Nakon ostavke Mange na dužnost komesara Plaćenika, dogodilo se prvo čudo. Mališi je uspjelo ono što Mangi nije punih 11 godina. Nagovorio je njegovu ženu, a svoju majku da dođe na airsoft trening. Bilo je to prošle nedjelje, kad su za uvertiru odradili tri borbe u sastavu dva na jedan. Rezultat je pritom bio 3 : 0 za malobrojniju, ali iskusniju stranu. Stoga je i ove nedjelje trebalo utvrditi gradivo na principu "željezo se kuje dok je vruće". Plan je bio proći preko Hrelića, na putu prema podružnici 44, kad ono štanga. Hrelić i sav onaj nedjeljni šušur nestao je prema nekakvoj antikovid-odluci vladara ove naše prčije. Nešto što se od 1.10.1970. godine odvija na otvorenom nestalo je doslovno preko noći kao da nikada nije ni postojalo. Zato ručak umjesto kod Makedonca moramo kupiti u jednom drajv-inu i jednom trgovačkom centru na koje taj strašni Sars-Kovid-19 očito nema utjecaja. Nakon ručka nalazimo se sa pripadnicima podružnice 44 i odrađujemo ukupno četiri borbe. Prvu igramo na stijeg u gušćem dijelu terena među objektima, ali zbog ograničenja koje snajperi tu imaju prebacujemo se na otvoreniji dio terena. Tu je borba već dobila bolje obrise, ali pošto nas je malo morali smo dodatno ograničiti teren i opet uvesti stijeg kako bi se povećala igrivost. Naravno morali smo i razdvojit snajpere kako bi dobili određenu ravnotežu među ekipama. To je bila dobitna kombinacija, pa smo kroz sljedeće dvije borbe napokon postigli traženi intezitet. Grizlo se na obje strane, zastava je prelazila iz ruke u ruku tj. padala i podizala se na drvo u sredini terena. Nakon što su trkači počeli osjećati posljedice jurišanja na stijeg, ne nastavljamo u petu borbu. Umjesto toga raspremamo se, družimo uz pivo i vatru. Dok mrak pada, vatra se razgorijeva i slijedi finale, a to je bacanje mesa na rešetku. Do sljedeće prigode... |