| < | kolovoz, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
|
Nakon skoro desetomjesečne muke sa određenim pojedincima, koji su ovu zanimaciju vrlo krivo doživjeli, problem je konačno rješen na zadovoljstvo tihe većine. Njihov dosadašnji bullying na terenu i izvan njega, kažnjen je vrlo brzo i učinkovito, te je u svega 24-sata izglasovano njihovo izbacivanje iz ekipe. Na prvu konkretnu grešku, tj. kršenje ranijeg dogovora, odgovoreno je glasovanjem svih. Radi "političke korektnosti" navest ćemo kako je za isključivanje sporne četvorke iz ekipe glasovalo 71%, za ostanak u Plaćenicima bilo je 19%, a neutralno tj. za pružanje još jedne šanse 10%. Rezultat je to koji je na terenu tj. među Plaćeničkim ljudstvom dočekan sa olakšanjem, te nam je tek današnja pojava nekih u međuvremenu "ugaslih" ćelija u biti pokazala koliko su spomenuti u međuvremenu bili kamen spoticanja. No pravda u anarhiji ilitga bezvlašću možda jest malo sporija, ali je u konačnici vrlo učinkovita. Tako nam danas na teren izlazi 21 Plaćenik i ukupno odrađujemo tri borbe tijekom nešto više od četiri sata. Prvi fajt je bio za zagrijavanje i forsirala se južna strana terena. Borbe su vođene za uzvisinu i taman kad je došlo do nastanka nekakve pat pozicije, fajt prekidamo zbog dolaska trojice Zulua. Nakon duljeg izostanka s terena trebalo je nadoknadit dosta propuštenog, pa se nakon malo razgovora s njima, dijelimo 10:11 i prava tarapana može početi.  Taj fajt odrađujemo sjevernu (nižu) stranu terena, a glavne borbe se vode na dijelu koji sječe vrlo strmi klanac, koji razdvaja dva grebena na kojim su razvučene sukobljene snage. Naša strana na tom dijelu ima svega trojicu boraca, ali uspješno odlijeva dulje vrijeme dvostruko jačim snagama. Kad konačno 2/3 naših bivaju izbačeni iz borbe, povlačimo se na drugu stranu terena, spajamo sa ljudstvom koje se nalazi tamo i krećemo od gore linijski čistiti klanac. U jednom trenutku prekidamo fajt jer su se linije izmješale i poginuli se nemaju gdje vratiti. Uostalom nama je sam rezultat manje bitan. Bitno je druženje i transfer znanja na terenu. Treći fajt mijenjamo strane i sada naši kreću od klupica. Većina naše ekipe kreće na greben, dok samo dvoje Plaćenika kreću po desnom krilu uz sam rub terena. U konačnici dobar timski rad tog binoma, pažljivo kretanje i dobar odabir zaklona, te ponajviše odličan odabir odora za ovaj teren, kao i poštenje neprijatelja u smislu priznavanja... rezultira time da navedeni dvojac sa stražnje strane čisti cijeli greben od neprijatelja. Sve u svemu vrlo kvalitetan trening, koji je nakon duljeg perioda odrađen bez ikavih napetosti i tenzija na terenu. Pravo olakšanje i osvježenje na terenu, koje je dok smo odrađivali postfajtovsku pivu i analizu provedenog, dodatno potvrđeno i sa kišnim osvježenjem. Nakon duljeg vremena mučnih sparina, danas smo doživjeli osvježenje... doslovno i preneseno. |
 Zbog dvanaestdnevnog proputovanja Balkanom, te izostanka sa četiri Plaćenička treninga, ovim postom prvo ćemo se podsjetit onog što je u međuvremenu odrađeno. Za prvi propušteni trening od 5.8.2012. sa laganim zakašnjenjem iz i-cafea u Beogradu podignut je izvještaj zahvaljujući Okupatoru. No pošto nakon toga više nisam imao mogućnosti kačenja, tek sa povratkom nazad u komentarima istog posta pušten je i drugi Okijev izvještaj o provedbi CQC trening od 9.8.2012 (vidi gornju sliku). Donja slika ide uz subotnji fajt koji je odrađen 11.8. na novom terenu Legia ćelije, no za njega nema opisa. No zato je umjesto izvještaja na forumu napisana hrpa teksta na temu prepi*avanja u dalj. Osobno mislim kako je to kontraproduktivno, ali u anarhiji svako ima pravo na svoje mišljenje i na kraju krajeva postupke. Navodno je odrađen i nedjeljni trening 12.8. u organizaciji Oskar ćelije sa četvoricom boraca, ali sa tog treninga nema ni slike, ni tona. No vjerovat ćemo im na riječ. Kako god, to bi bilo to o propuštenom. Takoreći redoviti ljetni CQC trening zbog blagdana Velike Gospe nije odrađen, pa zato na sljedećom nedjeljnom šumskom treningu konačno bilježimo porast ljudstva. Rezultat je to razvlačenja ekipe na dva ili čak tri treninga u tjednu. Jer bez obzira koliko nas ima, ljudima takav ritam treninga postaje prenaporan i brojnost na terenu se osipa. No uskoro sa završetkom ljeta tj. s početkom redovitih radnih i školskih obaveza to će se promijeniti, pa bi se Plaćnička nazočnost na nedjeljnom fajtu trebala znatno povećati.  Stoga nam napokon ovu nedjelju na teren izlazi 25 Plaćenika, koji se dijele na horuk principu tako da s jedne strane staju kopletni Oskari i Mike ćelija, a s druge svi ostali (A, C, D, L i P ćelija). Prvi fajt istražujemo teren i krećemo sa dva najudaljenija kraja. Na žalost prvi fajt ne dogovaramo respawne, pa se poginulima ta borba dobrano odužila. Na kraju ga prekidamo jer se umjesto linijskog nastupa borba svela na pojedinačne sukobe po cijelom terenu. Drugi fajt krećemo sa osvajanjem dvije centralne zgrade, na način da branitelji nemaju respawn, a napadači ih imaju dva tj. tri života. Ni ovaj fajt se nije pokazao kao najsretnije rješenje, zbog različitog tumačenja ranije dogovorenih pravila. Naime dok ekipa dogovara šta i kako ćemo, većina priča ili sjedi na ušima, pa kad fajt krene tumači se ovako i onako. Posljedica je to ljetnog izostanka, te samim time pada utreniranosti boraca, ali ne treba dizati tenzije zbog toga. Što zbog samih tenzija, što zbog vrućine... neki bi nakon toga odmah na pivu, ali na ipak odrađujemo i treći brzi fajt. Kreće se prema autima i odrađuje brzo linijsko čišćenje. Rezultat ovog zadnjeg fajta ostao je isto tako upitan budući je zadnji preživjeli "crvene" strane došao s leđa četvorki "plavih", ali su oni već prestali s borbom budući su mislili da nema više neprijatelja. No na kraju krajeva to nije ni bitno. Bitno je da smo nakon dužeg vremena odradili trening u brojnom sastavu na kakve smo navikli, te se ponovno krenulo sa uigravanjem Plaćeničke ekipe. Slijedi piva, dogovor za sljedeću nedjelju i razlaz...  Od ostalih vijesti moramo demantirati našu-Plaćeničku nazočnost u Siriji, iako su neki medijski portali iskoristili slike sa naših treninga za ilustraciju tih svojih nazovi "vijesti". Slika je kao takva bez ikakve dozvole uzeta sa ovog bloga, a to osim sveopćeg pada morala današnje civilizacije odlično prikazuje i površnost tih nazovi medija. Da nije jadno i smiješno, bilo bi žalosno... |
|
Zbog objektivnih razloga, kraće vrijeme ovdje neće biti moguće prenositi Plaćenička izvješća o provedbi treninga. Zato vam puštam jedan unaprijed pripremljen edukativni tekst. Koji će vam osim priče o ponavljanju povijesti na ovim prostorima, pojasniti i zašto smo mi Plaćenici to što jesmo. Zašto ne pušimo lažne autoritete, zašto ne brijemo na nikoga, te zašto se uzdamo samo u sebe. Naša krvava povijest nas je tome naučila. Padom Bosne (1463.) i Hercegovine (1482.) Turci prodiru prema obali. U tim svojim provalama prema jugu i zapadu ostavljaju spaljenu zemlju. Muškarce ubijaju, žene siluju, a djecu odvode u ropstvo. Iz redova tog protjeranog stanovništva novače se Uskoci. Borci koji se zavjetuju vratiti na rodna ognjišta i osvećivati se okupatoru svugdje i u svakoj prilici. Tu prisegu prenose i na daljnje naraštaje. Njima se pridružuju i Hrvati sa obale koji bježe od okrutnosti i okova sa venecijanskih galija. Nakon pada Imotskog (negdje između 1493.-1501.), a kasnije Sinja i Knina (1521.), Klis kao grad i utvrda postaje mjesto življenja i borbe tih ljudi, te postaje doslovce Uskočko gnijezdo. U to vrijeme Klisom zapovijeda Petar Kružić, koji prolazi ratni put od podkaštelana, kaštelana do kapetana imenovanog od bana Petra Berislavića. Iako nije bio pripadnik visokog plemstva, 1520. ponio je i svjetovni naslov kneza Klisa i Senja (druge Uskočke utvrde na Jadranu) zbog iznimnih zasluga u borbi protiv Turaka. Više od dva i pol desetljeća neprestanih opsada i krvavih bitaka, Kružić i njegovi Uskoci odolijevaju Turskoj sili. Ipak 1537. godine nakon pogibije Petra Kružića i mnogih branitelja, Turci zauzimaju Klis. Uskoci koji pritom nisu poginuli povukli su se u Senj gdje ulaze u carsku (Austrijsku) službu kao plaćenici. Iako su Uskoci prvenstveno ratovali na kopnu, tamo spoznaju prednosti pomorskih akcija protiv Turaka. Nabavljaju brodove, te uskoro počinju i sa borbom na moru. U svojim pohodima često prelaze i preko mletačkog teritorija/akvatorija, ali Venecija se tada nije bunila budući je uskočka aktivnost pogodovala i njima. Nakon mletačko-turskog mira 1540. godine to se mijenja. Uskočka protuturska djelatnost više nije pogodovala Veneciji, koja je sad štitila turske i ostale brodove koji su prevozili tursku robu. No i uz tu zaštitu napadi Uskoka su se nastavili, pa je sultan Sulejman zaprijetio slanjem svoje flote u Jadran radi "uvođenja reda".  Kako bi to spriječili Mlečani počinju progoniti Uskoke, a 1557. godine im blokiraju i najvažniju uskočku utvrdu Senj. Tijekom Ciparskog rata (1570.-1573.) Venecija opet podržava Uskoke, da bi im po potpisivanju novog mira s Turcima opet počela braniti gusarenje. U međuvremnu u noći 6./7. travnja 1596. godine stotinjak Splićana i Kaštelana pod vodstvom Ivana Albertija, fra. Frane Brtučevića i Nikole Cindra ostvaruju nemoguće i oslobađaju Klis od Turaka. Pridružuju im se Poljičani i brački Uskoci s kojima skoro 2 mjeseca odolijevaju Turskim napadima. U pomoć im pristiže i general Juraj Lenković s 1000 vojnika, ali na kraju zbog velikih hrvatskih gubitaka, Turci ponovno 31. svibnja zauzimaju tvrđavu Klis. No i ostali Uskoci kontinuirano djeluju, pa kad Mleci počinju sa svojim brodovima prevoziti turski teret i oni postaju legitimna uskočka meta. Mali i brzi uskočki brodovi među kanalima i otocima istočne obale Jadrana uspješno napadaju i pljačkaju velike mletačke galije. Mleci pak zarobljene Uskoke vješaju ili koriste kao galijote. To na kraju dovodi do Uskočkog rata između Austrije i Venecije (1615.-1617.). Rat je okončan mirom u Madridu, pod čijim uvjetima se Austrija obvezala iseliti Uskoke iz Senja. Time su konačno za Veneciju nestala organizirana uskočka djelovanja. No to ne znači da je obustavljena borba Hrvata protiv okupatora. Tako za Kandijskog rata (1645.-1669.) u ožujku 1648. godine brojna Mletačka vojska (oko 10.000 vojnika) uz brojnu potporu lokalnog puka predvođenih braćom Marjanović iz Poljica, svećenikom Sorićem i Vukom Mandušićem, opsjeda Klis sa oko 1000 Turskih vojnika. Nakon krvavih desetodnevnih borbi, tijekom kojih su dijelovi tvrđave prelazili iz ruke u ruku, Turci je konačno napuštaju 31. ožujka 1648. Bila je to najveća vojna pobjeda Kandijskog rata. Uskočko ratovanje i djelovanje u zaleđu Dalmacije nastavlja se s Morejskim ratom (1684.-1699.). No borbe traju i nakon toga sve do konačnog oslobođenja Imotskog i Vrgorca odakle su mnogi Uskoci vukli korijene. Tek nakon te 1717. godine potpisan je mir s Turcima i određena granica. Posebnost te granice vidljiva i po svom polukružnom obliku kroz Imotsko i Vrgoračko polje. Naime domet topa iz ta dva grada-kule odredio je i današnju granicu između Hrvatske i BiH.  Ljudstvo, ustroj i taktika U zajednici čija je egzistencija ovisila o nesalomljivosti njenih borbenih nagona i čija se borbenost iskristalizirala u životni poziv, sve biva podvrgnuto tom cilju. Djeca se od malih nogu odgajaju, navikavaju i pripremaju nasljediti svoje očeve. Igračke su im prvo replike, pa pravo očevo oružje uz ratne igre poput hvatanja Turaka, gađanja iz puške, trčanja i drugih aktivnosti koje promiču ratničku srčanost. Čim prohodaju, njihova djeca se tuku kamenjem do prolijevanja krvi. No i pored pripremanja za uskočki poziv, Uskoci ne zanemaruju njihovo obrazovanje. Najveći broj Uskoka svoju djecu daje u školu naučiti pisati i čitati, a usput svakodnevno vježbaju sa oružjem. Iako su Uskoci bili rođeni ratnici i do izvjesnog stupnja vojnički obučeni, taj odgoj u prvom redu mogu zahvaliti činjenici što su prošli korz privatnu obiteljsku vojnu školu. Djetinjstvo im je bilo rano prekidano, te su već s 12 godina dječaci sa svojim očevima i braćom kretali u prve avanture pune zamki i opasnosti. To prvo "vatreno krštenje" značilo je i ulazak u njihov ratnički red. Prema opisima suvremenika Uskoci su bilo ljudi posebnog soja. Stasiti i vitki, sa gustom bradom ili brkovima i perčinom navrh glave. Odjeveni u uskočke nošnje i naoružani lakim oružjem, svojom pojavom skretali su pažnju i ulijevali strahopoštovanje gdje god se pojavili. Bio je to patrijarhalan svijet koji je poštivao starije i bojao se Boga. Svi Uskoci bili su katolici. Pravoslavni i muslimanski došljaci, odmah su prelazili na katoličanstvo. Za Uskoke vrhovni autoritet nisu bili Venecija, ni austrijski dvor, već Papa u Vatikanu. Jedinu značajnu pomoć, Uskoci su dobivali od papa. Uskočke žene dijelile su tegobe svojih supružnika. Kad bi njihovi muževi krenuli u ratni pohod, one su čuvale dom i zarobljenike kojih je uvijek bilo zbog razmjene i otkupa. Uskoci su se najradije ženili iz svoje sredine. Čim bi neki Uskok poginuo udovica, ili po zakonu ili po običaju, odmah bi se preudavala za drugog Uskoka istog reda. Sva imovina iz prethodnog braka pripadala bi udovici. Bilo je uskočkih žena koje su udavale i po deset puta. Uskočkoj majci ili supruzi bilo je lakše podnijeti smrt sina ili supruga, nego njegov kukavičluk na bojnom polju.  Uskoci su primjenjivali taktiku iznenađenja neprijatelja. Po toj prastaroj hrvatskoj gerilskoj taktici - Uskoči, udari i bježi! - su i dobili ime. Pojavljivali su se kad ih nitko nije očekivao i napadali su kad im se nitko nije nadao. Ratovali su kad su i gdje su oni to htjeli. Izlazili su u bojna djelovanja u svim godišnjim dobima i u svim vremenskim prilikama, nekad u manjem, a nekad u većem broju. Voljeli su okrilje dugih zimskih noći, nevremena i sumraka. Kad su Uskoci izlazili u akciju, nikada nisu znali kada i kako će se vratiti. Ponekad se ostajalo danima, a ponekad i mjesecima. U svojim malim i brzim brodicama obojenim crveno i crno, simbolom krvi i smrti, nisu obećavali ništa dobro onome kome dolaze. Cijelo jedno stoljeće Uskoci su bili jedina domaća organizirna vojna snaga koja se suprostavljala Turskom osvajaču. Dok je austrijski dvor plaćao danak sultanu, Uskoci su pokazali cijeloj Europi kako se može uspješno nositi sa okupatorskom silom. Nestaju sa povijesne pozornice nakon što je Austrija kao višenarodna država pronašla dovoljno snage da se odupre osmanlijskom carstvu. Tursko-austrijski rat (1593.-1606.) konačno je uspostavio ravnotežu snaga. Uskoci, dotadašnja predstraža Europe, gube svoj značaj i postaju izvor nestabilnosti između njenih kršćanskih država. Neporaženi su sišli sa povijesne pozornice. Uskočka epopeja predstavlja zadnji otpor hrvatskog naroda protiv tuđinske prevlasti na Jadranu. Ona svjedoči što je sve mogla postići šačica naših ljudi tijekom dugih 80 godina ratovanja na moru i cijelo stoljeće na kopnu. Uskočko ratno iskustvo je poruka da je čovjek odlučujući čimbenik u ratu bez obzira na nadmoć neprijatelja. Uskoke nitko nije vojno porazio, oni su jednostavno napušteni! No zasigurno nisu nestali. Jer upravo su nam ta stoljeća surove genetske selekcije omogućila one ratničke predispozicije, zbog kojih su hrvatski ratnici kroz kasniju povijest bili to što jesu. Nebitno gdje se nalazili i pod kojim stijegom ratovali, ostvarivali su najčešće ono što je drugima bilo nemoguće. Baš zato te iste uskočke boje krvi i smrti, i danas žive pod našim crveno-crnim plaćeničkim stijegom. Jer kad si stisnut između velikih (država, ideologija, izrabljivača, samoproglašenih vladara...), ne preostaje ti ništa drugo nego prihvatiti taj uskočko-plaćenički koncept, uz vjernost samo sebi i svojima. Bez stijega, bez gospodara! Izvori: Bare Poparić "Iz povijesti senjskih Uskoka", Gligor Stanojević "Senjski Uskoci", C. Horvat "Monumenta uscocchorum", Walter Firić "Tvrđava Klis Hrvatska", info-letak TZO Klis, Spomen ploča postavljena 1996. na Klišku tvrđavu, Zapisi iz muzejske sobe Kliške tvrđave, http://www.imoart.hr/portal/iz-proslosti/povijest-imote/turska-vlast/113-kratka-prolost-imotske-krajine.html |
|
Trinaest plaćenika izlazi na teren. Odrađujemo 8 dinamičnih i "krvavih" borbi na terenu koji diktira sukob na malim distancama. Rezultat je bila vrlo brza akcija, također i česti obuhvati, prodori po sredini kako bi se braniteljima presjekla središnja komunikacija i sl. Maksimalno je iskorištena mogućnost napredovanja u dvojkama što se pokazalo vrlo korisnom metodom na uskom terenu gdje je vidljivost reducirana brojnim vizualnim zaprekama. U toj situaciji napadači su uvijek bili u boljoj poziciji jer su mogli birati točku prodora pa su uvijek nailazili na pojedinačne položaje branitelja koji zbog razvučenosti linije nisu mogli djelovati u dvojkama. Odrađeno je i nekoliko vrlo realnih sukoba izmađu utvrđenih snajperista i napadača s regularnom replikom iz roda jurišnih automatskih pušaka. Rezultat je bio izjednačen. Snajperi su u početku vrlo dobro pokrivali linije prodora protivnika i nanosili znatne gubitke, ali kasnije je njihova učinkovitost smanjena jer su napadači promijenili taktiku i provocirali snajperiste ne bi li otkrili svoj položaj. Nakon otkrivanja položaja, postajali su lak plijen napadača.  Ekipa koja je brzo prebacivala liniju prodora i nije tvrdoglavo nastojala držati utvrđeni položaj imala je više pobjeda. Nasuprot njima, ekipa koja se utvrdila u bunkerima bila je neprestano izložena napadima sa svih strana i vrlo je brzo padala pred napadima i obuhvatima. U tim situacijama nije im pomogla ni činjenica da su imali tešku strojnicu koja je s nebranjenim bokovima često bila "pregažena", unatoč hrabrosti požrtvovanosti strojničara. Dakle, još jedna lekcija na terenu koja govori u prilog činjenici da snajperisti i strojničari u airsoftu - bez branjenih bokova vrlo brzo bivaju pogođeni neprijateljskim projektilima, uglavnom s boka. Osim simulacije ratnih djelovanja, na terenu smo učinili i dobro djelo. Pronašli smo dvije izgladnjele male mačke, stare tek nekoliko dana, koje je netko bez savjesti vjerojatno ostavio u šumi. Nahranili smo ih, napojili i kasnije ih odvezli te zbrinuli u obližnjem naseljenom mjestu. Svaka čast, Sony! Pravi ratnici, pa čak i mi koji se samo igramo rata, prije svega cijene život. To se zove viteštvo. Nakon pivskog opuštanja dogovorili smo da ćemo slijedeći trening vjerojatno održati na novoj lokaciji koju je dio ekipe kasnije obišao, naravno - u slučaju da procijenimo da je to izvedivo. U svakom slučaju, to ćemo dodatno dogovoriti na forumu. Fotografije novog terena Plaćenici mogu pronaći na našoj tajnoj foto lokaciji. |
|
Danas u popodnevnim satima odrađen je redoviti ljetni kroztjedni CQC trening. Izlazi devet Plaćenika i dijelimo se tako da najstariji (otac) i najmlađi (sin) biraju ekipe. S jedne strane staju Grga, Okupator, Sony i Skic, dok s druge strane imamo Lea, Mangu, Akija, Dupsa i Šumija. Prvi fajt brojnija ekipa brzo gubi, dok njima ostaju dvojica. Drugi fajt je recimo neriješen jer nakon što su Aki i Manga došli do kraja terena u potrazi za Skicom koji se zavukao tko zna gdje, odlučuju se priključiti ekipi. No Skic to ne priznaje jer nam se kao približavao s leđa, te je bilo pitanje trenutka kad bi nas obojicu riješio (šatro). Naravno sve je to bilo u duhu dobre za*ebancije, no Dups mu odlučuje sljedeći fajt složiti čeku. Rečeno, učinjeno... pa sljedeći fajt Dups riješava Skica, koji je prema svome starom običaju krenuo u obuhvat preko druge strane terena. Eto to je posljedica dugotrajnog uigravanja iste ekipe. Na kraju uđemo jedni drugima toliko pod kožu, da znamo što će tko napraviti u kojem trenutku. Naravno i to ima svoje draži. Jer kad znaš što od koga možeš očekivati na terenu, prilagodiš se tome i to je to. Treći fajt pobjeđuje Leova ekipa i to tako da smo četvorica doživjela kraj fajta. Zaginuo je samo Šumi koji se po svom "običaju" odvojio od glavnine i naravno naletio na Skica u obuhvatu. Igra se četvrti fajt za pobjedu i taj gubimo u velikom stilu. Protivnici su se dobro zbuksali, nisu izletali i meli su nas o onom mraku jednog po jednog. Na kraju sva petorica smo van igre, a njihov cijeli tim živ. Pomeli su nas bez vlastitih gubitaka. Svaka čast... Nakon dobrog znojenja koje mi je pofalilo u protekla dva tjedna, slijedi kraća sok-piva na klupama, dogovori za nedjelju i razlaz oko 21:30.  |
