| < | svibanj, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
|
U organizaciji naših dugogodišnjih airsoft prijatelja iz Petrinje održan je drugi humanitarni susret pod nazivom "Hrabro srce". Sav prihod od kotizacija i prodaje suvenira ide istoimenoj zakladi. Navedeni događaj okupio je osamdesetak airsoftera podijeljenih na Amerikenjsku/Nejto soldatesku i nekakve bliskoistočne pobunjenike/borce za slobodu. Pokušat ću ukratko rezimirati susret na temelju viđenog i informacija koje smo podijeliti uz grah i pivo. Prva zadaća obje strane bila je doći u posjed nekakve kutije sa važnim dokumentima za soldatesku. Kutija se nalazila na širem području obaranja helikoptera CH-53. Tijekom olujanja mozgova sa pobunjeničkim zapovjednikom u bazi, odlučujemo snage podijeliti u dvije grupe. Prva grupa od sedam većinom mlađih, ali sve odredom Plaćeničkih trkača kreće ravno kroz šumu prema očekivanom mjestu pada helikoptera. Ostatak od četiri Plaćenika priključio se glavnini pobunjeničkih snaga koje su prema mjestu pada napredovali cestom. Dolaskom do sela osiguravamo kuće i perimetar, a zatim se spuštamo u kotlinu u potrazi za kutijom. U međuvremenu naši "trkači" nisu našli kutiju, ali su svojim brzim napredovanjem ovladali širokim prostorom i već ušli u borbu sa prvim linijama Nejto-soldateske. Mi im dolaskom na teren odmah priskačemo u pomoć, dok ostatak pobunjenika kreće češljati teren unazad. Dok traje razmjena paljbe i padaju prve žrtve na obje strane, naši pronalaze kutiju i svi se povlačimo do kuća. To je pozicija oko koje se nakon toga odvijao cijeli ostatak susreta.  Zapovjednik pobunjenika preko veze je pokušavao dogovoriti nekakvu razmjenu sa Nejtovcima za kutiju, ali to naravno nije uspjelo. Po scenariju pobunjenici su u selo donijeli prijenosni sustav PZO kojeg su trebali osiguravati, a soldateska ga je trebala zauzeti. Grizli su dečki i grizli, ali PZO sustavu se nisu ni približili. Jedini uspjeh kontra strane bio je to što su zauzeli prvu kuću uz šumu, ali dalje ni makac. Pokušavali su prvo po putu, no kad su vidjeli kako ih se tu mete, mudro su se prebacili u šumu. Šumom su stigli do livade na kojoj se nalazio sustav PZO, ali dalje se nisu pomakli. To znam jer sam se ubacio u šumu između dvije njihove grupe, te sat i kusur vremena čekao da krenu u napad na livadu. Na kraju mi je dosadilo hraniti lokalne komarce, pa izlazim iz šume i priključujem se braniteljima u selu. Gore opet ista stvar. Čučimo u šumi i čekamo napad koji nikako da krene. Imam osjećaj da od njih četrdesetak zapravo igra jedva desetak ljudi. Ostali brbljaju u MASH-u i valjda tamo uspoređuju svoje helmete (kacige po naški), throat-majkove (laringofone po naški), camellbackove (leđne spremnike za vodu) i drugu gejsoftersku opremu...  Naravno ne bi želio s time ikoga uvrijediti (posebice ne istinske gejeve, koji inače veliku pozornost posvećuju svome izgledu), ali na žalost neki airsoft igrači stvarno pretjerano briju na loadout i opremu, umjesto da se više posvete usvajanju realnih vojnih znanja i vještina. Jer airsoft je simulacija bojnog djelovanja, a svaka simulacija počiva na navadama usvojenim u pravoj stvari. Ko što su recimo naši trkači Bo i Kovač, za vrijeme Nejto napada na selo, iste probili po boku (u skladu sa našim gerilskim navadama), te im zatim upali u bazu i uništili pokretni MASH. Što su pritom imali na sebi nije bitno, već je bitno što su taj posao odradili u skladu sa vojnom teorijom i praksom. Na kraju zbog bespotrebnog dizanja tenzija među nekim igračima (po principu tko gubi ima se pravo ljutit'), moderatori završavaju drugu zadaću. Sve pobunjenike šalju iz sela u bazu na koju će Nejto pokrenuti sveobuhvatni napad. Razvlačimo liniju oko baze i igra se na ispadanje. Nakon ispadanja odlazim na parking i skidam sa znojem natopljenu odoru. Kako je završilo ne znam, ali pretpostavljam. Ako griješim ispravite me u komentarima. Slijedi pivo, grah i druženje sa ostalim igračima i domaćinima. Po običaju zadnji napuštamo šank i domaćine... |
