| < | prosinac, 2020 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
|
Sloboda izbora pojedinca nestaje kad sustav upotrijebi represivni aparat za naše dobro. Znači slobodni smo jesti hranu punu aditiva, kemije i hormona. Slobodni smo konzumirati duhan, alkohol i opijate, te na taj način uništavati svoje zdravlje i živote bližnjih. Slobodni smo dizati kredite u bankama, te na taj način postati moderno roblje kapitalizma, koje je najčešće jednu plaću od bankrota. Slobodni smo koristiti opasne igračke koje mogu ubiti druge ljude poput vozila, plovila, letjelica i oružja. No sva ta sloboda nestaje ako ste za ovaj Božić odlučili posjetiti djedove i bake u drugim županijama. Sustav nam odjednom oduzima slobodu izbora i brani proslavu Božića u krugu najuže obitelji. Kakva je to moralna farsa imajuću u vidu ranije nabrojano?  To vam je sloboda odabira u rangu naše suverenosti unutar vojnog saveza zvanog Nejto. Ko fol imaš nekakvu samostalnost i slobodu odabira, ali bolje ti je plaćati reket velikima i tako uništiti vlastitu vojnu sposobnost. Zato Djeda Mraza molim da nam sljedeće godine riješi nabavu novih borbenih zrakoplova, kao ključnu stavku državnog suveriniteta. Jer ako jednom izgubimo tu komponentu oružanih snaga, nikada više je nećemo povratiti. Nakon toga ćemo u skladu s onom narodnom - Tko ne plaća svoju, plaća tuđu vojsku (čitaj okupatorsku) - Talijanima, Mađarima i Amerima plaćati da nas štite. Onaj tko ne uči iz povijesti, ponavlja greške. Prije 29 godina smo iskusili kako izgleda rat kad nemaš istrebitelje na nebu. Ne ponovilo se više nikada...  |
Dok je veći dio kontinenta pokriven magluštinom i kišnim stratusima, iz njih se poput otoka u sred mora naoblake uzdižu planine. Dok ljudi u nizinama u mraku depresivno gledaju u svoje televizore i mobitele, ljudi u planinama se napajaju sunčevom energijom i čistim zrakom. Kako bi vam prenjeli dio tog ugođaja u ove tmurne dane, uživajte u slici koja govori tisuću riječi... |
Danas nam na teren izlazi 12 igrača, ali odmah na početku kreće kako ne treba. Jedan se odbija slikati s nama, što je u ekipi koja muti lica u javnosti, odmah jasan alarm za uzbunu. U ovih 11 godina postojanja to smo već iskusili nekoliko puta. Likovi su kratko nakon toga napustili ekipu i airsoft generalno. Čim je slikanje odrađeno pitam ga zašto, a on odgovara citiram "Jer on nije plaćenik". Odlično. Nisi, a parazitski koristiš plaćeničke resurse tipa forum i popis ljudstva. Kreće prva borba i čujem približavanje njegove replike. Čujem kad je riješio svoga igrača, pa mu se ispričavao. Čujem ga kad je sa utokom riješio jednog našeg na par metara, ali nakon toga je bio moj. Pošto je blizu šaljem mu rafal u pancirku, platecarrier ili kako se to čudo već zove. Šuti, okreće se i odlazi. Ajmo dalje. Pošto prvu borbu nismo imali nekakav cilj, za nastavak treninga se vraćamo scenariju od prošle nedjelje. Stavljamo stijeg na najćelaviji dio terena i treba ga obraniti 15 minuta nakon spuštanja ili podizanja. Razvlačimo liniju i krećemo. Vidim pokret u gustišu na našem desnom krilu, pa se prebacujem tamo.  Dođe li nam s boka pomest će nam cijelu liniju. Napredujem polako i pratim njegovo kretanja sa distance. Pregusto je za plasirati bibije i moram ga dočekati negdje na čistac. Idem još šire od njega i... odrađujem ga drugi put. Ajmo dalje. Sljedeću borbu opet smo na istim pozicijama. Ovaj put ja krećem kroz gustiš desno. Šuljam se polako prema zvuku njegove repllike i dolazim mu bočno s leđa. Okreće se i puca djelić sekunde prije, ali moja replika već gleda tamo gdje treba i kuglice se odbijaju od njega. I tu počinje galama "Nisi mi priznao, pucao sam prvi!" na što meni pregara osigurač. Jer po "dobrom starom" *AS/*AZ običaju kad je netko bolji, kreće priča o (ne)priznavanju. Tipičan je to obrazac kod onih koji ne razumiju zašto netko bolje "igra". Džaba ti nabrijana replika i sav loadout, ako ne znaš osnove vojne znanosti. Jel tako, tako je, ajmo! Neće i odlazi. Nakon toga odrađujemo opušteno još dvije borbe. Nakon pet borbi još ljudi mora ići, pa se razilazimo. Do sljedeće nedjelje ili sljedeće godine. |
 Nakon ostavke Mange na dužnost komesara Plaćenika, dogodilo se prvo čudo. Mališi je uspjelo ono što Mangi nije punih 11 godina. Nagovorio je njegovu ženu, a svoju majku da dođe na airsoft trening. Bilo je to prošle nedjelje, kad su za uvertiru odradili tri borbe u sastavu dva na jedan. Rezultat je pritom bio 3 : 0 za malobrojniju, ali iskusniju stranu. Stoga je i ove nedjelje trebalo utvrditi gradivo na principu "željezo se kuje dok je vruće". Plan je bio proći preko Hrelića, na putu prema podružnici 44, kad ono štanga. Hrelić i sav onaj nedjeljni šušur nestao je prema nekakvoj antikovid-odluci vladara ove naše prčije. Nešto što se od 1.10.1970. godine odvija na otvorenom nestalo je doslovno preko noći kao da nikada nije ni postojalo. Zato ručak umjesto kod Makedonca moramo kupiti u jednom drajv-inu i jednom trgovačkom centru na koje taj strašni Sars-Kovid-19 očito nema utjecaja. Nakon ručka nalazimo se sa pripadnicima podružnice 44 i odrađujemo ukupno četiri borbe.  Prvu igramo na stijeg u gušćem dijelu terena među objektima, ali zbog ograničenja koje snajperi tu imaju prebacujemo se na otvoreniji dio terena. Tu je borba već dobila bolje obrise, ali pošto nas je malo morali smo dodatno ograničiti teren i opet uvesti stijeg kako bi se povećala igrivost. Naravno morali smo i razdvojit snajpere kako bi dobili određenu ravnotežu među ekipama. To je bila dobitna kombinacija, pa smo kroz sljedeće dvije borbe napokon postigli traženi intezitet. Grizlo se na obje strane, zastava je prelazila iz ruke u ruku tj. padala i podizala se na drvo u sredini terena. Nakon što su trkači počeli osjećati posljedice jurišanja na stijeg, ne nastavljamo u petu borbu. Umjesto toga raspremamo se, družimo uz pivo i vatru. Dok mrak pada, vatra se razgorijeva i slijedi finale, a to je bacanje mesa na rešetku. Do sljedeće prigode...  |
