| < | rujan, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
|
Sroljavo i oblacima prekirveno nebo bacilo nas je u neku letargiju, tako da smo se sat vremena okupljali i spremali do početka treninga. No iako se debelo kasnilo od zakazanog vremena, bilo je to onako opušteno i relaksirano. U stilu - a šta'š, takav je dan. Odabirom dvojice, koji stvarno dugo nisu bili na terenu dijelimo se sedam prema sedam i fajt može početi. Kontra ekipa nam nonšalantno kreće prema najvišoj koti... a nama očito preostaje jurišati uzbrdo. Znamo da je to kontra pameti, ali što je tu je. Jedino što smo pritom mogli birati je pravac napada. Tijekom hodnje do drugog kraja terena, brzo se dogovaramo krenuti blažom strminom. Krećemo, ali gine se nemilo. Ovi s vrha kontroliraju prostor i jednostavno metu. Nakon dvije pogibije, odlučujem se u borbu vratiti po sredini terena. Izbjegavam izravni sraz i tražim meku točku ulaska. Konačno nas dvojica izbijamo na greben, prebacujem se s druge strane ceste i lagano čistimo sve pred sobom. Vidimo da među mrtvima dvojica nedostaju, ali cilj je ostvaren tj. čuka je naša. Zovemo ih, ali se ne javljaju. Taman kad sam ih krenuo zvat na vezu, krajičkom oka vidim da prilaze s podignutim replikama. Pucaju, ja odmah odustajem od borbe, ali ih u tom trenutku jedan naš odlutali rješava s leđa. Bez obzira što je situacija bila lagano ne jasna ili ne definirana... to nije izazvalo nikakvu negativnu reakciju. Oni su mene, Commy je njih i sve pet. Nema vike, nema žuči, svi se smiju i kreće se u drugi fajt.  Foto Okupator. U drugu borbu krećemo na nižu stranu terena. Krećemo se u liniji. Prvi kontakt bilježi desno, a potom i lijevo krilo. Na lijevom krilu smo u nepovoljnijoj poziciji. Oni su u sjeni, dok mi iz gustiša doslovce ništa ne vidimo. Čim se pomaknemo ginemo. Ostavljamo jednog da pokriva taj pravac, a nas četvorica oživjelih mijenjamo pravac napada i krećemo prema desnom krilu. Prolazimo iza naše dvojice koji iz jednog rova odolijevaju napadima i širokim desnim obuhvatom dolazimo njihovih napadača pod devedeset. Penjemo se uzbrdo i čistimo lagano. Gine se, ali se i napreduje. U jednom trenutku njihovoj prorijeđenoj liniji, pridružuje se onaj binom, koji nas je zadržao na lijevom krilu. Prošli su nekako onog našeg. Linija diše, ali gura se nekako. I onda na naplatu dolazi broj života. Ginem treći put i to je to što se mene tiče. Vraćam se prema autima sa jednim njihovim kojem je otkazala baterija. Dok ćakulamo tako i skidamo znojem natopljenu opremu sa sebe, čujemo pobjedničke rafale. Netko je pobijedio. Ovaj put je to bila suprotna strana. Svaka čast, bolje su odradili završnicu. Sunce koje je u međuvremenu probilo oblake, počelo je dizati temperaturu i sparinu, natjeravši nas tako na povlačenje nakon tri sata šume. Moglo se u biti odraditi još, ali čemu forsanje? I to je u biti poanta ove naše priče. Provesti nedjelju na čistom zraku, kretati se, dobro se oznojiti, ispuhati stres koji se nakupi kroz radni tjedan, a ako netko pritom želi i nešto naučiti o vojnoj taktici, kretanju, koordinaciji i na kraju krajeva o fair-playu - uvijek nam je dobro došao. |
