29.10.2007., ponedjeljak

Intelektualci šute o kriminalizaciji marihuane

Danas je Jutarnji list ozbiljno aktualizirao svu debilnost (relativno) novoga zakona o zlouporabi opojnih droga. Naime, slučaj 29-godišnjeg osječanina Krunoslava Kesera koji je za 150 kuna vrijednu prodaju marihuane (i to vlastitoj prijateljici) dobio dvije godine zatvora, definitivan je dokaz kako u ovoj banana-državi najebu jedino sitne ribe. Niti jedan veći diler nije u Hrvatskoj optužen koliko me pamćenje služi (ispravite me ako griješim) u posljednjih 15 godina! A HDZ sa plakata poručuje kako oni nisu za drogu i plaše djecu sa crvenima koji su za drogu.
Upravo čitam knjigu mlade hrvatske književnice (neću joj spominjati ime da za koji mjesec ne najebe poput Željka Peratovića) koja u autobiografskom odjeljku, onako usput, spominje kako u ležernoj atmosferi sa najboljim društvom puši marihuanu. Napamet govoreći, barem sam u knjigama petnaestak hrvatskih književnika pronašao pušenje marihuane kao potpuno normalnu stvar (ne kao nešto što su probali, već kao nešto što i dalje isprobavaju), pa ako se ne radi o kakvom podilaženju tinejdžerskoj populaciji, moglo bi se zaključiti da pametni i knjiški ljudi imaju aposlutno pozitivno mišljenje o marihuani kao rekreativnom stimulansu. E sad, ako barem dio njih spada u ono što danas mediji popularno nazivaju opinionmakeri, zašto ne prozbore dvije-tri pametne i učine nešto da se zakon koji trpa djecu u zatvore ne promijeni i usmjeri na one koji od trgovine teškim drogama zarađuju milijune, ulažu u nekretnine i jahte, potplaćuju korumpirane političare i policiju i slično. Bojim se da dečko iz priče, koji je zaradio 150 kuna od prodaje trave, svojim dvogodišnjim boravkom u zatvoru neće riješiti problem narko-tržišta.

PS: Da se još prisjetim i Vladimira Šeksa koji je prije nekoliko tjedana sa mjesta predsjednika Sabora, a tijekom rasprave o opojnim drogama vikao kako ne uzima nikakve opijate – tog istog gospodina početkom devedesetih sa jednog su domjenka HDZ-a morali ispovraćanog iznijeti van koliko se oduzeo od alkoholiziranosti. No, to je po zakonu dopušteno...

- 18:48 - Komentari (38) - Isprintaj - #

23.10.2007., utorak

Ne razumijem što sad ne valja s Ljubom Jurčićem?

građani deklarativno traže struku, a potajice maštaju o političaru... Posljednjih su se tjedana mnogi ugledni novinari, politolozi, ljudi iz javnog života i ostali različiti javni djelatnici (i lijevi i desni) poprilično negativno osvrtali na dualitet liderstva u SDP-u i isticanje Ljube Jurčića za premijerskog kandidata dok je predsjednik stranke Zoran Milanović. Posljednji komentar Ive Pukanića u Nacionalu definitivno je prelio čašu ovog licemjerstva na medijskoj sceni...

1. Da podsjetim, devedesetih godina najčešća kritike vladavine pokojnog Franje Tuđmana bila je upravo autokratska crta koja nije dopuštala drugome ikakve veće ovlasti i utjecaj na kreiranje politike ili gospodarstva. Negativnom se pojavom smatrala pretjerana moć jednog čovjeka u stranci, nedemokratičnost koja ide s tim i nemogućnost proboja eventualnih mlađih snaga u tadašnji HDZ.
2. Godinama se mnogi intelektualci i obični građani izjašnjavaju negativno o politici i političarima na vodećim pozicijama (u gospodarstvu), a navijaju za postavljanje stručnih, nestranačkih i kompetentnih ljudi na rukovodeće pozicije. Ljubo Jurčić je doktor ekonomije i profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. SDP ga je izvukao kao nestranačku i stručnu osobu za poziciju premijera.
3. Devedeset posto građana godinama među vodeće probleme u zemlji ističe gospodarske probleme; nezaposlenost, niske plaće, nizak standard, veliku zaduženost zemlje. Iako je tome tako, i dalje veliki broj građana podržava Ivu Sanadera, koji nije ekonomist i o gospodarstvu ne zna ništa; njegova je domena diplomacija, a diplomatske i «bjelosvjetske» teme su hrvatskim građanima zadnje na pameti.

Pitam se stoga, nije li za prosperitet ekonomije logičnije uzeti ekonomistu nego diplomatu (do sada Hrvatska nije imala premijera ekonomske struke)? Nije li demokratskije i poštenije od Milanovića što je izglednu premijersku poziciju prepustio onome za koga smatra da će ju bolje obnašati jer je stručniji u gospodarstvu, a sam će se baviti političkim temama? Nije li uostalom i tradicionalnim medijima u interesu da podrže pozitivne pomake koji se konačno nude, a da se ostave podilaženja balkanskoj žabokrečini kojom smo okruženi od uspostave države.

- 10:48 - Komentari (18) - Isprintaj - #

18.10.2007., četvrtak

PLAN B

Čekajući drugi broj

Sa odmakom od desetak dana ponovno prelistah prvi broj mjesečnika PLAN B, pa, kako niti sada nisam pronašao ozbiljnijih zamjerki, da malo izreklamiram cijeli projekt. Naime, časopis poput ovoga prvi je od takve vrste u RH, pionirski poduhvat u cjelini, jer iako su autori naglasak promocije stavili na dizajn i enorman trud uložen u dizajniranje svake pojedine stranice magazina, ne može se reći da dizajn nije obilježavao i listove tipa Arkzin, a u manjoj mjeri i Nomad i neke druge listove koje je iznjedrila hrvatska ruka. Radi se zapravo o doziranju svega ostalog u pravilnim omjerima, tako da PLAN B nije isključivo politički (poput Arkzina), nije glazbeno-kvaziunderground-pomodan (poput Nomada), nije copy-paste-an sa net-a ili stranih izdanja sličnog tipa (iako je jedna od vrlo pozitivnih strana upravo usmjeravanje na pojedine net izvore i sadržaje - tzv. za one koji žele znati više).
Ukratko; najbolji tekstovi prvog broja su mi nasumičnim redom:
1. Na koljenima pred šalterskim službenicima, Dražene Lejo,
2. Sto godina pod Turcima, dvjesto pod Windowsima, Vedrana Kukavice,
3. Građanin iz dnevnog boravka, Mislava (legendarnog) Bage,
4. Internet je novi prime time, Borisa Ličine Borje,
5. Pogled iz brokerske stolice, Petra Brkića,
6. Kako se kalio Apple, Ante Vukorepe,...itd
Kako sam kritičan po defaultu neću omaniti čak niti na prvom broju, pa bih, ako vrijedni PLAN B-ovci neće zamjeriti, malo opleo recimo Jasnu Nanut i poručio joj da samim tim što piše o Japanu ne znači da će tekst biti zanimljiv i egzotičan. Naprotiv, tekst Lolite iz Tokija - kawaii faktor, mogao sam napisati i ja iz naslonjača vlastite hrvatske fotelje. Neka dotična pokuša prelistati posljednje knjige Velimira Grgića (npr. Katane, lignja, bradavice) pa će shvatiti o čemu pričam.
Drugog bih opleo Bojana Mušćeta i njegove refleksije na precijenjeni i podcijenjeni glazbeni izričaj u Hrvata u tekstu Pret-a-pot-cijenjer, a koji bi se više uklopio u kakav teen magazin iz sredine devedesetih (kada su bendovi koje spominje bili aktualni). Ako je pomislio da je njegov zadatak napisati tekst za ultimativno komercijalan magazin za široke narodne mase, netko od urednika trebao bi ga hitno upozoriti da se ne radi o takovom projektu.
Zaključno; magazin je odličan, čestitke glavnoj urednici (Ana Penović), kreativnom direktoru Borisu Ličini Borji (dizajn je genijalan) i svima koji su doprinijeli nastanku ovog novog magazina, a pretplatit ću se jedino ako javno obećaju da će Mislav Bago ostati kolumnist i slijedećih godinu dana...

- 01:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

12.10.2007., petak

Croatia Airlines (i dalje) na leđima poreznih obveznika

Čak je i concorde morao u muzej radi ekonomske neisplativosti... Uprava Croatia Airlines-a nedavno je zatražila 30-tak milijuna kuna iz proračuna za, kako su objasnili, subvenciorniranje letova na domaćim linijama. Kako se ova dična tvrtka iz proračuna financira već godinama, pitam se – dokle tako. Glede pretpostavljam nekakovih dalekosežnih državnih interesa, održava se neisplativi neprofitabilan državni gigant, a zbog kojega je već godinama teško u Hrvatsku dobiti europske niskotarifne avioprijevoznike.
Croatia Airlines izvlači se na foru neisplativih lokalnih linija, a kako sam nedavno čitao, lokalni aerodrom u Osijeku proziva CA upravo za izbjegavanje letova prema tome gradu, zbog čega je tamošnja zračna luka pred bankrotom. Dakle, nema koristi za lokalno stanovništvo, nema profita, blokiraju se dolasci jeftine konkurencije koja bi svima u RH omogućila jeftina putovanja i u konačnici, sve nam se skupo naplaćuje našim novcima iz proračuna. Da ne govorim o tome kako tisuće naših građana putuju Ryanair-om iz Trsta ili Wizzair-om iz Budimpešte, a domaće zračne luke uglavnom su prazne i egzistiraju samo tijekom srpnja i kolovoza pod naletom turističke sezone.
Za one koji ne znaju; Ryanairom ili Wizzairom možete za 10-tak ili nešto više (a ponekad čak i za manje) eura odletjeti do bilo koje europske destinacije koju bi preko domaćeg Croatia Airlines-a platili barem desetorostruko više. Pa vi vidite...

- 14:40 - Komentari (9) - Isprintaj - #

03.10.2007., srijeda

Bravo za Cho Oyu

Prve Hrvatice osvojile su jedan osamtisućnjak, a ako uzmete u obzir da je najviši vrh u Hrvatskoj visok 1831 metar (onaj na Dinari), onda je ovaj pothvat još veći. Naime, ovo je tek treća u svijetu isključivo ženska ekspedicija na vrhove iznad 8000 metara, tako da, ako bi ih promatrali u kontekstu skijanja, imamo nove Janice Kostelić!!! Mediji su po mom mišljenju, cijelu ovu ekspediciju vrlo škrto popratili, evo na primjer jučer, dok su cure bile na vrhu, cijelu jednu emisiju na HTV-u zauzeo je Zdravko Mamić, pa što još reći o praćenju sporta...Na fotki su sestre Darija i Iris Bostjančić te Vedrana Simičević nakon povratka u bazni logor, a fotke Jane Mijailović i Marije Maćešić koje su na vrhu bile danas, nisu još stigle do RH. Sretno s povratkom, a detalje možete pročitati na adventure-sport.net-u
- 17:50 - Komentari (6) - Isprintaj - #

02.10.2007., utorak

Zoran Šprajc na www.banka.hr

Kada netko napiše odličnu kolumnu o temi koju sam planirao obraditi, ne preostaje mi ništa drugo nego preusmjeriti čitatelja na pročitani tekst. Osim toga, mislim da su kolumne voditelja Dnevnika Zorana Šprajca na elektroničkom izdanju magazina Banka zapravo dosta slabo čitane, jer, osim što se radi o specijaliziranom bankarskom mjesečniku, bankari su uglavnom pretplaćeni na papirnato izdanje (njima barem nije problem), tako da je Šprajc sa svojim odličnim kolumnama zapravo skriven od pogleda većine običnih čitatelja. A to je stvarno šteta.

"I što mislite, kako je u trenutku objave cijene izgledalo moje lice i lica moje grupice dioničara u desku Dnevnika nakon svih mučnih kalkulacija proteklih dana? Svako je sjalo kao reflektori nad Đuricom Dropcem u Studiju 4… Skoči li cijena na burzi na: 350 kn, po paketu ćemo zaraditi 5.355 kn; 400 kn, po paketu ćemo zaraditi 8.505 kn; 500 kn, po paketu ćemo zaraditi 14.805 kn!!!" nastavak na www.banka.hr
- 12:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.10.2007., ponedjeljak

David Lynch: Inland Empire

odlična, odlična uloga za koju nikada neće dobiti oskara... Znao sam u karijeri pročitati tešku knjigu ili pogledati ekstremno naporan japanski film (poput Tsukamoto-vog Iron Man-a ili Body Hammer-a), a nakon kojih bih trebao dva dana da dođem k sebi. S godinama sam očvrsnuo; mogao bih upiti bilo što bez većih posljedica i tješiti se da sam barem kreirao novu komparacijsku točku u dotičnom mediju. Osim toga, već sam najmanje desetak godina upoznat sa životom i djelom redatelja Davida Lyncha, od ranih Eraserhead-a (1977.) i Čovjeka slona (1980.), preko Dine, Plavog baršuna, Divljih u srcu, Twin Peaksa....pa do novovjekih Izgubljene ceste i Mullholand Drive-a. Pogledao sam i dio njegove nezavisne produkcije koju distribuira putem vlastite web stranice, tako da sam pomislio – hej, pa ja ću ovu večer uživati u kino predstavi.
Upravo koliko sam razumijevao i pokušavao drugima koji to nisu objašnjavati porive za nedostatkom logike u prethodnim uratcima navedenog redatelja, toliko sam danas nakon Inland Empire-a sam sebi glup i teško da uspijevam pronaći ikakve argumente za stvaranje ovakovog filma.
Nije da nemam kojekakovih ideja o tome što je Lynch zapravo htio postići; one hollywoodske zvijezde na pločniku pred kraj filma, možda su zapravo poruka autora hollywoodu koji pati od ozbiljnih poremećaja u pokušaju samoaktualizacije. Možda je nakon Lost Highwaya i Mullholland Drive-a postao prevelika zvijezda i htio se vratiti u podzemlje snimanjem anti-blockbustera, jer ovaj film je gotovo u svemu “anti”. Toliko muke nije vidjela niti Gibsonova Pasija, a o tričavim zapadnjačkim hororima i trilerčićima da i ne govorimo. Upravo sam se horora prisjetio pred sam završetak filma (vidjevši dvije tri scene), dakle, pitam se na što bi tek ličio horor kada bi ga Lynch režirao. Mislim da bi to bio prvi horor tijekom kojeg bi ljudi fizički umirali tijekom prikazivanja. Spomenuo sam u uvodu japanski film u kojem se možeš nagledati svega i svačega. I sam sam se uvjerio da azijska produkcija trpi i jedenje fetusa upakiranih u slasnu tjesteninu, silovanja golemim implantiranim metalnim penisima i slično, ali Lynch ih je s ovim filmom (ne sjećam se kada je toliko ljudi izašlo iz dvorane prije završetka projekcije) uspio potući svojom jednostavnom atmosferom, atmosferom koja ubija volju za životom.
Jednom je izjavio kako je život sam po sebi dosadan kako on zapravo pokušava stvoriti filmove koji će biti pomaknuti od svakodnevice i drugačiji. Sve je to funkcioniralo do ovog posljednjeg kojeg ne bih preporučio niti smrtnom neprijatelju...
Nevjerojatno nakon gore navedenog, ali Laura Dern je u svemu spomenutom odglumila oskarovsku ulogu. Osim toga tradicionalno korektan je Jeremy Irons, tradicionalno kultan Harry Dean Stanton, a Justin Theroux bi nakon ove uloge već mogao u visoke zvjezdane visine. Baš kao svojedobno mladi Kyle MacLachlan nakon Twin Peaks-a.

- 19:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Listopad 2014 (1)
Listopad 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Travanj 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (2)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (5)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (4)
Veljača 2006 (3)
Siječanj 2006 (3)
Prosinac 2005 (9)
Studeni 2005 (5)
Listopad 2005 (5)
Rujan 2005 (4)
Kolovoz 2005 (2)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (3)
Svibanj 2005 (6)
Travanj 2005 (5)
Ožujak 2005 (12)
Veljača 2005 (3)

Komentari On/Off

anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...


osnovna korekcija za 2011.:
manje politike, više kulture i umjetnosti


pollitika


Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)

Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.


boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
algoritam, 2005.



željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
birotisak, zagreb, 2004.




frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.





UDARAC DRITO


zašto djeca gladuju
zašto ljudi umiru
kome treba nacija
sistem, demokracija

udarac drito
vraćamo mi


ti što kroje pravdu
svi lažu i kradu
misle samo na sebe
a narod ko jebe

žrtve u sistemu
kamo god da krenu
palica policije
zadaje im udarce

fotelje se množe
od narodne kože
živjet ćemo ti i ja
kad pobijedi anarhija

ANTITUDE