| < | lipanj, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
|
Cijenjeno plaćeništvo kao što znate, na otoku Mrčara kod Lastova održan je međunarodni susret pod imenom „Alpha Omega Protocol“ u organizaciji Adriatic Airsoft Alfa, CAD i DTI. Susret se održava petu godinu od čega je ovogodišnji bio posljednji iz triologije bazirane oko iste priče -> http://www.adriaticairsoft-alfa.com/AlphaOmegaProtocol/story/ Okupilo se oko 70 igrača iz Austrije, Njemačke, Slovenije, Rusije, Belgije, Italije, Nizozemske i Hrvatske. Podijeljeni su u dvije ekipe: JSOF (Joint Special Operation Force) i ILA (Island Liberation Army). Otok je odličan teren prošaran fortifikacijama i drugim objektima koji su nekad služili vojnoj svrsi. Vegetacija je uglavnom vrlo gusta šuma, makija, šikara s ponegdje rjeđom borovom šumom, veće ili manje livade i čistine; uglavnom tipično jadransko-mediteransko podneblje. Terenom vodi nekoliko širokih makadamskih puteva i uskih šumskih stazica. Teren bih označio kao vrlo zahtjevan za kretanje i borbu, posebno za napadače. Ekipe su stizale tijekom četvrtka popodne trajektom iz Splita. Iz lastovske luke Ubli igrači su barkama prebačeni na Mrčaru. Spava se u bivšim karaulama, u šatorima ili pod vedrim nebom. Kroniranje je bilo u četvrtak predvečer u skladu s općepoznatim airsoft pravilima. Atmosfera je bila odlična, ekipa opuštena i spremna za zafrkanciju. Ja sam dijelio „obitavalište“ sa Slovencima iz CAD i DTI koji su između ostaloga bili i moderatori na susretu (dobar dio njih je i igrao). Vesela ekipa, uvijek spremna za pomoć i zezanciju. Dodijeljen sam ILA strani (obrana otoka) kao zapovjednik desetine četvorici Nijemaca i petorici Austrijanaca. Dobili smo i jednog vezistu - RTO (Slovenac iz ekipe CAD). Donio sam nekoliko dobrih radio stanica tako da je moja ekipa osim sa vlastitim radio stanicama bila umrežena s drugim ekipama i grupama. Dodatni gadget bio je i PES (Personal Eye System) kojim smo mogli čitati vlastiti i položaj drugih igrača u ekipi na zaslonu androida. Svi RTO, zapovjednici strana i igrači koji su imali mogućnosti bili su opremljeni s PES. Vrlo mi se svidjelo rješenje identifikacije strana: JSOF nosi kacige, ILA sve osim kaciga. Moja ekipa nikad nije imala problema s prijateljskom vatrom i identifikacija igrača na terenu je bila trenutačna. Što se tiče toga, drago mi je da kao pripadnik ILA nisam morao nositi kacigu na onakvoj vrućini.  foto Johnny Susret je počeo u 09:00 sati u petak. Naša prva zadaća (ukupno šest igrača) bilo je hvatanje jednog zatvorenika-bjegunca (veteran susreta na Mrčari) koji je pobjegao iz zatvora i pokušava se probiti prema snagama JSOF, koje su se u međuvremenu s gumenim čamcima desantirale na otok. Već prije akcije bilo je sasvim izgledno kako nećemo pronaći bjegunca koji je dobio sedam minuta prednosti na tom relativno velikom otoku. Tako je i bilo. Još neko vrijeme smo češljali teren, ali osim paučina nismo ulovili ništa. Ubrzo je počeo napad na našu bazu i bili smo pozvani u obranu. Baza je bila potpuno okružena propustom jedne ekipe iz obrane, pa kada smo stigli u pomoć stanje je izgledalo loše. Međutim, primjetio sam nešto što će postati karakteristika cijelog susreta - napadači nisu imali nikakav tempo. Uz ponešto muke smo se oduprli, probili obruč i raščistili situaciju. Cijelo dopodne prošlo je u navaljivanju napadača. Prvo im je moja ekipa smjestila masovnu zasjedu na jedinoj prilaznoj cesti i poslije toga su po toj cesti nastupali ili oprezno, ili su izabrali šumu kroz koju je kretanje bilo teško, a obrana olakšana. Napadači su i nadalje bili preoprezni i bez imalo mašte. Svi napadi odvijali su se po istom pravcu i svi su odbijeni. Dio moje ekipe povučen je iz obrane te sam ih vodio na najviši vrh otoka gdje smo trebali postaviti satelitsku antenu. Teren je strahovit pakao ako niste na putevima kojih ima malo. K tome se živa popela na 37 stupnjeva na suncu i moja ekipica je počela posustajati. Ipak smo se probili do vrha i postavili antenu. Obznanjena je dvosatna obustava igre zbog vrućine i spustili smo se natrag u bazu i iskoristili vrijeme za kupanje u moru, ručak i spavanje. Cijelo popodne ista priča. Napadači su pokušavali, ali nisu se pomakli ni metra. Puno se pucalo, a bilo je i nekoliko zanimljivih malih misija. Moj binom i ja smo u jednoj od njih uspjeli fiziči izvući našeg zarobljenog zapovjednika pred nosom protivničkih stražara u zatvoru. Noćni fajt je bio opcionalan i igralo je relativno malo igrača (oko 20), ali su dvije zadane zadaće bile zanimljive i vremenski ograničene. ILA je imala premoć u broju 12 : 7, ali nije imala pravo na respawn. Zapovjedao sam sa ILA stranom i obje zadaće su izvršene s uspjehom nakon dugih priprema i izviđanja, a zatim kratkim i snažnim napadom iz nekoliko smjerova. U prvoj igri svi protivnici su eliminirani, a u drugoj smo se domogli zadanog objekta poslije duže razmjene paljbe. Igra je završila u 02:30 te smo svi uspjeli uhvatiti tri sata sna do jutarnjeg početka igre.  foto Johnny U subotu se organizator odlučio za ne baš popularnu, ali u ovom slučaju razumljivu mjeru - branitelj (ILA) je morao popuštati i povlačiti se s linije na liniju. No, apsurdno je bilo da su čak i u takvoj situaciji napadači napredovali vrlo sporo. Moja ekipa (10 igrača) namjestila im je zasjedu. Zbog prevelikog broja napadača (oko 30) zasjeda nije sasvim uspjela, te se razvila borba po liniji. Napadač bez ikakve inicijative nije ostvario pomak usprkos brojčanoj premoći. Na koncu smo im mi dolazili s leđa i krila: napadali smo napadače. Najsmješnije je bilo što su malobrojni slovenski igrači pridodani napadačima kao vezisti „tjerali“ Belgijance i Talijane („Push! Push!"), poput političkih komesara Crvene armije. I tako sat i pol stalnog napucavanja u kojima se napadač pomaknuo 30 metara. Organizator je zapovjedio premještanje na slijedeću crtu obrane. Nakon što ni tu crtu nisu mogli probiti, a vrijeme igre se bližilo kraju, povučeni smo na zadnji objective. Tamo smo u tunelima bivše JNA čuvali nuklearnu glavu do koje se JSOF morala probiti. Dobar dio igrača ILA strane bio je umoran te se rasuo. Ostalo je nas 8 branitelja (bez medica) kontra 25 napadača. Talijane, Ruse i Belgijance smo počistili kao s metlom, ali dio Slovenaca (njih oko 5) se probio do bombe. Dečku koji je bio zadnji čuvar bombe riknula je replika tako da nije mogao napraviti ništa. Tako je JSOF „ostvario“ svoj objective i svi su bili zadovoljni. PRISTUP: Trajekt Split-Ubli, čamci Ubli-Mrčara. TEREN: Otok otprilike 3 x 1,5 km rezerviran samo za airsoft igrače (ima i par koza). STANOVANJE: Bivše vojarne JNA bez kreveta, šatori. Poljski WC-i (septička jama). Ženama na raspolaganju jedan „normalni“ WC u kući na obali. Tuš na obali, slatka voda za poljske tuševe na raspolaganju. OPSKRBA: Flaširana voda na otoku, dvije večere i jedan ručak (u rasponu od četvrtka navečer do subote navečer) od čega jedan roštilj kao afterparty u subotu navečer. Pivo i ostalo u restoranu. Moguć dogovor za odlazak do dućana u Ubliju. Slovenci su imali veliku količinu MRE-a na prodaju. Prijevoz za opremu po otoku u obliku Lade Nive. OBJEKTI I REKVIZITI: Otok je pun bunkera, podzemnih tunela, betonskih zaklona, uređenih topničkih položaja. Sve je napravljeno kako bi mala, ali organizirana skupina mogla braniti otok (zato su između ostaloga napadači imali toliko problema). Igračih rekvizita je bilo malo (gumenjaci, antena, nuklearna glava itd.), ali tuneli i podzemni labirinti su ih višestruko nadoknadili.  foto Johnny IGRAČI: Slovenci - najkvalitetnije i najbolje organizirane ekipe sa izvrsnim pojedincima, Nijemci - mala, ali izdržljiva skupina, disciplinirani i žilavi u igri. Austrijanci - različito. Sa igračima kojima sam zapovjedao u dnevnom fajtu bio sam ugodno iznenađen. Druga ekipa s kojom sam zapovjedao u noćnom fajtu uglavnom igra slabo - nisu mogli izvesti ni poluobuhvat. Rusi - motivirani i nikad ne posustaju, iako su većinom bili stariji igrači, imaju moj respekt. Belgijanci i Niozemci - odlično opremljeni, ali slabi u napadu. Talijani - kao da je netko preslikao već mnogo puta ponavljana iskustva: uvjerljivo najlošiji igrači na terenu. Navodno su Belgijanci i Talijani nekoliko puta međusobno iz zbunjenosti pucali jedni na druge tijekom fajta. FAIR PLAY: Na razini. Bilo je malo spornih situacija, kao i uvijek, ali sve je riješeno brzo pomoću orgnizatora. Šuma je gusta i često se dogodi da kuglice ne stignu do onoga kome su namjenjene. Preporučujem teže kuglice, ako ćete igrati ovdje (0.28+). ZAKLJUČAK: Ovo nije klasičan Mil-sim, ali ima dosta karakteristika. Ozbiljniji igrači mogu pronaći nešto za svoj gušt, a turisti isto tako. Šteta što nije bilo više kvalitetnijih ekipa jer je napadač djelovao slabo, ali to je možda gledano s mojeg stajališta. Mislim da su samo Slovenci i Nijemci te donekle Austrijanci bili na razini jakih hrvatskih ekipa. Teren je definitivno vrlo zahtjevan, kao i meteo uvjeti (vrućina cijelo vrijeme, pa pljusak na kraju igre). Ja sam bio iscrpljen i zadovoljan učinjenim. Premda ne volim ovakvu situaciju kada moramo prepuštati teren zbog slabog napadača, razumijem organizatora i provedbu scenarija. Meni su vrhunac bile male misije, noćni fajt i CQB u podzemnim tunelima. Najviše su me ipak razveselila nova poznanstva i odlično druženje. Blizina mora ima svoje čari. Kritizirati mogu samo cijenu kotizacije, ali što se ostalog tiče nisam cjepidlaka. Preporučiti bi se moglo nekoliko stvari: dovođenje više kvalitetnijih ekipa (uputio sam poziv nekim hrvatskim igračima, ali ništa) i više igračkih rekvizita (propseva). Što se tiče cijene i organizacije, trebalo bi razgovarati s organizatorom i vidjeti što se može učiniti. Sa zadovoljstvom ću se vratiti i dogodine, ako ću ikako moći. Triologija je završila i sada će scenarij biti drugačiji.  foto Prco Dopuna: U skladu sa ljetnim rasporedima diljem Bivše naše, Plaćenički tim odradio je trening na slobodnom Žumberačkom teritoriju. Trening radnog naziva "borba za vodu" odvijao se na pravcu kretanja do i od izvora sa zasjednim djelovanjem jednog, pa drugog binoma. Obje borbe je odnijela ista strana. Xena i Prco su bili bolji... |
