Prvo, pa samba
|
Kad vam netko, koga vidite prvi put u životu, i kome ste uredno platili, uz ljubazan smiješak pojasni, kako radite preduge korake i ukočeni ste u ramenima, kako pogrešno držite kažiprst i preoštro skrećete ustranu, kako očito imate problem s brojanjem do osam ali i kako je to sve za prvi put super, te da kući vježbate i ne odustanete… E onda vam se svašta desilo odjednom. Nalazite se vjerojatno & otprilike na onom mjestu životnog planinarenja, kad ste se već rashodali, uhvatili neki ritam, odbacili prve viškove nepotrebnog. Kad pretpostavljate da ste tu negdje pred vrhom, i kad ne znate, je li vam drago ili krivo kad nakon grebena ili šumarka vidite idući uspon, idući greben, idući šumarak životni. Ali tu je negdje vrh. Tu je negdje pretpostavljena polovica puta. Znate što ste dosad prošli - nije savršeno, ali je vaše; pretpostavljate, koliko još imate na raspolaganju. Sve točnije znate, što vam apsolutno nije potrebno, a što baš želite iz ritualne priče prevesti u praksu, ostvariti, ugraditi u sebe i nastaviti, dok ide – oplemenjeniji, sretniji, ispunjeniji … Globalno. Životno. /Na sreću, univerzalno bestražno, uglavnom - - - bitna spoznaja! ;-) / Vjerojatno su vas dakle takvog i tu – obraćam se zapravo muškoj subraći, baš primjećujem – i petnaestogodišnje srnice i zrele pachuli-princeze vodile uz isti strpljivi, majčinski osmjeh, dok ste se uz njih spoticali, hvatali njihov i opći ritam, pretvarajući se da je sve pod vašom suverenom kontrolom i vodstvom alfa&omega - mužjaka. O plesu dakle govorim. I o odluci, da ga na polovici života već jednom pokušate savladati, negdje između trećeg stranog jezika, tečaja sigurne vožnje i prvog midlajf-terapijskog skoka padobranom. Dakle, dugujete to sebi. Ne želite više sjediti po strani sa čašom ili cigaretom kao štitom u ruci. Dojadilo vam je gledati samoinicijativne žensko-ženske plesne parove (??jesu li zbilja muški opterećeniji vlastitim postojanjem??). Autoironičnim humorom govorite o vlastitom, unikatnom plesnom pokretu, kojeg još nitko nije prepoznao niti uspio ponoviti kao shemu pokreta, niti ga vi sami trijezni iole znate izvesti. Obećali ste nekoj Heleni, nekoj Maci, Ani, Vesni te cuker-culect-Prvozakonitoj – naučit ćete plesati. Vi to možete! I eto vas onda. Dok shvatite situaciju neke večernje zafrkancije s pozivom, pristali ste. S riječi na djela. U dvokoraku. Na prvom levelu, prizemlje, prošli ste blagajnika, nakon što ste mu glasom anonimnog alkoholičara došapnuli da ste došli zbog… psst… plesnog tečaja. Uz stepenice… Drugi level podsjeća na drugu istinu… Da; ne držite do steroida, trokrilnih likova koji žive kod roditelja; gadi vam se vonj porno-seta i promočeni ručnici, sprave prije potiču na sado-mazo seks nego na sticanje kondicije i poboljšanje tonusa mišića, ali – teretana. Idući korak – teretana mora pasti! Poslije tečaja plesa, odlučujete, i već razrađujete taktiku – o tome ćete prvo morati početi pričati. Dok sazrije. Ili se diskovi vaše kičme ionako prije ne raspadnu. Treći kat. Pobjednički level. Trema polako prerasta u spoznaju da ste sad krenuli, da ste – di ste, da nema natrag. Plesni tečaj; sad i tu. Plati pa se klati. A koliki li ste u ogledalu, mila majko… Barem tu je Gobac imao prednost u startu, promišljate „Ples sa zvijezdama“… Prvozakonita vas vulgarnom telepatijom lišenom svake majčinske zaštite predstavlja društvu opakih čagera – „Ovo je moj Gobac, hahaha…“ Kad vam netko, koga vidite prvi put u životu, i kome ste uredno platili, uz ljubazan smiješak pojasni, kako radite preduge korake i ukočeni ste u ramenima, kako pogrešno držite kažiprst i preoštro skrećete ustranu, kako očito imate problem s brojanjem do osam ali i kako je to sve za prvi put super, te da kući vježbate i ne odustanete… - KRENULI STE!  |
