Bijaše subota, drugi dan novembra mjeseca, Ano Domini 1467. Jedno sedamnaestogodišnje siroče, djevojčica, sjedila je kraj kamina u svom skromnom dvoru u Rimu i gledala u pismo čiji je sadržaj već napamet znala, a gde je pisalo:
"...da će papa Sikst IV i dalje izdvajati 3.600 ekua godišnje za njihovo (nju, Andreja i Manojla,) izdržavanje (200 ekusa mesečno: za decu, njihovu odeću, konje i sluge; plus oni su morali da odvoje za „kišni dan” i da potroše 100 ekua na održavanje skromnog dvora, koji je uključivao doktora, profesora latinskog i profesora grčkog i jednog ili dva sveštenika)."
U potpisu pisma stajalo je: kardinal Visarion od Nikeje
Istoga dana i iste godine Gospodnje 1467. u mjestu koje Srbi rado zovu Nađlak, a zvanično se zvao „Nagy lac”, u južnoj Ugarskoj (Transilvaniji), u svom velelijepom dvorcu kojeg je velikim zaslugama dobio od ugarskog kralja Matije Korvina, 35-o godišnji vojvoda Stefan Jakšić gledao je u prozor kojeg su majstori upravo postavili. Nije to bio običan prozor. U njemu je vojvoda gledao kako "Kralj Matija u Šegešvaru, toga 2. XI 1467. godine, izdaje povelju, pošto je »pomno razmotrio« u različitim prilikama »iskazanu odanost i vjernu službu svojih izuzetnih podanika« Stefana i Dimitrija Jakšića od Nađlaka (»Stephani et Demetrii Jaxyth de Naghlak«) i dodijelio im posjede: Farnaš, Ivantelke, Valko, Ujfalvu, Kelečel, Donji i Gornji Žil (»Farnas, Iwanthelke, Walko, Wyfalw, Kelechel, Felsewfyld et Kezepsewfyld vocatas«)
Despot Đurađ Branković je teška srca, godine 1453. poslao poslao vojvodu Jakšu, njegovo oca, sa 1 500 konjanika da učestvuje u opsadi Konstantinopolja. Kada je nakon dvomjesečne opsade postalo jasno da braniocima ponestaje snage, a pomoć Romeja, uprkos apelima, ostala tanka i da granica odbrane puca, car Konstantin Dragaš, stric one sirotice iz Rima (koja će to tek postati) je izvadio jedan prozor iz svoje palače, jedne smaragdne minđuše koje su ženama vasilevsa vijekovima šaputale razne tajne i jednu malenu, neobičnu sliku koja je ličila na razlivene snove, bolje reći mrlje raspadnutog razuma. Slika je oslikavala početak kraja života koji je bio slava, a postao je mora, i sve to poklonio Jakši, da sačuva od propasti. I tako je prozor završio u zidu sinovljeve palače u Nađlaku.
# # #
Zoja, ona sirotica iz Rima, znala je da se jedna ista stvar na potpuno isti način može steći i izgubiti. Priča se da je tim riječima dočekala činjenicu da je kiparski kralj Žak II Luzinjan, odbio ponudu Mletačkog gospodstva o njihovom braku. Kralj je prokomentarisao "da su sjaj njenog imena i slava njenih predaka bili jadni bedem protiv osmanskih brodova koji su krstarili vodama Sredozemnog mora."
Te, 1467. godine ponuđena je za ženu princu Karačiolu, plemenitom italijanskom bogatašu. Princ je izrazio pristanak, nakon čega je došlo do svečane veridbe. Ali Zoju je čekala drugačija sudbina. U Rimu se saznalo da je te godine veliki knez Moskve Ivan III Vasiljevič postao udovac. Ruski vladar je bio mlad, imao je samo 27 godina u vrijeme ženine smrti i očekivalo se da će uskoro potražiti novu ženu.
Nen zaštitnik, Kardinal Visarion od Nikeje vidio je ovo kao šansu da svoju ideju unijatizma proširi na ruske zemlje, te je dao prijedlog, papai Pavlu II, koji će dvije godine kasnije, 1469. godine poslati pismo velikom knezu Ivanu III u kome predlože 18-godišnju Zoju Paleolog za nevjestu. U pismu se govori o njoj kao o „pravoslavnoj hrišćanki“, bez pomena o njenom skorašnjem preobraćenju u katoličanstvo. Pregovori su trajali tri godine. I kada se zatvorio krug i čuvar vjetrova vratio na mjesto sa kojeg je pošao, privučeni su vjetrovi iz Grčke i brak je sklopljen.
Papa Sikst IV i kardinal Visarion su se nadali da će ovim brakom uspjeti da ostvare snažan uticaj u Rusiji i uvedu katolicizam, ali do toga nije došlo. Svečano vjenčanje je obavljeno 12. 11. 1472. godine u Moskvi, a neposredno prije njega, Zoja je prešla u pravoslavlje i uzela ime Sofija. Tako se ponovo uzdigla, to je od muke, jer bor ne stoji što nema bure, već zato što ga suprotni vjetrovi na mjestu drže. Iako nepopularna, rodila je dvanaestoro djece, od kojih je Vasilije III Ivanovič naslijedio dinastiju Rjurikoviča, ona postala baka Ivana IV Vasiljeviča, poznatog kao Ivan Grozni.
Sofiju su smatrali inteligentnom, ali ponosnom, lukavom i prevrtljivom. Osramoćeni član Dume Vasilija III, Bersen Beklemišev, u razgovoru sa Maksimom Grkom, govorio je o njoj ovako: „Naša ruska zemlja živela je u miru i tišini. Kada je ovamo došla majka velikog kneza Sofija sa vašim Grcima, naša se zemlja pomutila i veliki nemir nas je zahvatio, kao što je bio u Carigradu pod vašim carevima.”
# # #
Godine gospodnje 1502 stajala je Ana Jakšić, kćerka Stefanova i udovica Jovana Brankovića srpskog despota, stajala je ispred onog prozora sa sedefnim minđušama na ušima i gledala u vrt ispred, kako vjetrovi mrse borove. Udovica bez muških potomaka. I najednom, nestale su godine, izbrisane moćnom rukom, kao prašina sa stakla, a ona sama, niotkuda, kroz snježnu pustinju jaše danima, možda i mjesecima, ko zna, bez i jedne jasne misli u glavi, jedući koru od drveta, kao da svaki zalogaj bistri um, odagna aveti i ugleda znak koji je pokazivao sjeverni grad i zamak pustoši ... Tad zdravim okom ugleda dvorac ispred sebe i zadrhta kao da vidi raj, a ne ledenu pustoš od koje su se mnogi plašili pri samoj pomisli.
Tad minđuše počeše šaputati, koliko god se opirala, postaćeš žena hrvatskog plemića Ivaniša Berislavića, jer je to volja ugarskog a kralja, vlasnika tvoje imovine, ali ni taj brak neće dugo potrajati i ti ćeš otići u sjeverni grad ...
Ana Jakšić se udaje po treći put za kneza Vasilija Lavoviča Glinskog u zanimljivu državnu tvorevinu Veliku kneževinu Llitvansku, gde su živjela dva naroda i dvije vjere. Ana rađa tri sina i kćer. Nakon pobjede katoličanstva, 1508. godine, Glinski gube državu i sele u Veliku kneževinu moskovsku. Vasilije Glinski ubrzo umire, i Ana je sama morala skupljati i muškog i ženskog drveta za vatru, godine brojati i jaja peći u pepelu. Ona ipak uspijeva udati kćer Jelenu za moskovskog kneza Vasilija III Ivanoviča, sina Sofije Paleolog. Jelena je zadužila Veliku kneževinu moskovsku rađanjem Ivana IV Vasiljeviča, na čije su rođenje čekali 20 godina, u strahu, svi Rusi i cijeli pravoslavni svijet, pod ogromnom prijetnjom katolicizma.
#. #. #
Ana Jakšić je umrla 1553. godine, a Sofija Paleolog 1505. godine. Dvije bake su se srele na nevidljivoj strani mjeseca.
Post je objavljen 03.05.2025. u 16:35 sati.