Prečica do sna

Kad se život, po ko zna koji put, pripremao da mu zada onaj svoj završni udarac, bio je neki kišan dan, petak ili subota i svi dani dugo poslije bili su kišni, hladni i blatnjavi. Ne-vrijeme za njega, ako preživi, neće ga se rado sjećati.

Sad su i zime postale varljive, pa oživi osjećaj nestajanja.
Vrijeme odlazi putevima koji se granaju nepoznatom, a lica koja dolaze u susret imaju čudne poglede koji se ljuljaju između sumnji i umirivanja, između pitanja bez odgovora i nevjerivce. Oči ih zadržavaju.
Može taj čovek biti bilo ko.

Nisu šanse svima jednake, od srca se dugo ne smije.
Možda ne razumije, da priče koje priča dan za danom, vodu ne piju. Samo zna da je vrijeme da se spašava, da iz dura opet prelazi u mol.


... jer onaj ko ne umije da se preobrati, nikada neće moći od svoga života napraviti umjetničko djelo.

Pljuskovi su, oduvijek, počinjali i prestajali, pa se opet vraćali. Dan i noć su se oduvijek smenjivali, ali ne i u izmišljenoj stvarnosti ...
Svjetlot i sjene su se oduvijek pratili, samo u izmišljenoj stvarnosti caruju utvare i sjene.
Ali nemaju rješenje.
Ipak, nismo u šupljem stablu, drugačiji su zidovi našeg utamničenja. Čovjek se, na kraju krajeva, na sve privikne.



Slika u (mirnoj) vodi je spoj svjetla i sjene, stvarnosti i njenog realnog odraza koji svojom ljepotom može da zablista i očara.
Prirodno.
Slika u izlomljenom ogledalu je opsjena sa rizikom iskrivljenog mišljenja, prikrivena u odijelu istine, koja u dužem vremenu može stvoriti zabludu.
Zablude nas čine naivcima i smještaju u publiku života, zatečene širom otvorenih usta. A svijet je lukaviji od nas, spretniji i mnogo okrutniji.
Zato treba očekivati udarce. Neprijatelj je, čini se, savladao strah.
Samo blefira.

Gdje su nestale "priče" i kako su postale "cijena"?
Šta je to cijena? Cijena je vrijednost, učinkovitost, adekvatnost, ali i kapitalizacija. Može biti i dobit i isplativost.
Znači od priče smo došli do kapitalizacija, a to je već za priču.

Najčešće sam birala tu kategoriju, jer sve što pišem, sve su to priče i priče su sve. Svi smo mi zidari u životu, zidamo satima, povezujemo minutima, a gradimo godinama. Svako od vremena svoju kuću podiže, na sprat na dva, tri, visoko toliko dok ne padne. I kao što nerijetko zidamo u neudob, tako često i pričamo u nedob...zato neke priče i nisu za priču, već za ćutanje. A priče ima i tamo gdje nema riječi. Šutnja nije neispričana priča, šutnja je bezglasna priča, jer sve što se ne postigne pričom i vikom, postići će se ćutanjem i mirom.
Priča i šutnja, dva različita ritma življenja, dva nejednaka pulsa krvi, dva različita soja bića upakovana u isti dan.
Ali, ako puls uzavre i šutnja proključa, jedan hrabar čovjek mogao bi postati većina.

Zato, priča nema cijenu, a može imati izuzetnu učinkovitost.
Pa, može li se dalje ići bez priče?

Oznake: priče

Kažu da istoriju pišu pobjednici, pa pamtimo velika djela, podvige i poraze, a da znamo sve detalje iz života poznatih ličnosti, vjerovatno bismo se silno razočarali.
Tema je Amerika; ponešto je, ipak, istorija zabilježila.

Ljudi koji su stvorili Ameriku nisu bili samo briljantni politički mislioci – oni su također bili obični ljudi sa šokantnim tajnama i divljim osobnim životima. Bilo je tu svega, od tajne djece do ukradenih zuba... američki očevi osnivači, nosili su se s gadnim glasinama, novčanim problemima i lošim ponašanjem zbog kojih bi se današnji politički skandali činili dosadnima u poređenju s njima.

Izvor: Diana Tablan & Joy Fadogba (https://travelculturelife.com/)



Predsjednikov divovski kolut sira
Godine 1835. predsjednik Andrew Jackson dobio je na poklon veliki kolut sira od 1,400 kilograma. Ostavio ga je u predvorju Bijele kuće dvije godine, dopuštajući svakome da ga jede. Kad je konačno priredio zabavu da ga dokrajčii, cijela zgradu je smrdila na sir. Bijela kuća je mjesecima nakon toga mirisala na stari sir.

Misterij kišnog mesa u Kentuckyju
Godine 1876. komadi mesa padali su s neba u Kentuckyju. Ljudi su govorili da ima ukus ovčetine ili divljači. Naučnici misle da su ga možda povratili lešinari koji su letjeli iznad grada. Još uvijek važi za jedan od najčudnijih vremenskih događaja u američkoj istoriji.

Predsjednik koji je zapeo u kadi
Predsjednik William Howard Taft bio je vrlo velik čovjek. Legenda kaže da je jednom zapeo u kadi Bijele kuće. Navodno je trebalo šest muškaraca da ga izvuku. Nakon toga postavljena je nova, veća kada samo za njega.

Vrijeme kada je Amerika zabranila narezani hljeb
Godine 1943. američka vlada nakratko je zabranila narezani hljeb. Rekli su da je to bilo kako bi se uštedio metal i voštani papir za ratne potrebe. Ljudi su bili toliko uznemireni da je zabrana trajala samo dva mjeseca. Tada je nastala izreka "bolje i od narezanog hljeba".

Konfederacijski korpus deva
Tokom građanskog rata Konfederacija je pokušala koristiti deve kao vojne životinje. Mislili su da će se deve pokazati bolje od konja u pustinji. Plan nije uspio i mnoge su deve ostavljene da slobodno lutaju jugozapadom. Neki ljudi još uvijek izvještavaju da su vidjeli divlje deve u Teksasu.

Čudan goli ritual Bijele kuće
Više od 100 godina predsjednici i njihovo muško osoblje kupali su goli u bazenu Bijele kuće. Ova čudna tradicija trajala je od 1930. do 1988. godine. Čak su se i važni sastanci ponekad događali goli. Za predsjednika Lyndona Johnsona rečeno je da je veliki obožavatelj ovog običaja.

Američki jednodnevni predsjednik
Godine 1849. David Rice Atchison bio je tehnički predsjednik Sjedinjenih Država na jedan dan. To se dogodilo zbog neobičnosti u rasporedu inauguracije. Atchison je većinu svog "predsjedništva" proveo spavajući. Kasnije se našalio da je imao najpošteniju administraciju u američkoj istoriji.

Veliko jajarenje Andrewa Jacksona
Posljednjeg dana svog mandata, predsjednik Andrew Jackson pozvao je javnost u Bijelu kuću. Gomila je izmakla kontroli i počela razbijati stvari. Jackson je pobjegao, ali gomila se smirila tek kada su na travnjaku (napolju) posluženi viski i sladoled. Pretvorilo se u divovsku bahanaliju.

Napadi Johna Adamsa na slobodu govora
John Adams, poznat po obrani slobode, zapravo je pokušao slomiti političku opoziciju kada je postao predsjednik. Potpisao je Zakone o strancima i pobuni, koji su kritizirali vladu i slali ljude u zatvor zbog pisanja negativnih novinskih članaka. Nekoliko novinskih urednika uhićeno je i zatvoreno samo zbog objavljivanja mišljenja protiv Adamsove politike. Ovaj napad na slobodu govora naštetio je njegovoj reputaciji i pomogao Thomasu Jeffersonu da ga porazi na sljedećim izborima.

Napadi Johna Adamsa na slobodu govora
Benjamin Rush, potpisnik Deklaracije o neovisnosti i poznati liječnik, ubio je mnoge pacijente svojim opasnim metodama liječenja. Rush je vjerovao da puštanje ktvi i davanje žive može izliječiti gotovo svaku bolest, uključujući žutu groznicu. Njegovi tretmani pogoršali su posljednju bolest Georgea Washingtona i možda su pridonijeli njegovoj smrti. Čak i kada su drugi liječnici kritikovali njegove metode, Rush je odbio promijeniti svoj pristup i nastavak prakse za koju sada znamo da je štetna.

Ukradeni zubi Georgea Washingtona
George Washington nije imao drvene zube – istina je bila mnogo gora. Njegove poznate proteze zapravo su napravljene od zuba izvađenih iz usta porobljenih ljudi na njegovoj plantaži. Washington je porobljenim ljudima platio mali iznos za njihove zube, ali oni nisu imali izbora po tom pitanju. Njegova zubna dokumentacija pokazuje da je nekoliko puta tokom života kupovao zube od porobljenih ljudi dok je javno podržavao instituciju ropstva.

Djeca Thomasa Jeffersona sa Sally Hemings
Thomas Jefferson imao je šestero djece sa Sally Hemings, ženom koju je posjedovao kao robinju koja je ujedno bila i polusestra njegove preminule supruge. Jefferson je ovu vezu držao u tajnosti tokom svog života dok se javno protivio rasnom miješanju. DNK testovi 1998. konačno su dokazali ono što su mnogi stoljećima sumnjali u Jeffersonovo privatno licemjerje. Djeca su ostala porobljena sve dok nisu dostigla odraslu dob, kada ih je Jefferson konačno oslobodio.


Izborna manipulacija Elbridgea Gerryja
Elbridge Gerry, potpisnik Deklaracije o neovisnosti, stvorio je prljavi politički trik koji danas nazivamo "gerrymandering". Kao guverner Massachusettsa, Gerry je preoblikovao glasačke okruge u čudne oblike koji su pomogli njegovoj političkoj stranci da osvoji više mjesta s manje glasova. Politička karikatura prikazivala je jedan neobično oblikovan okrug koji je izgledao kao daždevnjak, a ljudi su ga po njemu počeli nazivati "Gerry-mander". Ova nepoštena praksa se nastavlja i danas, pokazujući kako neki političari stavljaju stranačku prednost iznad pravedne demokratije.

Prve riječi novoizabranog pape Lava XIV na balkonu crkve svetog Petra bile su i prve riječi uskrslog Krista: "Mir vama!"
Papa je izabran na 80.-u godišnjicu Dana pobjede, pa ipak, svijet i dalje čezne za mirom, za pravim mirom i istinskim skladom, a ne samo tek pukim odsustvom rata i deklarativnim zalaganjem, programiranim u potrebnom političkom trenutku.

Vrijeme prolazi tako što me, šuteći, prati očima, iritantnim natpisima i huškačkim namjerama, nametljivim pokušajima pogleda uprtih u nepitko svjetlo.
Bistrovida pustoš izbija iz rosnog oka koju gasi kap usijanja; a za "most kojim će do nas doprijeti Božja ljubav" potreban je mir.

ili manipulisanje ljudima putem straha

Pribor za preživljavanje i drugi pribor u slučaju panike postaju sve popularniji s obje strane Atlantika, a Amerikanci idu korak dalje od Evropljana utvrđujući svoje domove i gradeći bunkere kako bi se zaštitili u slučaju katastrofe. Da li je to samo još jedan način igranja na strah ljudi radi zarade?

Istraživanje iz 2023. koje je citirao New York Times pokazalo je da se oko trećina Amerikanaca priprema za najgore, trošeći 11 milijardi dolara tokom 12 mjeseci na izgradnju skloništa i bunkera koji su često povezani s njihovim domovima putem tunela.
Ono od čega se Amerikanci spremaju zaštititi kreće se od pandemije do nuklearnog rata, do građanskog rata – prema anketi Marista iz 2024. - 47% Amerikanaca misli da bi moglo doći do građanskog rata za njihovog života.
Ovi sigurni objekti izvorno su se smatrali luksuzom za bogate, ali sada su pristupačni sve većem broju ljudi s relativno skromnim primanjima.
Na drugom kraju spektra, New York Times izvještava o jednom slučaju obitelji na gornjem srednjem zapadu koja je izgradila kompleks okružen jarkom koji se može zapaliti kako bi se spriječio pristup uljezima.
Strukture poput ovih mogu, kaže Times, koštati i do 100 milijuna dolara, što se, ovisno o vašoj razini straha, može činiti kao razuman način da se riješite ogromne količine gotovine. Prema anketi YouGov-a, 71% Amerikanaca boji se da bi im prirodna katastrofa mogla preokrenuti živote, što, s obzirom na sve veći broj ekstremnih vremenskih događaja u SAD-u, nije u potpunosti iznenađujuće.

S druge strane bare, Evropska komisija savjetovala je nedavno Evropljanima da imaju pri ruci 72-satni pribor za preživljavanje u slučaju hitnih slučajeva, izvještava Euronews, u slučaju prirodnih katastrofa, geopolitičkih sukoba i sajbernapada.
Iako je preporuka kritikovana kao izazivanje straha, dugotrajni nestanak struje diljem Španije i Portugala 28. aprila naveo je mnoge građane EU-a da povjeruju da to ipak nije tako loša ideja.

Strah je sasvim prirodan, ali je kod normalnih ljudi obično kontrolisan. Tamo gdje je pritajen, on samo traži priliku i zgodan povod da ispliva na površinu i razvije se u svojoj punoj strahoti. Život u strahu, i u stalnom strahu od straha, nagoni slabe i labilne ljude da rade upravo ono čega se najviše boje.
Savladavanje straha, jedna je od najvećih pobjeda čovjeka nad sobom.
Tada može prestati ova strašna manipulacija širom svijeta.

Kraj Drugog svjetskog rata je, u to vrijeme, u Europi, iznjedrio jedan od najradosnijih dana koje je kontinent a i svijet ikada doživio. Danas 80. godina nakon dana pobjede, u svjetlu događanja širom svijeta, progoni nas bauk sukoba isto koliko i slava poraza krajnjeg zla.
Hitlerova nacistička Njemačka konačno se predala nakon pola desetljeća invazije na druge evropske sile i širenja rasne mržnje koja je dovela do genocida, holokausta i ubijanja milijuna ljudi.

Za početak Drugog svetskog rata, jednog od najvećih oružanih sukoba u ljudskoj istoriji, uzima se 1. septembar 1939. godine, kada je počela njemačka invazija na Poljsku, iako je Japan prije toga, od 1937. godine, već bio u ratu sa Kinom za prevlast nad istočnom Azijom.
Drugi svjetski rat je trajao 6 godina i 1 dan. Za zvaničan datum završetka ovog rata uzima se 2. septembar 1945. godine, kada je konačno slomljen otpor japanskih vojnika i potpisana kapitulacija.

Pregovori o kapitulaciji Njemačke su završeni 7. maja, a 8. maja je objavljen prekid neprijateljstava. U nekim dijelovima Evrope, pogotovo onim istočnim, borbe su se vodile još nekoliko nedjelja, ali je tog dana službeno otpočeo mir. U bivšoj Jugoslaviji dan pobjede se slavio 15.maja, kada je maršal Tito primio čuveni raport generala Koste Nađa: ”Druže Tito, rat je završen”.
Beograd je oslobođen 20. oktobar 1944. godine, kada su završene višednevne borbe, oslobađanjem Zemuna. U zajedničkim borbenim dejstvima učestvovale su jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, pod komandom general-lajtanta Peka Dapčevića, i jedinica sovjetske Crvene armije, pod komandom maršala Fjodora Tolbuhina i generala Vladimira Ždanova.
Nema sumnje da je Crvena armija svojom artiljerijom i tenkovskim jedinicama odlučujuće uticala na ishod rata uopšte, kao i na kraj građanskog rata u korist partizanskih snaga.

Nakon toga su, već krajem 1945. godine otpočeli NÜRNBERŠKI procesi, skup vojnih sudova održanih nakon završetka Drugog svjetskog rata, u kojima je suđeno najvišim časnicima i političarima nacističkog režima, kao i drugim pojedincima odgovornim za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i zločine protiv mira. Suđenja su se održavala u Nürnbergu, a organizirali su ih Saveznici, uključujući SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sovjetski Savez i Francusku. Nürnberg je bio izabran jer je grad bio simbol nacističke moći, ali i relativno neporušen tijekom rata, što je omogućilo održavanje procesa.
Ukupno je održano 12 suđenja u Nürnbergu, a svi su obuhvatili različite kategorije ratnih zločina.
Jedno od najpoznatijih suđenja bilo je suđenje liječnicima, koje je imalo za cilj procesuiranje liječnika koji su sudjelovali u nacističkim medicinskim eksperimentima na zatvorenicima. Optuženi su bili odgovorni za smrtne eksperimente na ljudima, uključujući ispitivanje novih lijekova i metoda liječenja.

Između 1944. i 1948. milioni ljudi, uključujući etničke Nijemce (Volksdeutsche) i njemačke državljane (Reichsdeutsche), su trajno ili privremeno preseljeni iz centralne i istočne Evrope.
Vlada Zapadne Njemačke je ukupan broj protjeranih Nijemaca procijenila na 14,6 miliona, uključujući i milion etničkih Nijemaca koji su se naselili na teritorijama koje je nacistička Njemačka osvojila tokom Drugog svjetskog rata, njemačke migranti u Njemačkoj poslije 1950. i djecu protjeranih roditelja.

Ovh dana 7.-8.-9. maja Evropa i Amerika (8. maj) proslavlja pobjedu nad fašizmom.
Da li se svijet zaista riješio nacizma i fašizma, kao izopačene društvene pojave i pokreta?

Svakog dana se na „desktop-u“ pojavi nova, simpatična, slika, puna inspiracije. Današnja slika prikazuje magarce u dolini blizu Rhyolite-a, Nevada, SAD. I to me svaki put podstakne da malo „prošetam“ internetom.

Šta stvarno znamo o magarcima, prije nego ćemo požuriti da nekoga uvrijedimo ili pomislimo na tvrdoglavost i beskorisnost. Lošoj reputaciji ovih životinja doprinijeo je i tzv. Buridanov magarac kao primjer ironije na Buridanovu tezu o slobodi volje – skapaće od gladi zbog svoje neodlučnosti (uticaj motiva na volju).
Međutim, za razliku od srednjeg vijeka, u starom Egiptu magarac je bio simbol boga Sunca Ra, dok je u staroj Grčkoj izjednačavan sa bogom plodnosti, vina i uživanja Dionisom.
Zapravo, magarci nisu toliko tvrdoglavi, oni su samo oprezni mislioci. Za razliku od konja, koji bi mogli pobjeći kada se nađu u opasnosti, magarci prvo zastanu i za trenutak procijene situaciju prije nego što reaguju. (Ko bi rekao :)).
Za razliku od konja, magarci se ne plaše lako. Čak i kada se uplaše, ne paniče, a to što se zaustavljaju kako bi procijenili situaciju, je osobina koja se često miješa s tvrdoglavošću.

Magarci imaju dobro razvijen instinkt samoodržanja. Ako osjete da im je teret pretežak, za razliku od konja, jednostavno se neće pomaknuti.
Zanimljiv je podatak da u najsiromašnijim zemljama radni magarci žive 12 do 15 godina, dok je u razvijenim zemljama životni vijek životinja 30 do 50 godina. (gospoda!)

Osim u radne, magarci se često upotrebljavaju i političke svrhe, što govori i ova politička karikatura iz 1900. godine sa Buridanovim magarcem



Ipak, SAD su napustile ideju nikaragvanskog kanal i umjesto toga izgradile Panamski kanal.

Opšte je poznato da slonovi nikad ne zaboravljaju, ali ova fraza bi se vrlo lako mogla primijeniti i na magarca. Ove životinje imaju besprijekorno pamćenje i mogu se sjećati mjesta ili drugih magaraca koje su srele i do 25 godina. (ako požive toliko)

Sve u svemu, nazvati nekoga magarcem i nije neka uvreda, to mu dođe više kao kompliment *),

Zato danas, da ne bi bilo uvrede,

Svi moderni pripitomljeni magarci imaju naučni naziv Equus africanus asinus. i potiču od afričkih divljih magaraca koji se prvenstveno nalaze u sjevernoj Africi između Sredozemnog mora i Sahare. Magarci se mogu sigurno ukrštati s konjima, i ono što uvijek miješam je da mula nastaje ukrštanjem kobile i magarca, a mazga konja i magarice.

Kratka vijest:

Dvije nedjelje poslije smrtonosnog napada ekstremista na turiste u Kašmiru pod indijskom upravom, Indija je pokrenula seriju napada nazvanih „Operacija Sindor" na lokacije u Pakistanu i Kašmiru pod upravom Pakistana.
Pakistan, koji je negirao bilo kakvu umiješanost u prošlomjesečni napad, opisao je indijske udare kao „ničim izazvane", a premijer Šehbaz Šarif je rekao da „gnusni čin agresije nec
e proc
i nekažnjeno".

Kad se iznenada, noću, tiho pojavi
očajna povorka, djelo sudbine klete,
omanulih životnih planova,
beskorisan je lament, ne pomaže;
spremao si se, godinama,
sjeti se i postani zasluženi junak,
spreman stići i uteći, kaži zbogom,
Aleksandriji što odlazi.

Reci kako te je osjećaj prevario, saradnici iznevjerili,
smisli neprijatelje,kao što tebi odgovara,
jer si bio zaslužan takvog jednog grada;
A povrh svega, nemoj se zavaravati,
tužbalicom poput kukavice,
da je to samo prolazan san,
kad si se spremao godinama, kao junak,
uputi joj pozdrav, toj Aleksandriji koju gubiš.

Oznake: Kavafi

Kad porastem biću Papa! :)


Kako je jedna, mnogi su rekli neslana, šala otkrila da postoji nešto veće i od „trećeg mandata“, veće od najvećeg, veće od života.
Postati Papa, teoretski može svaki kršteni muškarac rimokatolik može biti izabran. U praksi, „prazno mjesto“ popunjavaju najčešće kardinali mlađi od 80 godina, a istorija favorizuje Italijane. Od 266 papa do sada, 217 su bili rođeni italijani ili iz Rimskog carstva. Papa Franjo je bio presedan – prvi papa iz Latinske Amerike i prvi Jezuita (isusovac) na toj poziciji, ali, ipak, Italijan po porijeklu iz Pijemonta.
Za sve ostale, vijekovima unazad, dvije riječi kardinala zvaničnika zajedno sa majstorom papske liturgijske ceremonije koje zatvaraju Sikstinsku kapelu izolujući je od svijeta, obilježavaju konklavu: Extra omnes - napolje svi koji ne pripadaju kardinalskom izbornom koru.
Od Franjinog svečanog sprovoda započeo je Novendiali, (novem dies - devet dana) liturgijskg razdoblja žalosti Crkve i misa na glas Pape, u iščekivanju konklave (con clave - „pod ključem“). Konklava za izbor nasljednika pape Franje, koji je preminuo 21. travnja, započet će 7. svibnja u 16:30 sati.

Dimnjaci su postavljeni, pać je tu. Ali, može li ono što su tokom vijekova čuvali visoki vatikanski zidovi, danas biti dovoljno da bi se zadržala tajnost okupljanja 138 kardinala (mlađih od 80 godina) unutar konklave, sve do trenutka kada iznad Vatikana krene bijeli dim. Da li je držanje „pod ključem“ dovoljno u vremenima špijunaže i „sveznajućeg“ interneta 21. vijeka i mjera očuvanja tajnosti u kapeli. Nije. Zato je kardinal Tarčizio Bertone sa pomoćnicima obezbijedio postavljanje lažnih podova sa ugrađenim elektronskim ometačima koji blokiraju sve zvukove. Svi tepisi su podignuti i pregledani kako bi se ustanovilo da nema prislušnih sprava. Isto važi za kanale za dovod vazduha, elektroinstalacije, sijalična mesta, slavine, vodovod i kanalizaciju. Posteljina u odajama takođe je prošla detaljnu kontrolu. Unutar kapele nisu dopušteni nikakvi pregovori ili argumenti. Poređani uz po šest drvenih stolova, jedni naspram drugih, pod Mikelanđelovim dramatičnim prikazom Poslednjeg suda i freskama Botičelija i Peruđina, kardinali su prepušteni tišini i Svetom duhu. Solum Deum prae oculis habentes - imajte samo Gospoda pred očima, riječi su zvaničnika kardinalima.

Jedina veza sa spoljašnjim svijetom je crni i bijeli dim.

Kardinali, do početka konklave, često neformalno razgovaraju o potencijalnim kandidatima, okupljajući se po jeziku ili geografskom porijeklu, pazeći da to ne dospije u javnost.
Ipak, svijet je „radoznala svraka“ i hoće sve da zna. Tako su po pisanju Ester Palma u Corriere della Sera, Parolin i Pizzaballa najjači kandidati, a u igri su oni od "progresivnih" kardinala poput Tobina do konzervativnog Erda. A mogućih iznenađenja ne nedostaje.


PIETRO PAROLIN
70-godišnji državni tajnik pape Franje, iz svog malog grada Schiavona, u području Vicenze, otišao je na briljantnu crkvenu karijeru: ima globalnu viziju svjetskih problema i solidno iskustvo u vladi. Radio je na povijesnom sporazumu s Kinom iz 2018. o imenovanju biskupa, koji kineskim biskupima omogućuje da budu u punom zajedništvu s Papom. Za njega je »Azija budućnost Crkve«.

PIERBATTISTA PIZZABALLA
Jeruzalemski patrijarh Latina od 2020., bibličar i franjevac, 60 godina, dolazi iz Castel Liteggia (Bergamo) i ima crkvenu karijeru usmjerenu na međureligijski dijalog i mir. Nakon ređenja obnašao je razne dužnosti na kojima je bio angažiran kao biskup, kustos, a zatim patrijarh Svete zemlje. Smatra se mudrim i rigoroznim čovjekom u svom radu, ali i ironičnim i s prirodnim vodstvom koje ga opušta u poticanju kontakta između različitih kultura i religija.

Zanimljivosti: Dim, glasanje i skromna svakodnevica

Bijeli dim proizvodi se uz pomoć hemikalija koje sagorijevaju u peći i traju do sedam minuta. Kardinali borave u izolaciji i ne mogu koristiti ni najosnovnija sredstva komunikacije. Hranu jedu u zajedničkim prostorijama, a dnevni ritam podseća više na samostan nego na političku skupštinu. Ipak, svaki detalj – od izbora hrane do dužine molitve – ima svoje mjesto u ovom svetom procesu.
Švajcarska garda brine o bezbjednosti: koristi najmoderniju opremu, ometače signala i antidronske uređaje. Prozori su zatamnjeni, instalirani su detektori protiv prisluškivanja, a svaki pokret kardinala se prati. Čak i poslužujuće osoblje ostaje u izolaciji tokom celog procesa.
I dopuštena su samo četiri glasanja dnevno.
Postoji konsenzus da se kardinali moraju fokusirati na odabir uvjerljive figure – nekoga ko neće poništiti prethodni napredak, ali isto tako neće pretjerano pomicati granice.

Rekli su:
„Franjo je izabran jer se nije bojao stvoriti haos i pokrenuti reforme. Sljedeći papa mora biti neko ko može smiriti stvari“, rekao je Andrea Gagliarducci, vatikanski analitičar u Katoličkoj novinskoj agenciji.

“Papa (Franjo) je želio imenovati kardinale iz dalekih zemalja kako bi povećao internacionalizaciju Crkve, ali oni možda imaju malo znanja o strukturi Crkve kao svjetskog tijela koje upravlja s 1,4 milijarde ljudi”, rekao je Politi.

„Morat će izabrati nekoga ko donosi novac, a ne pastira”, rekao je jezuitski svećenik Thomas Reese.

"Ne treba nam menadžer. Ono što je suštinski jeste da to bude hrabra osoba... Ljudi širom sveta treba da budu utešeni, uzdignuti", rekao je njemački kardinal Rajnhard Marks, jedan od vodec
ih katoličkih prelata u Evropi i nekadašnji viši savjetnik pape Franje.

"Moramo da vratimo crkvu katolicima", "ponekad činilo da papa Franja favorizuje one koji su udaljeni od katoličke crkve, 'na račun' pobožnih vernika", rekao je italijanski kardinal Kamilo Ruini (94), koji je prestar da bi ušao u konklavu.

Sljedeći Papa će se razlikovati od Franje, jer svatko mora donijeti svoje darove, svoje karizme, rekao je kardinal Bassetti.

Oznake: izbor novog pape

Bijaše subota, drugi dan novembra mjeseca, Ano Domini 1467. Jedno sedamnaestogodišnje siroče, djevojčica, sjedila je kraj kamina u svom skromnom dvoru u Rimu i gledala u pismo čiji je sadržaj već napamet znala, a gde je pisalo:
"...da će papa Sikst IV i dalje izdvajati 3.600 ekua godišnje za njihovo (nju, Andreja i Manojla,) izdržavanje (200 ekusa mesečno: za decu, njihovu odeću, konje i sluge; plus oni su morali da odvoje za „kišni dan” i da potroše 100 ekua na održavanje skromnog dvora, koji je uključivao doktora, profesora latinskog i profesora grčkog i jednog ili dva sveštenika)."
U potpisu pisma stajalo je: kardinal Visarion od Nikeje

Istoga dana i iste godine Gospodnje 1467. u mjestu koje Srbi rado zovu  Nađlak, a zvanično se zvao „Nagy lac”, u južnoj Ugarskoj (Transilvaniji), u svom velelijepom dvorcu kojeg je velikim zaslugama dobio od ugarskog kralja Matije Korvina, 35-o godišnji vojvoda Stefan Jakšić gledao je u prozor kojeg su majstori upravo postavili. Nije to bio običan prozor. U njemu je vojvoda gledao kako "Kralj Matija u Šegešvaru, toga 2. XI 1467. godine, izdaje povelju, pošto je »pomno razmotrio« u različitim prilikama »iskazanu odanost i vjernu službu svojih izuzetnih podanika« Stefana i Dimitrija Jakšića od Nađlaka (»Stephani et Demetrii Jaxyth de Naghlak«) i dodijelio im posjede: Farnaš, Ivantelke, Valko, Ujfalvu, Kelečel, Donji i Gornji Žil (»Farnas, Iwanthelke, Walko, Wyfalw, Kelechel, Felsewfyld et Kezepsewfyld vocatas«)
Despot Đurađ Branković je teška srca, godine 1453. poslao poslao vojvodu Jakšu, njegovo oca, sa 1 500 konjanika da učestvuje u opsadi Konstantinopolja. Kada je nakon dvomjesečne opsade postalo jasno da braniocima ponestaje snage, a pomoć Romeja, uprkos apelima, ostala tanka i da granica odbrane puca, car Konstantin Dragaš, stric one sirotice iz Rima (koja će to tek postati) je izvadio jedan prozor iz svoje palače, jedne smaragdne minđuše koje su ženama vasilevsa vijekovima šaputale razne tajne i jednu malenu, neobičnu sliku koja je ličila na razlivene snove, bolje reći mrlje raspadnutog razuma. Slika je oslikavala početak kraja života koji je bio slava, a postao je mora, i sve to poklonio Jakši, da sačuva od propasti. I tako je prozor završio u zidu sinovljeve palače u Nađlaku.

# # #

Zoja, ona sirotica iz Rima, znala je da se jedna ista stvar na potpuno isti način može steći i izgubiti. Priča se da je tim riječima dočekala činjenicu da je kiparski kralj Žak II Luzinjan, odbio ponudu Mletačkog gospodstva o njihovom braku. Kralj je prokomentarisao "da su sjaj njenog imena i slava njenih predaka bili jadni bedem protiv osmanskih brodova koji su krstarili vodama Sredozemnog mora."
Te, 1467. godine ponuđena je za ženu princu Karačiolu, plemenitom italijanskom bogatašu. Princ je izrazio pristanak, nakon čega je došlo do svečane veridbe. Ali Zoju je čekala drugačija sudbina. U Rimu se saznalo da je te godine veliki knez Moskve Ivan III Vasiljevič postao udovac. Ruski vladar je bio mlad, imao je samo 27 godina u vrijeme ženine smrti i očekivalo se da će uskoro potražiti novu ženu.
Nen zaštitnik, Kardinal Visarion od Nikeje vidio je ovo kao šansu da svoju ideju unijatizma proširi na ruske zemlje, te je dao prijedlog, papai Pavlu II, koji će dvije godine kasnije, 1469. godine poslati pismo velikom knezu Ivanu III u kome predlože 18-godišnju Zoju Paleolog za nevjestu. U pismu se govori o njoj kao o „pravoslavnoj hrišćanki“, bez pomena o njenom skorašnjem preobraćenju u katoličanstvo. Pregovori su trajali tri godine. I kada se zatvorio krug i čuvar vjetrova vratio na mjesto sa kojeg je pošao, privučeni su vjetrovi iz Grčke i brak je sklopljen.
Papa Sikst IV i kardinal Visarion su se nadali da će ovim brakom uspjeti da ostvare snažan uticaj u Rusiji i uvedu katolicizam, ali do toga nije došlo. Svečano vjenčanje je obavljeno 12. 11. 1472. godine u Moskvi, a neposredno prije njega, Zoja je prešla u pravoslavlje i uzela ime Sofija. Tako se ponovo uzdigla, to je od muke, jer bor ne stoji što nema bure, već zato što ga suprotni vjetrovi na mjestu drže. Iako nepopularna, rodila je dvanaestoro djece, od kojih je Vasilije III Ivanovič naslijedio dinastiju Rjurikoviča, ona postala baka Ivana IV Vasiljeviča, poznatog kao Ivan Grozni.
Sofiju su smatrali inteligentnom, ali ponosnom, lukavom i prevrtljivom. Osramoćeni član Dume Vasilija III, Bersen Beklemišev, u razgovoru sa Maksimom Grkom, govorio je o njoj ovako: „Naša ruska zemlja živela je u miru i tišini. Kada je ovamo došla majka velikog kneza Sofija sa vašim Grcima, naša se zemlja pomutila i veliki nemir nas je zahvatio, kao što je bio u Carigradu pod vašim carevima.”

# # #

Godine gospodnje 1502 stajala je Ana Jakšić, kćerka Stefanova i udovica Jovana Brankovića srpskog despota, stajala je ispred onog prozora sa sedefnim minđušama na ušima i gledala u vrt ispred, kako vjetrovi mrse borove. Udovica bez muških potomaka. I najednom, nestale su godine, izbrisane moćnom rukom, kao prašina sa stakla, a ona sama, niotkuda, kroz snježnu pustinju jaše danima, možda i mjesecima, ko zna, bez i jedne jasne misli u glavi, jedući koru od drveta, kao da svaki zalogaj bistri um, odagna aveti i ugleda znak koji je pokazivao sjeverni grad i zamak pustoši ... Tad zdravim okom ugleda dvorac ispred sebe i zadrhta kao da vidi raj, a ne ledenu pustoš od koje su se mnogi plašili pri samoj pomisli.
Tad minđuše počeše šaputati, koliko god se opirala, postaćeš žena hrvatskog plemića Ivaniša Berislavića, jer je to volja ugarskog a kralja, vlasnika tvoje imovine, ali ni taj brak neće dugo potrajati i ti ćeš otići u sjeverni grad ...
Ana Jakšić se udaje po treći put za kneza Vasilija Lavoviča Glinskog u zanimljivu državnu tvorevinu Veliku kneževinu Llitvansku, gde su živjela dva naroda i dvije vjere. Ana rađa tri sina i kćer. Nakon pobjede katoličanstva, 1508. godine, Glinski gube državu i sele u Veliku kneževinu moskovsku. Vasilije Glinski ubrzo umire, i Ana je sama morala skupljati i muškog i ženskog drveta za vatru, godine brojati i jaja peći u pepelu. Ona ipak uspijeva udati kćer Jelenu za moskovskog kneza Vasilija III Ivanoviča, sina Sofije Paleolog. Jelena je zadužila Veliku kneževinu moskovsku rađanjem Ivana IV Vasiljeviča, na čije su rođenje čekali 20 godina, u strahu, svi Rusi i cijeli pravoslavni svijet, pod ogromnom prijetnjom katolicizma.

#. #. #

Ana Jakšić je umrla 1553. godine, a Sofija Paleolog 1505. godine. Dvije bake su se srele na nevidljivoj strani mjeseca.