U toplosvježem ručnom uratku iz svoje radionice, životom do orgazma šibani Jelo Žužinek, iskusni muškarac poštenijeh namjera, s kojim niti jedna žena nije ostala trudna a nijedna kava neplaćena, osvrće se - iznimno u utorak - na klišee i izvrnutosti u kontekstu evolutivne nužnosti kvalitativnog skoka. Jelo to, priznaje, čini pomalo poput sitnozube guske u magli, svijetli put tražeć'.
El Sendero Luminoso - svijetli put.
Da moji klinci na Predškolskoj listaju slikovnice, u kojima mama šarafi po autu a tata pegla, u kojem je Maja pilot a Krešo stjuardesa - ne znam, što bih im rekao. Opakom retorikom susjednih podneblja, moja bi ionako futuristička Prva Zakonita pak dolila ulje na vatru i - pred djecom - propitala stoljetne postulate tradicije ubojitim „Ma gdje uopće piše da ja kao žena moram…“
I tu bih ja onda izgubio. Nit, svjetlost puta, autoritet i sebe.
I nesvjesno se primio za peglu. U unutarglavnom mraku maglovitom.
Čitam, neki bavarski psiholog i vezolog analizira urođena ponašanja spolova u Zemljana - EUropejaca.
Sjećate se, u nekom ranijem nastavku spomenuo sam, kako je moj tatek to zamišljao. Idealna žena, za glavu niža, radi, štedi te šuti.
A danas…?
Visprene mlade koke od metar sedamdeset osam studiraju što žele. Pa krenu tražit iskusnog partnera bez prošlosti (!), koji je za glavu viši, idealnog mirisa i teksture. Koji je, ipak & ništa manje, kao budući glavić obitelji (kako će on naučiti vjerovati kasnije) školovaniji ili/i ima bolje plaćen posao. Najbolje „i“.
Cure traže alfa-mužjaka, kojeg će baš one iz stada izdvojiti i ukrotiti (da bi se kasnije jadale kako je papučar, predvidiv i dosadan). Koji je studirao nešto, za što je još kao prištavi Onan slutio da donosi dovoljno love za prehraniti obitelj.
Koji će dakle podržavati njezinu redi-mejd emancipaciju. I kad ona poslije posla ode na wellnes, on će, cukrić cukreni, mucica njezina, kuhati ručak za sutra i igrati se s klincima. Nakon što se naravno na vrijeme vratio s prekovremenog, kojim, po ispunjenom planu, zarađuje više od nje. Za obitelj. A da ne izgubi. Ju i nju.
Ol inkluziv.
/O njezinom čuđenju kad spozna da on takav amorfan ima Drugu te kako je ona sama uspješnija u prikrivanju paralele - drugi put./
Nasuprot tome, kaj traži mladac poput tebe i mene? Ha? Kaj?
Mislim, fina ritica je super. Okice treptalice. Da hoće pušit di se ne smije, isto je okej, dapače. Ali za ženit, e, tu gledamo drukčejše. Kako priča s mojom mamom. Kako zatvara ladice. Jel zna skuhat nekaj sofisticiranije od kajgane. Jel ne guta samoglasnike. Plaču li susjedini klinci, kad je vide. Jel' pravovremeno naučila trik sa nestankom korištenih uložaka sa lavaboa.
Mladac poput tebe i mene, brate moj, banalan je i lakozadovoljiv. Primitivan je, i svjestan situacije. Malo traži, a spreman je davati dugo. Sebe. Njoj i njezinima, uglavnom.
Ma koliko šutili o tome.
Spomenuti bavarski vezopsiholog u nastavku zaključuje, kako rješenje situacije nije jednoznačno.
Prvo se obraća curama – mladicama.
Veli:
Ispada da se jato njih takvih emancipiranih i barbikastih tragično zaguši kad se ekstatično skupi oko one dvojice dvometraša, koji hiperplaćeni prekovremeni u atraktivnoj profesiji odrađuju doma uz perilicu, ne hodaju po bircevima niti troše na stari kabrio, a k tome su sretni, nisu gay i baš neku od njih čekaju.
Dakle, Bavarac preporučuje da koke malo niže ciljaju. Jer da današnji muž ne mora rušiti balvane, graditi zamke i biti streličar, da bi bio suprug i tatek. Dakle, ne moraju mu jajca visit tako visoko da mu košulja puca od mišićof, jedan kat ispod čeličnoplavih okica srndaća-za-doma.
Cure, ako već jesu emancipicirane, i same zarađuju i doprinose bitnim svoticama, trebaju skužit da zapravo time plaše mužjake. Te da ne moraju sve ciljat baš na ovu dvojicu gorespomenutih. Da, dapače, mogu slijedom iste te emancipacije – ciljat niže. Recimo na obrtnike, majstore.
(To su, kako slikovnica ilustrira, oni omanji, skromniji modeli od do metar-osamdes'-pet, preplanuli, savršenih osmjeha, jakih zubi i čvrste guze. Kakve viđamo, recimo, kad nam radijator procuri. Nekst dor nejbr – tajp.)
Obrtnikof ima više na tržištu; dostupniji su, međusobno zamjenjiviji. Manje se čeka u redu.
U Americi postaju pravi šlager.
Nama braći pak vezolog preporučuje shvatiti da šporet ne uzima muškost, niti tako djeluje ženin PiEjčDi, ma koliko se mi na to furali. Veli da ne bježimo; da se suočimo.
Jer da zbog spomenute zablude uglavnom onda krenemo u izbjeglički lov na mlađe, od kojih smo staroiskusniji, te koje vole pušit di se ne smije. Te im lakše uvalimo prosječnost pod muževnost, prije nego ionako posegnemo za plavim dražejama za sebe još gore lagati.
(vidi gore; „Element kvalitativne ciklike u odabiru partnerice.“, Roko Prč i drugi, str. 4933, izdanje Hidalgo &Co., San Pedro 1968.)
Preporuka nama dečkima je, dakle – ne tražit klinke te vraga s njima. Međugeneracijska solidarnost, ne, ne. Suočavanje s istinom, da, da.
Veli vezić nadalje, kako na vodećim pozicijama ima manje žena samo zato, što genetskim drajvom seksualnog stereotipa baš muškići moraju doći do tamo – kao spermići /vidi gore, Onan/ – kako bi, upravo, mužjački ispunili anticipirana materijalna očekivanja svojih suprugica te proizišlog potomstva. Kako bi bili odabrani.
A koke se samo fino lukavo udaju.
Pa broje di su muški sve, kvragu, raspoređeni.
Nose Kalimero – majice „To je nepravda“.
Pa fakat. To je nepravda, mislim.
Po bavarskom psiho-vezologu, spolna bi se raspodjela vodećih pozicija i plaće-po-spolu ujednačila – što žene i žele – ukoliko bi one bile te, koje imaju opstat, zlaktat se k'o (mi) spermići. Da moraju one doć na devedesetšesti kat.
A da se mi muški, braćo moja, samo fino lukavo udamo.
/Okej, mi braća bumo, svjesni tereta, sami gedore micali sa puničinog heklanog stolnjaka. I nebumo nosili Kalimero-majice. Tulike si dojdemo. Kakti metroseksualci. "Gdo me bu rešpektijeral ak se ne bum sam." (ditto)/
Ali ja tu ne kužim neke stvari.
Em mi muški dakle za univerzalno dobro vrste moramo prihvatit papuču, šporet i ofucane cure naše dobi. Kako bismo ih novopreuzetom "slabošću spola" stimulirali na verbalno zagovarano spolnoravno profesionalno predatorstvo. (str. 6288, ditto, te bavarski vezolog). Ajdonfakengedit.
One pak – curke naše - u toj konstelaciji, u kojoj ih MI trebamo podržavati, trebaju onda odozgora lovit nižeškolovane i manjezrasle čvrstoguze mladce. Isto radi očuvanja vrste.
Dakle – mi da prihvatimo akademičke, a akademičke da odu istovremeno ganjat štemere. Ajdonfakengedit, Part II.
Koliko je onda vrstih za očuvat i kaj brak 'opće je? Tko je tu Paja, tko Mavo i hoće li u posljednjoj epizodi Papak ipak tragično izumrijeti?
Što, braćo, da velim svojim klincima, kad musavim prstekom pokažu Krešine dlakave fudbalerske noge i vele „Striček stjuardesa“ …?
Ne znam, da vam velim praf za praf.
Ostal mi je Bavarac skroz mutan.
Idem sarmu protrest.
Šejkn, not strd.
Uz pozdrav,
AFŽ!
Ale fir Žuži
Post je objavljen 18.03.2008. u 13:39 sati.