao kraljevski posjed. Od 12. do 15. stoljeća bitan, 1543. ga osvajaju Turci, koji manju postrojbu zadržavaju do 1687., nakon čega grad mijenja vlasnike i polako propada. Šetnja (...opet priznah... ah...) od Orahovačkoj jezera, zgodne male akumulacije, traje dvadesetak minuta i definitivno vrijedi. !Da ravna Slavonija!    Što...? Prihvaćate da Šovagović nije mogao ovuda sa zapregom, podržavate me u tvrdnji kako profesorica Mirković nije baš sve rekla na satu zemljopisa, ali... ... koke vam fale? Dobro; uz obligatornu napomenu logorske vatrice, približavanja toleriranim promilima, očekivani smješak večernji ... Koke za neverbalni kraj onda ... /pjetlića sam pokušavao otjerati iz kadra i šire, ali, eto... nije se mladac dao... Na mladima svijet ostaje. I koke./   |
