Do subote se nije znalo hoćemo li se okupiti za airsoft. Pa odlazim u streljanu za kratko zaprljati cijev. Podmladak je isto opalio koji uz nadzor odrasle osobe. Dolaskom doma pristupamo čišćenju. Preko novoustrojene whup grupe dobivamo intel o održavanju treninga u "našoj" bivšoj Bistri 1. Nas je taman za jedan auto. Pošto trening organiziraju drugi, Mališa mora ostat doma. Znači na streljanu za pravo po zakonu može, a za gađanje sa plastičnim kuglicama kako mu se tko smiluje. No tako je to u našem paradoksalnom društvenom uređenju i nema se smisla previše trošiti na "krive Drine". Daj šta daš. Rano je okupljanje, pa do samog jutra ne znam na čemu smo. Tek u 06:29 stiže potvrda na moje kasnonoćne upite. Probudili su se i idemo. To je pobjednički duh. Nakon sinoćnjeg rakijanja pristupa se izvršenju zadaće. Baro se spušta pred zgradu još u balunu. Maro stiže taksijem i krećemo na teren. Pridružujemo se dečkima iz Pušće koje smo upoznali krajem prošle godine, pa naša strana broji 14 boraca. Suprotna strana broji otprilike isto, ali imaju sedam snajpera. Na tako ćelavom terenu poput Bistre 1 to doslovno ubija svaku igrivost. Prvu borbu kreću sa višeg dijela terena, zauzimaju središnji objekt i to je to. Tko kontrolira taj objekt kontrolira cijeli teren. Ginemo ko muhe od snajpera pokušavajući ostvariti bilo kakav napredak. Drugu borbu mi krećemo od gore, ali začudo oni su opet prvi na središnjem objektu. Nemoguće. To prkosi zakonima fizike. Prekidamo borbu i predlažemo kretanje sa ceste, tako da se vidimo. Treću borbu svaka strana zauzima jednu stranu objekta sa čime se dokazuje ranija premisa. Tek ova borba ima nekakvog smisla. Nakon dva i pol sata igre, razilazimo se oko 12:30. |