Plaćenici - BEZ STIJEGA, BEZ GOSPODARA!


Plaćenički forum 

Plaćenički fejs

Hrvatska Unija Airsofta

vijesti iz svijeta 

vijesti iz Sirije 


Plaćeničke podružnice:

Plaćenici - Zagreb 
10 - Manga +385 (0)98 286 896 
e-mail 

Plaćenici - Pelješac 
20 - Doktor +385 (0)98 180 4327 
e-mail 

Plaćenici - Split/Kaštela 
21 - St.Zulu +385 (0)91 7937 635 
e-mail 

Plaćenici - Osijek 
31 - Seki +385 (0)91 535 4353 
e-mail 

Plaćenici - Županja/Cerna
32 - Den +385 (0)95 557 2620
e-mail

Plaćenici - Nova Gradiška
35 - Sole +385 (0)97 7444 330
e-mail

Plaćenici - Bjelovar 
43 - Prle +385 (0)95 9151 231 
e-mail 

Plaćenici - Odra 
44 - Dedo +385 (0)955342 508 
e-mail 

Plaćenici - Karlovac 
47 - Rafo +385 (0)99-830 7560 
e-mail 

Plaćenici - Zagorje 
49 - Vatreni +385 (0)98 605 556 
e-mail 

Plaćenici - Rijeka/Delnice 
51 - Pešut +385 (0)98 9231 870 
e-mail 

Hайманці - Ukrajina 
380 - Max +380(0)xx-yyyzzzz 
e-mail 

Plačeniki - Slovenia 
386 - Šmuky +385(0)91-1926822 
e-mail 

Plaćenici - BiH 
387 - Sasovac +387(0)xx-yyyzzz 
e-mail 

Platenici - Makedonija 
389 - Kiki +389(0)xx-yyyzzz 
e-mail 

Mercenaries - Österreich 
0043 - Fabo +43 664-1986049 
e-mail 

Söldner - Deutschland 
0049 - Lugi +49 xx-yyyzzzz 
e-mail 

Mercenaries - Ireland 
353 - Borg +353-(0)xx-yyyzzz 
e-mail 

Bez stijega, bez gospodara!
Airsoft pokret Plaćenici

12.08.2012., nedjelja

Naša crvena i crna - boje su Uskoka


Zbog objektivnih razloga, kraće vrijeme ovdje neće biti moguće prenositi Plaćenička izvješća o provedbi treninga. Zato vam puštam jedan unaprijed pripremljen edukativni tekst. Koji će vam osim priče o ponavljanju povijesti na ovim prostorima, pojasniti i zašto smo mi Plaćenici to što jesmo. Zašto ne pušimo lažne autoritete, zašto ne brijemo na nikoga, te zašto se uzdamo samo u sebe. Naša krvava povijest nas je tome naučila. Padom Bosne (1463.) i Hercegovine (1482.) Turci prodiru prema obali. U tim svojim provalama prema jugu i zapadu ostavljaju spaljenu zemlju. Muškarce ubijaju, žene siluju, a djecu odvode u ropstvo. Iz redova tog protjeranog stanovništva novače se Uskoci. Borci koji se zavjetuju vratiti na rodna ognjišta i osvećivati se okupatoru svugdje i u svakoj prilici. Tu prisegu prenose i na daljnje naraštaje. Njima se pridružuju i Hrvati sa obale koji bježe od okrutnosti i okova sa venecijanskih galija. Nakon pada Imotskog (negdje između 1493.-1501.), a kasnije Sinja i Knina (1521.), Klis kao grad i utvrda postaje mjesto življenja i borbe tih ljudi, te postaje doslovce Uskočko gnijezdo. U to vrijeme Klisom zapovijeda Petar Kružić, koji prolazi ratni put od podkaštelana, kaštelana do kapetana imenovanog od bana Petra Berislavića. Iako nije bio pripadnik visokog plemstva, 1520. ponio je i svjetovni naslov kneza Klisa i Senja (druge Uskočke utvrde na Jadranu) zbog iznimnih zasluga u borbi protiv Turaka. Više od dva i pol desetljeća neprestanih opsada i krvavih bitaka, Kružić i njegovi Uskoci odolijevaju Turskoj sili. Ipak 1537. godine nakon pogibije Petra Kružića i mnogih branitelja, Turci zauzimaju Klis. Uskoci koji pritom nisu poginuli povukli su se u Senj gdje ulaze u carsku (Austrijsku) službu kao plaćenici. Iako su Uskoci prvenstveno ratovali na kopnu, tamo spoznaju prednosti pomorskih akcija protiv Turaka. Nabavljaju brodove, te uskoro počinju i sa borbom na moru. U svojim pohodima često prelaze i preko mletačkog teritorija/akvatorija, ali Venecija se tada nije bunila budući je uskočka aktivnost pogodovala i njima. Nakon mletačko-turskog mira 1540. godine to se mijenja. Uskočka protuturska djelatnost više nije pogodovala Veneciji, koja je sad štitila turske i ostale brodove koji su prevozili tursku robu. No i uz tu zaštitu napadi Uskoka su se nastavili, pa je sultan Sulejman zaprijetio slanjem svoje flote u Jadran radi "uvođenja reda".  

Uskoci 

Kako bi to spriječili Mlečani počinju progoniti Uskoke, a 1557. godine im blokiraju i najvažniju uskočku utvrdu Senj. Tijekom Ciparskog rata (1570.-1573.) Venecija opet podržava Uskoke, da bi im po potpisivanju novog mira s Turcima opet počela braniti gusarenje. U međuvremnu u noći 6./7. travnja 1596. godine stotinjak Splićana i Kaštelana pod vodstvom Ivana Albertija, fra. Frane Brtučevića i Nikole Cindra ostvaruju nemoguće i oslobađaju Klis od Turaka. Pridružuju im se Poljičani i brački Uskoci s kojima skoro 2 mjeseca odolijevaju Turskim napadima. U pomoć im pristiže i general Juraj Lenković s 1000 vojnika, ali na kraju zbog velikih hrvatskih gubitaka, Turci ponovno 31. svibnja zauzimaju tvrđavu Klis. No i ostali Uskoci kontinuirano djeluju, pa kad Mleci počinju sa svojim brodovima prevoziti turski teret i oni postaju legitimna uskočka meta. Mali i brzi uskočki brodovi među kanalima i otocima istočne obale Jadrana uspješno napadaju i pljačkaju velike mletačke galije. Mleci pak zarobljene Uskoke vješaju ili koriste kao galijote. To na kraju dovodi do Uskočkog rata između Austrije i Venecije (1615.-1617.). Rat je okončan mirom u Madridu, pod čijim uvjetima se Austrija obvezala iseliti Uskoke iz Senja. Time su konačno za Veneciju nestala organizirana uskočka djelovanja. No to ne znači da je obustavljena borba Hrvata protiv okupatora. Tako za Kandijskog rata (1645.-1669.) u ožujku 1648. godine brojna Mletačka vojska (oko 10.000 vojnika) uz brojnu potporu lokalnog puka predvođenih braćom Marjanović iz Poljica, svećenikom Sorićem i Vukom Mandušićem, opsjeda Klis sa oko 1000 Turskih vojnika. Nakon krvavih desetodnevnih borbi, tijekom kojih su dijelovi tvrđave prelazili iz ruke u ruku, Turci je konačno napuštaju 31. ožujka 1648. Bila je to najveća vojna pobjeda Kandijskog rata. Uskočko ratovanje i djelovanje u zaleđu Dalmacije nastavlja se s Morejskim ratom (1684.-1699.). No borbe traju i nakon toga sve do konačnog oslobođenja Imotskog i Vrgorca odakle su mnogi Uskoci vukli korijene. Tek nakon te 1717. godine potpisan je mir s Turcima i određena granica. Posebnost te granice vidljiva i po svom polukružnom obliku kroz Imotsko i Vrgoračko polje. Naime domet topa iz ta dva grada-kule odredio je i današnju granicu između Hrvatske i BiH.

Današnja granica Republike Hrvatske krvlju je iscrtavana kroz stoljeća

Ljudstvo, ustroj i taktika
U zajednici čija je egzistencija ovisila o nesalomljivosti njenih borbenih nagona i čija se borbenost iskristalizirala u životni poziv, sve biva podvrgnuto tom cilju. Djeca se od malih nogu odgajaju, navikavaju i pripremaju nasljediti svoje očeve. Igračke su im prvo replike, pa pravo očevo oružje uz ratne igre poput hvatanja Turaka, gađanja iz puške, trčanja i drugih aktivnosti koje promiču ratničku srčanost. Čim prohodaju, njihova djeca se tuku kamenjem do prolijevanja krvi. No i pored pripremanja za uskočki poziv, Uskoci ne zanemaruju njihovo obrazovanje. Najveći broj Uskoka svoju djecu daje u školu naučiti pisati i čitati, a usput svakodnevno vježbaju sa oružjem. Iako su Uskoci bili rođeni ratnici i do izvjesnog stupnja vojnički obučeni, taj odgoj u prvom redu mogu zahvaliti činjenici što su prošli korz privatnu obiteljsku vojnu školu. Djetinjstvo im je bilo rano prekidano, te su već s 12 godina dječaci sa svojim očevima i braćom kretali u prve avanture pune zamki i opasnosti. To prvo "vatreno krštenje" značilo je i ulazak u njihov ratnički red.
Prema opisima suvremenika Uskoci su bilo ljudi posebnog soja. Stasiti i vitki, sa gustom bradom ili brkovima i perčinom navrh glave. Odjeveni u uskočke nošnje i naoružani lakim oružjem, svojom pojavom skretali su pažnju i ulijevali strahopoštovanje gdje god se pojavili. Bio je to patrijarhalan svijet koji je poštivao starije i bojao se Boga. Svi Uskoci bili su katolici. Pravoslavni i muslimanski došljaci, odmah su prelazili na katoličanstvo. Za Uskoke vrhovni autoritet nisu bili Venecija, ni austrijski dvor, već Papa u Vatikanu. Jedinu značajnu pomoć, Uskoci su dobivali od papa.
Uskočke žene dijelile su tegobe svojih supružnika. Kad bi njihovi muževi krenuli u ratni pohod, one su čuvale dom i zarobljenike kojih je uvijek bilo zbog razmjene i otkupa. Uskoci su se najradije ženili iz svoje sredine. Čim bi neki Uskok poginuo udovica, ili po zakonu ili po običaju, odmah bi se preudavala za drugog Uskoka istog reda. Sva imovina iz prethodnog braka pripadala bi udovici. Bilo je uskočkih žena koje su udavale i po deset puta. Uskočkoj majci ili supruzi bilo je lakše podnijeti smrt sina ili supruga, nego njegov kukavičluk na bojnom polju.

Uskočka tradicija čuva se i danas na ovaj ili na naš Plaćenički način...

Uskoci su primjenjivali taktiku iznenađenja neprijatelja. Po toj prastaroj hrvatskoj gerilskoj taktici - Uskoči, udari i bježi! - su i dobili ime. Pojavljivali su se kad ih nitko nije očekivao i napadali su kad im se nitko nije nadao. Ratovali su kad su i gdje su oni to htjeli. Izlazili su u bojna djelovanja u svim godišnjim dobima i u svim vremenskim prilikama, nekad u manjem, a nekad u većem broju. Voljeli su okrilje dugih zimskih noći, nevremena i sumraka. Kad su Uskoci izlazili u akciju, nikada nisu znali kada i kako će se vratiti. Ponekad se ostajalo danima, a ponekad i mjesecima. U svojim malim i brzim brodicama obojenim crveno i crno, simbolom krvi i smrti, nisu obećavali ništa dobro onome kome dolaze. Cijelo jedno stoljeće Uskoci su bili jedina domaća organizirna vojna snaga koja se suprostavljala Turskom osvajaču. Dok je austrijski dvor plaćao danak sultanu, Uskoci su pokazali cijeloj Europi kako se može uspješno nositi sa okupatorskom silom. Nestaju sa povijesne pozornice nakon što je Austrija kao višenarodna država pronašla dovoljno snage da se odupre osmanlijskom carstvu. Tursko-austrijski rat (1593.-1606.) konačno je uspostavio ravnotežu snaga. Uskoci, dotadašnja predstraža Europe, gube svoj značaj i postaju izvor nestabilnosti između njenih kršćanskih država. Neporaženi su sišli sa povijesne pozornice. Uskočka epopeja predstavlja zadnji otpor hrvatskog naroda protiv tuđinske prevlasti na Jadranu. Ona svjedoči što je sve mogla postići šačica naših ljudi tijekom dugih 80 godina ratovanja na moru i cijelo stoljeće na kopnu. Uskočko ratno iskustvo je poruka da je čovjek odlučujući čimbenik u ratu bez obzira na nadmoć neprijatelja. Uskoke nitko nije vojno porazio, oni su jednostavno napušteni! No zasigurno nisu nestali. Jer upravo su nam ta stoljeća surove genetske selekcije omogućila one ratničke predispozicije, zbog kojih su hrvatski ratnici kroz kasniju povijest bili to što jesu. Nebitno gdje se nalazili i pod kojim stijegom ratovali, ostvarivali su najčešće ono što je drugima bilo nemoguće. Baš zato te iste uskočke boje krvi i smrti, i danas žive pod našim crveno-crnim plaćeničkim stijegom. Jer kad si stisnut između velikih (država, ideologija, izrabljivača, samoproglašenih vladara...), ne preostaje ti ništa drugo nego prihvatiti taj uskočko-plaćenički koncept, uz vjernost samo sebi i svojima. Bez stijega, bez gospodara!

Izvori: 
Bare Poparić "Iz povijesti senjskih Uskoka", 
Gligor Stanojević "Senjski Uskoci",
C. Horvat "Monumenta uscocchorum",
Walter Firić "Tvrđava Klis Hrvatska", info-letak TZO Klis,
Spomen ploča postavljena 1996. na Klišku tvrđavu,
Zapisi iz muzejske sobe Kliške tvrđave,
http://www.imoart.hr/portal/iz-proslosti/povijest-imote/turska-vlast/113-kratka-prolost-imotske-krajine.html

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.