21.11.2005., ponedjeljak

RADAKOVIĆ NAPUSTIO PEN I TIME IZBORIO MJESTO NA ANARHIJAWEEKLY.BLOG.HR

ne daj se Boro, tek sad si pravi... Borivoj Radaković za mene je bolji pisac od Tomića, Jergovića, Rudanove, Jegerove, Pintarića itd. Nedavno je skupina blogera komentirala pad u kvaliteti pisanja Ante Tomića, pripisujući događaj hiperprodukciji, porasloj popularnosti, promjeni stila života i sličnog (ne znam, neću griješit dušu) no ono što znam je da je npr. posljednja Radakovićeva knjiga Virusi (objavljena uz Jutarnji) sasvim solidno djelo i nikako ne odaje dojam da je pisana pod pritiskom izdavača, u grču trka za zaradom ili slično.
Danas je Jutarnji objavio kako je Radaković napustio PEN, raskrstio odnose sa Sibilom Petlevski, Makovićem i ostatkom "ekipe". Pale su teške riječi, no kako kaže moja kolegica s kojom prokomentirah narečeni događaj; "čudim se što je Radaković uopće bio član nekakve takve udruge".
- 18:22 - Komentari (10) - Isprintaj - #
  • Neka se vidi gdje tko spada.No, cudi me taj Makovic. Činilo se da bi on mogao biti pametan "decko", jer kada je likovnost u pitanju i odmjeravanje snaga s drzavnim (citaj:poslusnim) slikarima, slikaricama i dizajnericama taj je znao huknuti k'o sova i svaka mu je bila na mjestu. Jesu se za njega vremena promijenila? Zna se ili ne zna se?! P.S. Trazio si kva-kva, a zalutala sjenica. (M. 21.11.2005. 22:13)
  • sad si sjenica kažeš? i to s uvidom u likovnost? ok. za makovica stvarno nemam pojma; držim stranu jedino borivoju... (anarhija weekly 21.11.2005. 23:50)
  • baš prije tjedan dana pročitah viruse. slažem se. (renata na informatici 22.11.2005. 12:46)
  • kakva kva-kva? ovo gore nisam ja. :/ (no sense at all :P 22.11.2005. 19:09)
  • ma smiri se kva-kva, skužio sam naknadno, nakon početnog zujanja... (anarhija weekly 23.11.2005. 11:41)
  • blasfemija je reći bilo što protiv tomića. čovjek je kralj. ;) (Civilka 24.11.2005. 22:01)
  • Anarhijo moja tjedna! Za mene je super svatko tko zna raditi svoj posao - Radakovic kao pisac, Makovic (kad vise ne postoji razdjelnica, pa je pisac cak i autor telefonskog imenika?!) kao likovni kriticar (mislimo li na istu osobu neznam), a osobito onaj tko ima stav, tko ga znade dostojanstveno i argumentirano braniti. Moglo bi se prosto reci -osoba koja ima "muda" bio to muskarac ili zena, svejedno.Stoga, plaha poput sjenice mogu biti britka poput sabljice(ili sabljetine).U svakome slucaju, zadovoljstvo mi je zalutati na tvoje stranice i citati retke buntovnika (s razlogom). (M. 24.11.2005. 23:16)
  • ma civilac, zakon je i Tomić, ja samo spomenuh posljednje tračeve. M - ok, sve stoji. (anarhija weekly 25.11.2005. 14:58)
  • Malo sam bacio pogled na onu prepisku Petlevske i Radakovića, i stvarno ne znam zašto je ona toliko popizdila. Iako sam u dvoboju Radaković-Rudan bio na njenoj strani, ovog puta priklonih se Radakoviću. Iako mi je žao što je otišao iz PEN-a. Previše se zapenio. Radaković je pravi punker, nije ni čudo što je izborio svoje mjesto na ovom blogu, ne? A što se Tomićeve kvalitete tiče, meni se (iako nisam čitao) njegova ideja o romanu koji se odvija u frizerskom salonu (nazovimo to tako) izuzetno sviđa. I mislim da je prilično subverzivna. U stilu: Pa dobro, ako nas već plaćaju da izdajemo knjige po kioscima, zašto onda ne bih napisao roto roman? Mislim da je on najbolje shvatio što je Jutarnji tražio od njih. I zato svaka čast. (leb 28.11.2005. 11:25)
  • Nisam kompetentan da to uopće komentiram, ali mislim da je bio član udruge zato što smo mala sredina. Da bi se u takvoj sredini čovjek afirmirao, on mora ulaziti u zajednice čiji su članovi u prosijeku mnogo iza njega - ali ima ih. (hal 9000 04.12.2005. 10:20)
  • 17.11.2005., četvrtak

    HRT NE TREBA LATINA I LADIŠIĆA - VOLIO BIH KADA BI SE TAKO VESELO ODREKLI I PRETPLATE

    tišina, ovdje se radi... Ponavljam se u nekim temama, al što ću kad me provociraju. Tako je danas na meniju još jedan "genijalac" s Prisavlja, Vladimir Rončević. Izjavio je kako HRT može bez Denisa Latina i Tihomira Ladišića (pridružila mu se navodno i Marija Nemčić izjavom kako je HRT velika firma pa će preživjeti), a sve vezano uz Ladišićevu smjenu iz Otvorenog te Latinovu podršku dugogodišnjem kolegi. Ova su dvojica navodno prošuškali o mogućem odlasku na NOVA-u tv, a Rončević odmah na nož. Zanimljivo je da je zbog istog slučaja Otvoreno smanjenjem plaće od 30% kažnjen Aleksandar Stanković pa i taj slučaj treba promatrati u istom kontekstu. Radi se dakle o gotovo najgledanijim emisijama državne televizije ne računajući Dnevnik. Rončević, osokoljen vjerojatno podrškom samog Prisavskog božanstva Mirka Galića, zabrijao je odmah na agresivu i uvođenje tzv. reda, a sve pritom zaboravljajući da novinarska imena poput Latina i Ladišića mogu radna mjesta pronaći sutra, i da su privatne tv zainteresirane za kvalitetne novinare jer su svjesne da je to uvjet opstanka na tržištu.
    Kako je krenulo na državnoj ćemo tv uskoro moći vidjeti jedino poslušnike, a o kvaliteti novinarskog uratka samo sanjati. Volio bih kad bi se s takvom lakoćom Rončević odrekao i pretplate, pristao na smanjenje vlastite plaće od 30% (kao sukrivac po zapovjednoj odgovornosti) i možda se ponekad uhvatio vođenja emisije poput Otvorenog ili Latinice, pa da vidimo kako on to radi - u praksi i real life-u.
    - 17:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #
  • "hebrang and the talibans" rade (vjerojatno i sa sanaderovim blagosovom) stalni udar na hrt jer dođe li do prijevremih izbora HDZ ih namjerava dobiti i osigurati si još 4 godine u daleko stabilnijoj koaliciji (ovaj put valjda konačno i otvoreno sa HSP-om). novaca imaju na bacanje ali na hrt-u ne stoje najbolje. Spomenuti novinari im sigurno ne popravljaju imidž u svojim emisijama. Naprotiv, koriste svaku priliku da podsjete na tone prljavog hadezeovog veša. U takvom rasporedu fgura Rončević je Konj koji fala kurcu aplaudira mogućnosti da ovi odu a zašro ne - Hrgetina se recimo vrati. Galić se sprema za penzionerski štrikeraj i potpuno je nevažan, bar ovako letargičan kakav je. I tako završava ovaj komentar - post. (Jesus El Diablo Quintana (Back in Black) 17.11.2005. 18:46)
  • Tko kontrolira medije, kontrolira narod. Već odavno je poznato da Večernji, Jutarnji, Slobodna... nisu slobodni mediji. Kako je tv (i to pogotovo nacionalni tv kojeg se doživljava ozbiljnijim od onih šatro novinarskih konkurenata) daleko najvažniji medij, potrebna im je i najveća stega. Čini mi se da se desnica priprema na zadržavanje vlasti po Tuđmanovim metodama (zapravo ne samo njegovim, nego općenito diktatorskim). (Rock Roll 17.11.2005. 20:23)
  • Jesuse, ovoga sa Hrgetinom se vjerojatno ni oni sami ne bi bolje dosjetili, a što kaže kolega Rock Roll; sve stoji - mediji su tu radi kontrole naroda, samo koji mediji? Pa svi mediji u državnom vlasništvu odlaze k vragu! Vjesnik je jedan od grobova hrvatskog proračuna, a uskoro će to biti i HRT. Bolje da su se od te love zapili, barem bi Badel profitirao... (anarhija weekly 18.11.2005. 00:20)
  • on je u par emisija napravio par gluposti. no nije dobro da je ovako kažnjen. ne bi rekao da je ladišić kvalitetan novinar. dapače, jadan je. latin je u svojim emisijama pristran. a medije ionako kontrolira ( i zloupotrebljava puno ) ljevica većinom tak da ne bi trebalo biti straha od hdz-a (Mo 19.11.2005. 16:36)
  • 11.11.2005., petak

    CRKVI 25% CROATIA OSIGURANJA - SIROTINJI POREZ NA KRUH I MLIJEKO

    budući Board of directors u Croatia Osiguranju Kako pišu hrvatski poslovni listovi, vlada RH razmišlja o kompenziranju duga katoličke crkve poklanjanjem četvrtine državnog osiguravatelja Croatia osiguranja Kaptolu. Kako je hrvatska crkva u povijesti dolazila do nekretnina, nitko ne postavlja pitanje - institucija koja se zaklinje u nematerijalno i uzdiže duhovno, mogla bi, ucjenjujući svaku vlast svojim utjecajem na građane-birače, postati u slijedećem periodu najbogatija firma u Hrvatskoj.
    Druga poslovna tema ovih je dana bilo razmišljanje o uvođenju jedinstvene stope poreza, tj reformiranje poreznog sustava na način koji u konačnici donosi poskupljenje kruha, a oslobađanje od dijela poreznih obveza osoba sa visokim primanjima. Porezna reforma bit će vjerojatno surova i nesocijalna, poštena, jednaka za sve, vjerojatno dobra za gospodarstvo s jednim neminovnim minusom. Siromašni će postati još siromašniji, a bogati još bogatiji.

    - 12:56 - Komentari (12) - Isprintaj - #
  • Samo da dobijemo organizaciju nogometnog prvenstva, makar crkli od gladi. (zombbop 11.11.2005. 21:40)
  • za tvoju informaciju CO je bila crkvena institucija tamo negdje do kraja drugog svjetskog rata, da bi potom bila nacionalizirana; tako da vraćanje 25% je samo vraćanje onoga što je ionako bilo njihovo (i da ne odemo odmah dalje u diskusiju, ako vratiš stan ili kuću nekom penzioneru kojemu je to bilo oduzeto prije 50+ godina, onda to na isti način moraš napraviti i crkvi), razumijem ja tvoju frustraciju no crkva je bila jedan od većih graditelja (praktički cijela vlaška do kvatrića je bila njihova), puno toga se napravilo zahvaljujući crkvi, a oni su pak na temelju te imovine financirali daljnje aktivnosti od kojih većina nije upitnog karaktera (za razliku od manjeg broja vrlo upitnih koje zaokupljaju pažnju). privatno vlasništvo je jedan od osnovnih stupova svake normalne države i crkvi treba vratiti njihovo koliko god se to tebi ili meni ne dopadalo (z ovih ili onih, subjektivnih ili manje subjektivnih razloga) (http://mrak.org 12.11.2005. 11:53)
  • crkva je oduvijek bila najbogatija firma. pa i u hrvatskoj (iluminat 12.11.2005. 12:31)
  • mrače; nakon tvog komentara, moja se frustracija može samo povećati - ako je CO bila crkvena institucija - kakva je to onda crkva? U čemu je onda različita od scientologije, te materijalistički intonirane organizacije po kojoj toliko pljuje. Uostalom, i Franjo Tahi imao je svojedobno nekretnine po Hrvatskoj - zar ćemo i za njegove nasljednike primijeniti princip privatnog vlasništva kao temelja svake normalne države? Bbop; mogli bi nam svi novci od zarade na europskom prvenstvu otići na vraćanje dugova crkvi, a mnogi bi stvarno mogli ogladniti... (anarhija weekly 13.11.2005. 22:10)
  • ne da ce postati najbogatija firma...nego je vec sada crkva najmocnija korporacija u HR. mocnija od Telekoma, Ine i Hepa zajedno. mislim da nam treba politicar profila kakav je Zapatero u Spanjolskoj..pa da tim smradovima kaze - dosta! (Civilka 14.11.2005. 16:56)
  • zašto Crkva ne otvori 100.000 radnih mjesta? Zašto FAKAT ne pomognu ovom "jadnom" i "napaćenom" hrvatskom narodu? Ne kužim. (novac 16.11.2005. 11:08)
  • novac; ma u Crkvi vjerojatno i radi 100.000 kuharica, čistačica, časnih, vozača, ekonoma, glasnogovornika i slično - problem je što ne dobijaju plaću, ili ako da, onda je to na crnjaka...civilka; u pravu si, trebao bi nam političar sa stvarno velikim mudima da bi njima bilo što prigovorio... (anarhija weekly 20.11.2005. 16:02)
  • jedan moj poznanik je ovako komentirao crkvu: najveća mafija na svijetu koja ima i svoju državu. ne znam jel to njegovo ili je maznio, ali mi se dopalo. uostalom, nije li bush čuo glas s neba da se kandidira na predsjednika i prebentivno pliska po svijetu? no, razdvajam duhovnost (vjeru) i crkvu kao instituciju. (R.E. 23.11.2005. 15:10)
  • od tog refrena "ali dobro za gospodarstvo" mi vec izlazi kiselo na kurcu. Kako je nesto dobro za gospodarstvo, ako ce najvecem broju ljudi biti losije? Tko ili sto je gospodarstvo? Neki bog, bitniji od ljudi? Teza je naravno "bice lose po ljude ali dobro po gospodarstvo, a posto je gospodarstvo zajednicki interes, dobro je za sve nas"... no nije dobro za "sve nas" ako ce vecem broju ljudi biti gore nego prije. Kakav je to "zajednicki interes" od kojeg koristi ima samo manjina? Po cemu je zajednicki? "good for economy" je fraza koja zvuci kao "good for all" ali zapravo znaci samo "good for us" - pri cemu "us" zamijeniti sa bilo kojim entitetom koji izrice taj glupi refren u datom trenutku... (ovajonaj 30.11.2005. 13:31)
  • ovajonaj - jebi ga, u teorijskom smislu slobodno tržište trebalo bi se ponašati po principu "nevidljive ruke" tj. onaj tko masno zarađuje trebao bi u konačnici najviše proslijediti i ostalima (poreznim sustavom npr.). U tom kontekstu, dobro za gospodarstvo trebalo bi značiti bolje za sve, al u praksi sa ovakvim debilima na vlasti, to je naravno nemoguće... (anarhija weekly 02.12.2005. 00:02)
  • Koliko košta ljudska duša? Povijest se ne ponavlja, već traje u kontinuitetu. (Ateizam 04.12.2005. 10:23)
  • Sto se tice vlasnika CO, na sluzbenim stranicama npr. se nigdje ne navodi crkva niti kao osnivac niti kao vlasnik u nekom trenutku: http://www.crosig.hr/CrosigWeb/Cultures/hr-HR/Topics/ONama/Po vijest.htm http://www.pbzco-fond.hr/PBZ_CROATIA_d_d_/Osnivaei/osnivaei.h tml (Zorro 23.01.2006. 19:19)
  • 04.11.2005., petak

    APEL ZA ZATVARANJE VJESNIKA

    Šime Vlajki je prvo (kao direktor marketinga) sjebao Vjesnik, a potom (kao muž) i Danijelu. Bješte od ovog čovjeka... Novinska kuća Vjesnik ostvarila je u prvih 9 mjeseci ove godine 32 milijuna kuna gubitka. Prošle je godine također "ostvarila" 30-40 milijuna kuna gubitka, a u godinama prije da i ne govorimo(no govorilo se o 100-200 milijuna kuna pa i više). Ivo Pukanić nudio je prije neslavnog projekta Republika nekih 5 milijuna eura za kupnju gubitaša, no tadašnja (koalicijska) vlast otepla je Pukanića i zadržala firmu koja se bavi zbrinjavanjem podobnih prodržavnih elemenata.
    Zašto siromašni građani koji uopće nemaju novaca za kupnju dnevnog tiska moraju (putem proračuna) financirati Vjesnik koji je progutao više novaca nego prosječno hrvatsko brodogradilište.
    Zašto svaka dosadašnja vlast gleda kroz prste gubitašu od kojeg naizgled nema nikakve koristi, kojega rijetko tko čita i čiji je stvaran medijski utjecaj gotovo beznačajan.
    Za novce koje je progutao Vjesnik mogla se izgraditi bolnica, a za usporedbu, to je više novaca nego je zarađeno na svim zajedno humanitarnim akcijama u posljednjih 10 godina.
    - 10:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #
  • zanimljiva situacija će se desiti kada EPH prebaci dio svoje proizvodnje iz vjesnika u slobodnu dalmaciju, a nakon što tamo renoviraju tiskaru - u tom trenutku će i ono malo što vjesniku donosi novaca otići i to će biti trenutak kada će nekretnina koju vjesnik posjeduje vrijediti više nego on sam; obzirom da je vjesnik minorna novina upitni su razlozi zašto ga država uopće trpi (jer on je taj koji uporno generira dugove), a tiskara kao tiskara vjerojatno je namijenjena nekoj prekonoćnoj privatizaciji; čudna je ta situacija s vjesnikom i vjerojatno je količina zaposlenih u stvari razlog zašto se nije dirnulo u to osinje gnijezdo (osim toga, trebalo bi napraviti cash flow projekciju da se vidi stvarno stanje: dobit ili gubitak su knjigovodstvene kategorije koje ne moraju ukazivati na stvarno stanje društva) (http://mrak.org 04.11.2005. 11:30)
  • A gdje ce placu primati razni sitni spijuncici? Vjesnik je vjerojatno s razlogom rupa bez dna. (Svinje u blatu 04.11.2005. 12:16)
  • pozdrav (iluminat 06.11.2005. 20:00)
  • Stoji. Jedina korist od Vijesnika je pishološke naravi. Uz korumpirane, tendenciozne i senzacionalističke smeća od novina poput Jutarnjeg, Večernjeg i uskoro Slobodne, izgleda da će Bijesnik postati predmet čežnja čitalačke publike sa završenom srednjom školom ili više. (Rock Roll 09.11.2005. 18:32)
  • jebi ga; bed mi pljuvat po novinama jer su po kvaliteti pisma još i dobre (u usporedbi s ostalima), al ljudi moji - toliki milijuni kuna za dvije, tri tisuće čitatelja, a financiraju se iz poreza stotina tisuća obespravljenih i popljačkanih radnika. jebeš vlast koja misli samo na sebe... (anarhija weekly 11.11.2005. 08:35)
  • to je sve trebalo davno ukinut i podavit.. (USKORO!!!JOŠ ŽEŠĆI I JOŠ BOLJI 09.02.2006. 00:44)
  • sad smo firma kćerce s kapitalom dvajst tisućica, a s preko 200 zaposlenih! bit će suza...... (USKORO!!!JOŠ ŽEŠĆI I JOŠ BOLJI 09.02.2006. 00:45)
  • al nećemo o poslu!..zdravo (USKORO!!!JOŠ ŽEŠĆI I JOŠ BOLJI 09.02.2006. 00:46)
  • 03.11.2005., četvrtak

    DRŽAVNA BANKA - HRVATSKI KOMPLEKS

    Hrvati i dalje ne vole strance. Teško, kako izgleda, i dalje podnose to što su vlasnici hrvatskih banaka talijanske i njemačke banke. Arhaični (ne anarhični) Đuro Tomljenović - Đuka, voditelj Poslovnog kluba Hrvatske televizije (emisije što ide srijedom), potrudio se saznati za jučerašnju emisiju kako su, eto, Njemačka i Italija kao i mnoge druge razvijene europske države, zadržale vlasništva u svojim bankama, dok su Hrvati svoje rasprodali. Slijedio je potom niz intervjua, od Hrvoja Vojkovića iz Croatia Osiguranja (koji bi kao trebao financirati projekt) do predsjednika uprave Hrvatske Poštanske banke (ne znam mu ni imena), al sve je to tako smiješno i jadno jer je dobro poznata činjenica da sve Hrvatske banke koje nisu bile u rukama stranaca debelo opljačkane i propale. Izuzetak je "kao" HPB, al mi svi dobro znamo da to zapravo nije banka nego obična Pošta. Oni bi kupili HVB-Splitsku banku i stvorili treću bankarsku silu u RH. Ej, treća sila. Božesačuvaj. Zamislite samo banku u kojoj bi hrvatski političari (jer bi država bila vlasnik) imali utjecaja. Pa to je katastrofa u razvoju. Jadni porezni obveznici ove zemlje.
    PS: Obavijest za neupućenog novinara Đuru Tomljenovića; UniCredito iz Italije kupio je ovih dana njemačku banku HVB (drugu po veličini u Njemačkoj) i nitko u Njemačkoj nije pisnuo. TO JE POTPUNO NORMALNA STVAR. Talijani mogu kupovati u Njemačkoj, Francuzi u Engleskoj, Irci u Portugalu itd.itd.
    - 15:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #
  • Protega je onaj iz HPBa. O Djuri se slazemo. No, na zalost, nisu ni drugi business mediji puno bolji. (Vidio si i business.hr, ne? Meni je blog urednice bio bolji od svega do sad objavljenog u tiskanom izdanju.) Oko drzavne banke nije sve crno-bijelo bez obzira na supljinu Djurine logike. U situaciji u kojoj je, htjeli mi ili ne, drzava direktno ukljucena u veliki dio gospodarskih kretanja i u kojem je drzava kljucni igrac, relativno jaka banka u drzavnom vlasnistvu omogucuje drzavi ovbavljanje mozebitnih poslova koje bi bilo teze obaviti bez banke pod kontrolom. Tu retail banking stvarno nije bitan (ali ima nesto i u tome da samo drzava moze vidjeti interes u retail mrezi u ocito neprofitabilnim zabacenim ruralnim krajevima). Da, problem je da s ljudima poput Hrvoja Vojkovica to nema sanse za uspjeh, ali generalno ideja o drzavnoj banci nije bas totalno luda cak i ako je i Djuro krivom argumentacijom dosao do istog zakljucka. (Svinje u blatu 03.11.2005. 21:24)
  • Ma nije to luda ideja u razvijenim sustavima, ali zamisli kad bi biseri iz hrvatskih političkih krugova počeli s idejama kako bi državna banka trebala finacirati ovo ili ono i to po mogućnosti bespovratnim sredstvima. Pa kad bi se trebalo postaviti upravu državne banke - ZAMISLI: jedan član uprave iz HVIDRA-e, jedan iz GONG-a, jedan iz SDP-a i jedan iz HDZ-a, a nadzorni odbor iz Hrvatske stranke umirovljenika...Predivno; prvi ću uložiti ušteđevinu u tu banku. (anarhija weekly 04.11.2005. 13:13)
  • < studeni, 2005 >
    P U S Č P S N
      1 2 3 4 5 6
    7 8 9 10 11 12 13
    14 15 16 17 18 19 20
    21 22 23 24 25 26 27
    28 29 30        

    Listopad 2014 (1)
    Listopad 2011 (1)
    Svibanj 2010 (1)
    Siječanj 2010 (1)
    Travanj 2009 (2)
    Veljača 2009 (2)
    Prosinac 2008 (2)
    Studeni 2008 (4)
    Listopad 2008 (6)
    Rujan 2008 (2)
    Kolovoz 2008 (1)
    Svibanj 2008 (1)
    Travanj 2008 (4)
    Ožujak 2008 (3)
    Veljača 2008 (1)
    Siječanj 2008 (1)
    Prosinac 2007 (2)
    Studeni 2007 (7)
    Listopad 2007 (7)
    Rujan 2007 (3)
    Kolovoz 2007 (1)
    Srpanj 2007 (1)
    Lipanj 2007 (1)
    Svibanj 2007 (3)
    Veljača 2007 (1)
    Siječanj 2007 (2)
    Prosinac 2006 (2)
    Studeni 2006 (2)
    Listopad 2006 (1)
    Rujan 2006 (5)
    Srpanj 2006 (2)
    Lipanj 2006 (3)
    Svibanj 2006 (4)
    Travanj 2006 (1)
    Ožujak 2006 (4)
    Veljača 2006 (3)
    Siječanj 2006 (3)
    Prosinac 2005 (9)
    Studeni 2005 (5)
    Listopad 2005 (5)
    Rujan 2005 (4)
    Kolovoz 2005 (2)
    Srpanj 2005 (1)
    Lipanj 2005 (3)
    Svibanj 2005 (6)
    Travanj 2005 (5)
    Ožujak 2005 (12)
    Veljača 2005 (3)

    Komentari On/Off

    anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...


    osnovna korekcija za 2011.:
    manje politike, više kulture i umjetnosti


    pollitika


    Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
    Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
    Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
    Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
    knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)

    Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
    Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
    Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
    Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

    Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
    Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
    Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

    Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

    Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.


    boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
    Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
    Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
    algoritam, 2005.



    željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
    Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
    birotisak, zagreb, 2004.




    frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
    nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
    prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.





    UDARAC DRITO


    zašto djeca gladuju
    zašto ljudi umiru
    kome treba nacija
    sistem, demokracija

    udarac drito
    vraćamo mi


    ti što kroje pravdu
    svi lažu i kradu
    misle samo na sebe
    a narod ko jebe

    žrtve u sistemu
    kamo god da krenu
    palica policije
    zadaje im udarce

    fotelje se množe
    od narodne kože
    živjet ćemo ti i ja
    kad pobijedi anarhija

    ANTITUDE

    DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica