27.11.2006., ponedjeljak

NAJVEĆI ŠTRAJK U POVIJESTI RH ZA 100 KUNA

Iako sam u prethodnom postu iznio iskreno oduševljenje organizacijom i odzivom na štrajk učitelja i nastavnika, razočarenje postignutim rezultatima stiglo je nevjerojatnom brzinom. Propuštena je prilika za osjetnim povećanjem prosvjetarskog standarda, a postignuti dogovor Sanader i ekipa vjerojatno su proslavili skakanjem do plafona. Nevjerojatna je činjenica da su sindikalni vođe potpisali dogovor kojim se uz 6 neupitnih i svim državnim službenicima i namještenicima obećanih posto, sindikati prosvjetnih djelatnika dodatno uspješe izboriti jedino za 2 postotna poena više i to tek od ljeta 2007!!!

Sve što zadire u budućnost dalju od 3 godine, daleka su i pusta obećanja koja će ionako isplaćivati neka buduća vlada. Svota izdvojena za povećanje spomenutog postotka navodno je nekih 45 milijuna kuna dok je npr. svota državne potpore dodijeljene za slijedeću godinu Croatia Airlinesu punih 70 milijuna kuna - dodijeljeno bez riječi i medijske halabuke. Usput, lobi oko nacionalnog avioprijevoznika ne dopušta već godinama značajniji udio jeftinih europskih kompanija na našim aerodromima, pa je ironija tim veća.

Nesposobnost pregovaranja ili prijevara? Dopustit ću si mrvicu naivnosti i ovaj puta pretpostaviti da je riječ ipak o ovom prvom. Naime, u srazu sa profesionalnim političarima kakvi su HDZ-ovci na vlasti, teško da se ijedan osrednji sindikalist može izvući kao pobjednik. Tu su pritisci sa svih mogućih strana, iscrpljivanje protivnika bezbronim informacijama, projekcijama, statistikama, lažima prevarama i slično. Proračun se prezentira kao sveta krava kojoj je 99,9% stavki apsolutno nedodirljivo i nepromjenjivo, a slika je naravno potpuno drugačija. Uz sposobnije pregovarače najmanje što se moglo dobiti je barem 10 postotno povećanje i to odmah od 01.01.2007.. O nekim slijedećim godinama "o tom po tom".

Božićnice od 350 kuna

Vlada će isplaćivati božićnice po principu više na manje tj. oni sa mirovinama iznad 2.000 kuna dobiti će samo 100 kuna, dok će umirovljenici sa mirovinama manjim od 500 kuna dobiti punih 350 kuna božićnice. Iskreno, da sam premijer bilo bi me sramota javno izreći da uopće postoje umirovljenici koji primaju mirovinu manju od 500 kuna.


- 16:10 - Komentari (15) - Isprintaj - #
  • Bravo, sasvim si u pravu. Ne samo da su prosvjetni radnici izigrani, nego su i dozvolili Sanaderu da se predstavi kao najveći prijatelj "znanja" - njegov ministar Šuker je naravno - neprijatelj! Šteta. Možda je ovo bila prilika da se uradi nešto više, ali je evidentno da su u Hrvatskoj sindikati najslabija karika! (erasmus 27.11.2006. 17:34)
  • Sve je to jedna iluzija, koju plaćamo mi porezni obveznici... (Feniks 27.11.2006. 17:39)
  • Mirovine manje od 500 kuna? Pa to bi zakonom trebalo zabranit! Ukoliko zakoni uopce i postoje, to jest. (xiola bleu 27.11.2006. 18:12)
  • Pa, trebali bi ljudi gledati Matrix. Dva puta dnevno, najmanje. Možda bi im onda bilo bešto jasnije.. (prokontra 27.11.2006. 18:41)
  • ma ljudi bi trebali pogledati V for Vendetta - i krenuti u akciju ;0) (MODESTI BLEJZ 27.11.2006. 20:24)
  • nažalost mi koji smo počinjali od nultog člana i sad imamo nekih 6000 članova nemamo šansi stići naslijeđene socijalističke sindikate (mislim s naslijeđenim članstvom). sad nas opet neki napadaju da peticijom protiv sporazuma razbijamo sindikalno jedinstvo, teška država, teški ljudi. Uzgred, uspostavio sam blisku suradnju s austrijskim nezavisnim sindikalcima, i prošle godine smo se složili, njihov čelnik O.A. i ja na večeri u Beču, istinska anarhija je jedina prava opcija ;) (NF 27.11.2006. 23:02)
  • Sasvim se slažem s tobom. Al nama još bolje nije bilo škole! (barbara 28.11.2006. 17:17)
  • Sve je čudno. Rezultati su mrvice - rebalans proračuna će lako pokriti i mnogo veća izdatke. Npr. božićnice penzićima u idućoj godini. Sada je efekt da će plaće prosvjetara dostići privredu cca 2010. ili kasnije. Volio bih cuti Sanaderov odgovor na direktno pitanje: kada je on, kad je već i sam imao namjeru (tako kaže), planirao postići taj efekt? 2020? Čini mi se da je s ovako senzibilizaranom javnošću relativnu korekciju plaća bilo moguće postići i odmah. (šarli 28.11.2006. 18:11)
  • Glavno da sveucilistu u Mostaru mogu dati 300-injak miliona. (m0nk 28.11.2006. 18:45)
  • Sve znam, no kažem još jednom: Gamad! (vrh, Sanader i ti, jel... :-) ) (cuzamen 28.11.2006. 18:54)
  • Šuplje glave i prazne grudi! Oni nisu osjetili trenutak i moć koju su imali u tom trenutku. Debili. Drugi se put ljudi neće ni odazvati štrajku, toliko su razočarani. Ovaj se povijesni trenutak više nikada neće ponoviti. (mrtva priroda 28.11.2006. 20:36)
  • Croatian Monetary Alternative Project - CROM

    http://www.cromhr.com/home/crom.html (free thinker 30.11.2006. 23:17)
  • oi! svaka čast...blog ti je savršen...svrati do mene...pozzzzzzzzzzzzz (mala pankerica 01.12.2006. 12:27)
  • slazem se s tobom..
    prosvjetni radnici su zadnja rupa na svirali u ovoj jadnoj zemlji..
    pozz (†..::Lynx::..† 01.12.2006. 19:03)
  • Ma nije problem koja su rupa na svirali prosvjetni radnici. Naravno da su zadnja. Problem je što je to svjetsko znanje sve dalje od nas kako se stvari vrte. A onaj tip govori o "društvu znanja", a onaj čudni ministar (vidi kako gleda unezvjereno!) govori o izvrsnosti. Ma ljudi, ta muzika košta para. Kad su tamo neki postajali "azijski tigrovi" a neki drugi "irsko čudo" onda su zaustavili sve drugo i lovu ubacili u obrazovanje. Evo ih danas gdje jesu, a evo i nas gdje jesmo. Kad bi konačno netko s priče prešao na djela (netko je to već rekao, čini mi se) pa kao onaj župan varaždinski počeo dijeliti kredite studentima od kojih se može živjeti, možda bi nekud i krenuli. Naravno i pristojne plaće profesorima. A ovo čudo od sindikata il' je ludo il' je bezobrazno. Što im bi da od ljudi rade mulce? (zvono 05.12.2006. 13:47)
  • 24.11.2006., petak

    BRAVO UČITELJI I NASTAVNICI!

    Strukovni sindikati konačno djeluju uvjerljivo i snažno Gotovo je nevjerojatno da je konačno jedan štrajk na nacionalnoj razini uspio u tolikom postotku. Uspio, jer iako (za sada) cilj još nije ostvaren, uspjeh je homogenizirati preko 90 posto zaposlenika jedne tako široke grane kao što je školstvo, od osnovnog do visokog. Uspjeh je to i sindikata. Proteklih je petnaest godina naime svaki pokušaj masovnijeg organiziranja bilo koje profesije obavezno bio iskidan stranačkim linijama, tj. ljudi su se jednostavno rečeno više držali uz svoje eventualne stranačke, nego strukovne kolege. Sjetimo se npr. pojedinih prosvjeda seljaka, poljoprivrednih proizvođača; jedne je vodio HSS, drugima potporu pružao HDZ, a treći su vođeni udrugom sklonoj nezavisnoj listi lokalnog političara. Danas to izgleda, više nije slučaj. Prosvjetnoj je struci izgleda stvarno dozlogrdilo da u tzv. pokrenutoj Hrvatskoj moraju svakodnevno razmišljati o osnovnoj egzistenciji, dok su očekivanja ambicioznog resornog ministarstva program u školama usmjerile prema 22. stoljeću. Ovdje mislim na projekte poput HNOS-a (o kojem sam btw već opširnije u kojem postu ispod ovog), nacionalnih ispita, mature nakon osnovne škole i sličnih, a koji su, kako je to opisala jedna nastavnica u sinoćnjem Otvorenom, povećali nastavnicima obim posla čak i do 30%. Da ne govorimo o tome koliko je HNOS materijalno nepripremljen i kako njegove napredne didaktičke i ine potrebe nastavnici često zadovoljavaju iz vlastitog džepa.

    Profesorima i nastavnicima znatno je teže pridobiti simpatije javnosti radi uvriježenih predrasuda o dugačkom ljetnom godišnjem odmoru, slobodnim danima oko Božića i ostalim pogodnostima, no ako se iskreno potrudite upoznati radni proces pojedinog od njih, teško da bi im mogli pozavidjeti. Svaki školski sat je predavanje pred 25 ili 30 ljudi koji vas seciraju u fizičkom, intelektualnom i duhovnom smislu – dolaziti na sat nepripremljen je dakle blago rečeno mission imposible. Ako u školi u kojoj predajete nemate uvjete za pripremu predavanja, posao nosite kući. Osim redovitih aktivnosti, morate održavati redovite «informacije» s roditeljima, roditeljske sastanke, voditi barem jednu slobodnu aktivnost, sudjelovati na raznim edukativnim susretima, seminarima, sjednicama, organizirati školske priredbe, natjecanja, pripremati darovite učenike, rješavati konflikte (jer škola npr. nema pedagoga ili psihologa), stoički trpjeti provokacije pojedinih učenika (često i pojedinih roditelja) i fleksibilno prihvaćati sve inovativne i dalekovidne promjene koje donosi Ministarstvo. Uz to sve, ne zaboraviti «core business» tj. odgojiti i educirati svoje učenike kako bi ovi nakon završetka škole spremno uplovili u nesigurne vode hrvatske države.

    Podržavam ovaj štrajk zbog svega navedenog, zbog uspjeha sindikalizma, zbog struke na prvom mjestu, zbog konačno pravog pritiska na nesposobnu vlast, zbog buđenja svijesti nastavnika, učitelja i ostalih građana, zbog dobre organizacije i čvrstog stava i zbog promjena načina razmišljanja mnogih koje će ovaj štrajk vjerojatno donijeti. Svaka čast, izdržite do kraja.

    opširnije: Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja
    Sindikat hrvatskih učitelja
    Sindikat preporod
    - 10:29 - Komentari (11) - Isprintaj - #
  • Bravo, kažem i ja. Ovo je prvi pravi štrajk koji dogodio HDZ-u!
    Izdržite! (erasmus 24.11.2006. 17:12)
  • zamisli, čak sam poljubila i vrata gradske knjižnice. i oni se solidalizirali (iako mi je ža šta ostadoh bez literature za vikend ;0) (MODESTI BLEJZ 24.11.2006. 19:38)
  • rano su se sjetili. fakat moramo dotaknuti dno da se guzice pokrenu. (zombbop 25.11.2006. 14:14)
  • I bilo je vrijeme da im netko pokaže da ništa ne rade. (lijevoorijentirani 25.11.2006. 22:58)
  • Jep... Slažem se, kao učenica, sa svime rečenim... (kremšnita 26.11.2006. 00:31)
  • Čudim se da je i sad uspjelo, mi smo prvenstveno kultura (u antropološkom smislu) koja cijeni hajdučiju a ne rad. Da cijenimo rad štrajkovi ne bi bili potrebni. (ljelja 26.11.2006. 08:36)
  • još jedan post o profesorima
    A ŠTO S UČENICIMA?
    učenici su ti koji plaćaju račune (dr. Woozie 26.11.2006. 14:46)
  • mislim da je stvarno super da je i prosvjeta napokon dobila povećanje plaća...
    bilo je i vrijeme.. baš mi je drago..
    svi su od toga imali koristi; i profesori, a i učenici jer su imali 5 slobodnih dana u komadu (iako ćemo ih kasnije morati nadoknađivati ali nema veze)... (opskur 26.11.2006. 15:46)
  • Plaće profesora, odnosno učitelja, još uvijek su pravi dobitak u odnosu na zaposlene u sektoru trgovine, tekstilne industrije i one u uslužnim djelatnostima...rade za državu, još uvijek jednog od najpoželjnijih poslodavaca u Hrvatskoj, plaće primaju redovito, imaju gotovo dva mjeseca plaćenog godišnjeg odmora, brojne slobodne dane, putuju na račun svojih đaka, nastavu nerijetko provode u prirodi...Početnička plaća prije položenog stručnog ispita iznosi 3398 kuna, a sa položenim 4059 kuna. Učitelj sa 10 godina radnog staža prosječno zarađuje 4377 kuna, sa 20 godina staža 4780 kuna. Oni sa 30 godina staža primaju 5180 kuna. S obzirom da je prosječna plaća u državi u rujnu iznosila 4542 kune , sindikalni razlozi blago padaju u vodu...Blažen državni posao bez konkurencije! (visokoškolovan iz privred 27.11.2006. 09:13)
  • znas sto visokoskolovan iz privred - u nedostatku drugih rijeci - goni se!
    pa o cem ti pobogu pricas?! sektor trgovine, tekstilna industrija, usluzne djelatnosti?! pa covjece, ako si visokoskolovan, kako uopce ovo navedeno mozes usporedjivati sa prosvjetom gdje u 99% slucajeva rade VISOKOSKOLOVANI ljudi! zao mi je ljudi koji rade u prosvjeti jer se narade ko konjine, a onda ih sude ovakvi kao ti. nasrecu, nikad necu morati raditi u skoli, iako cu u skorije vrijeme imati diplomu sa kojom bih mogao raditi, ali ne nasrecu zbog toga sto mi se ne svidja to zanimanje, nego nasrecu zbog toga sto necu nikada imati posla sa debilima poput tebe u funkciji roditelja koji misli da je to najlakse zanimanje na svijetu i koje ima apsolutno sve ovo sto ti nabrajas, pa i mnogo vise od toga. primjecujes mozda sarkazam u mom glasu? ili nisi dovoljno visokoskolovan u privredi da to skuzis?
    lijep pozdrav svim ostalima, a ti idi radi u svoju privredu. (nex 28.11.2006. 02:05)
  • Ja im ne bih dala ni lipe više, još bih im i smanjila plaće. Samo bi htjeli novce, a niš ne rade. Svi ste išli u školu i ne sjećate se njihove nemotiviranosti za rad, nepripremljenosti za nastavu, pa čak i totalne nesposobnosti pojedinih kvazinastavnika. Ja bih im radije uvela novčane kazne za nemar pema djeci. (SonJa 28.11.2006. 15:16)
  • < studeni, 2006 >
    P U S Č P S N
        1 2 3 4 5
    6 7 8 9 10 11 12
    13 14 15 16 17 18 19
    20 21 22 23 24 25 26
    27 28 29 30      

    Listopad 2014 (1)
    Listopad 2011 (1)
    Svibanj 2010 (1)
    Siječanj 2010 (1)
    Travanj 2009 (2)
    Veljača 2009 (2)
    Prosinac 2008 (2)
    Studeni 2008 (4)
    Listopad 2008 (6)
    Rujan 2008 (2)
    Kolovoz 2008 (1)
    Svibanj 2008 (1)
    Travanj 2008 (4)
    Ožujak 2008 (3)
    Veljača 2008 (1)
    Siječanj 2008 (1)
    Prosinac 2007 (2)
    Studeni 2007 (7)
    Listopad 2007 (7)
    Rujan 2007 (3)
    Kolovoz 2007 (1)
    Srpanj 2007 (1)
    Lipanj 2007 (1)
    Svibanj 2007 (3)
    Veljača 2007 (1)
    Siječanj 2007 (2)
    Prosinac 2006 (2)
    Studeni 2006 (2)
    Listopad 2006 (1)
    Rujan 2006 (5)
    Srpanj 2006 (2)
    Lipanj 2006 (3)
    Svibanj 2006 (4)
    Travanj 2006 (1)
    Ožujak 2006 (4)
    Veljača 2006 (3)
    Siječanj 2006 (3)
    Prosinac 2005 (9)
    Studeni 2005 (5)
    Listopad 2005 (5)
    Rujan 2005 (4)
    Kolovoz 2005 (2)
    Srpanj 2005 (1)
    Lipanj 2005 (3)
    Svibanj 2005 (6)
    Travanj 2005 (5)
    Ožujak 2005 (12)
    Veljača 2005 (3)

    Komentari On/Off

    anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...


    osnovna korekcija za 2011.:
    manje politike, više kulture i umjetnosti


    pollitika


    Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
    Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
    Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
    Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
    knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)

    Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
    Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
    Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
    Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

    Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
    Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
    Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

    Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

    Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.


    boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
    Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
    Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
    algoritam, 2005.



    željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
    Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
    birotisak, zagreb, 2004.




    frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
    nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
    prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.





    UDARAC DRITO


    zašto djeca gladuju
    zašto ljudi umiru
    kome treba nacija
    sistem, demokracija

    udarac drito
    vraćamo mi


    ti što kroje pravdu
    svi lažu i kradu
    misle samo na sebe
    a narod ko jebe

    žrtve u sistemu
    kamo god da krenu
    palica policije
    zadaje im udarce

    fotelje se množe
    od narodne kože
    živjet ćemo ti i ja
    kad pobijedi anarhija

    ANTITUDE

    DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica