Marketing
United Colors of Auzmish
Nije Benetton svačija igra. Mislim, onaj pravi, šareni, pomalo bleščeči Benetton, di je travnatozelena sljubljena sa ciklamom, recimo.
I moj je pokojni tatek bio protiv Benettona. Zagovarao je, o tome sam već pisao, više, onak', klasik kolekšen. Pastelne, ujednačene tonove, srodne krojeve i štofove, a ne te varijante a la Vestvudica ili Lučijano - potonji u blažoj varijanti.
Ali dok je japa tak propovedal, a sam si je za brak izabrao nekaj iz Goltijerove linije, zmešano, zbrda on, zdola stara.
On Vlaj s Cetine, ona Saska Anhaltinka s Elbe. To niti ne teče ka istom moru, majketimile.
I onda on meni zagovara slivove. Da široke delte izbjegavati, uska korita tražiti, malo pritoka, ništa gornji tokovi. Ponornice upitnog porijekla – tabu!
Nego da sebi slično najdem. Pa di bi to raslo, iz kojeg jajca isteklo, japa dragi?!
I dobro.
Kaj sam ja nalazil, nije sad bitno. Nisam puno, još manje za priču.
Onda je neka štrkljasta curica urednog brčića pozvonila na vrata. Te uredno pitala za mog podstanara. Inače tipa, koji mi je tvrdio da je iz Matića – kraj – Boka – kraj - Orašja – kraj – Županje. Što je meni, orijentalnom analfabetu za naše prostore, bila tera inkognita, daleko iza Kutine, prema Beogradu negdje.
(Što sam sad deset godina u Orašju, što znam da nisu Matići kraj Boka već Bok kraj Matića, druga je priča. Koju sam zbicikliral davno uzduž i poprijeko, vlastoguzno i vlastonožno.)
Ova Brkata dakle bila je iz Tuzle.
Osim što mi je uletila u stan i u nešto, što intimno i danas smatram bivšom vezom, budila je moju znatiželju, jer za Tuzlu nisam čuo niti na jednom od obadva singla Safeta Isovića, koje je moj tata slušao kad mame ne bi bilo doma. Kasnije sam se tek sjetio kako je moja sirota australska sestrična jednom busom imala ići iz Splita u Njemačku, povraćala od narodnjaka, i proglasila takve podražaje paušalno - Tuzla – muzikom.
Podstanar se udao uskoro; Bosanci, tako i moja Tuzlanka, u Hrvatskoj su postali strani državljani; Vlaj u meni krenuo je spojiti ugodno s korisnim i u malu sobu uselio iz doma izbačenu stranu studenticu iz metropole Tuzla – muzike. Sa upotrebom ključa, naravno.
Koji je uskoro trebao meni, što sad isto nije za priču.
Na vjenčanju nas je s kumovima bilo ukupno čitavih četvero. Kuma je obukla moje traperice, kumu je vezica od bokserica tokom slikanja virila pola metra iz šlica. Tonči Tadić, naš matičar, nije bolje prošao; nedugo kasnije postao je političar.
A moja Tuzlanka i ja krenuli smo iz Cimer – fraj – varijante živjeti kao supružnici, i dalje vjerujući kako ćemo nakon rata i studija opet krenuti svatko sebi – ona kući u Bosnu, ja kući... u Njemačku. Ako me ona druga ne bude htjela.
Obzirom da, rekoh, danas znam korelaciju Matića i Boka, da napamet znam okolicu Tuzle i sve to – očito smo krivo vjerovali… Ili smo zaboravili dogovor da nam brak vrijedi „do kraja rata, pa svatko sebi“.
Tu smo i dalje, skupa.
Što bi mi stari sad rekao na sve to, pojma nemam.
Obzirom da je moj stari dakle meni preporučivao sivopastelne bračne nijanse iz perspektive svog vlastitom etno-gotijerovskog odabira, pa nisam imao niti šansu biti pronađen od neke sebi slične, te obzirom da se moji ubogi roditelji nisu dospjeli baviti mnome i od mene napraviti čovjeka nacionalne i vjerske tradicije, Tuzlanka me se dokopala potencijalnog a nebrušenog. I instinktom nerotkinje krenula majčinski od mene raditi čovjeka. Taman kad sam ja sam krenuo.
Prvo me naučila, da bez Boga ne valja biti. Obzirom da ja teško učim napamet pisane tekstove, Zdravomarijo je bilo problem. Pa smo pribjegli zajedničkom ponavljanju nekog drugog teksta navečer. Među ostalim. Tako sam – slijedom uvjetovanog refleksa - naučio dvije arapske molitvice, i nadao se da Bog jeste jedan, da je namjera bitnija od jezika, i da moj stari to isto kuži tamo gore.
Tuzlanka međutim tu nije stala.
Uvela je uskršnje rituale. Adventski vijenčić. Čitanje tekstova o svecima.
Nagovorila me da s prijateljima odemo sa Taizee-pokretom u Wroclaw na ekumenski susret mladih. Upoznala me s paterom Kušanom, mojim jedinim svećenikom od srca.
I tako… Krenula je uvoditi…
Da nema prpošne Tuzlanke – a ona druga me dakle nije htjela – tko zna, kako bi to sve završilo i dokud bi došlo. Bi li Tuzlanka nestala iz mog života i ja postao berlinski diplomatić. Bi li se za praznike stvarno prisjećali izvora blagdana i motivi. Bismo li tražili spone i sličnosti religija; na neki naš eksteritorijalni, migralandski način balansirali i Bajrame i Božiće. Da bih ja naučio za Uskrs peći šunku u kruhu i ugošćavati po desetak ljudi za blagdane – teško...
Teško da meni ponekad razlika pada – isto točno. Kao i Tuzlanki. Ima tu raznih kvaka, i ima ih nemalo, a svaka duplo teža. Nije ni moj stari bio blesav.
Jedino što ja njegovu gotijerovsko-benetonsku tradiciju brakobojnog auzmiša, eto & zasad, nastavljam, uz dužno i pokoje nedužno sjećanje tematsko…
Glede & unatoč – idemo dalje…
P.S.
Ovaj post inspiriran je, zapravo, sretnotužnim ostačićem spomenute šunke u kruhu. Za stolom u Orašju. Koje je blizu Županji. Matićima. Boku. Tuzli. Zagrebu. Meni, uglavnom. I mojoj Tuzlanki također.
Post je objavljen 26.03.2008. u 07:10 sati.