Komentari On/Off
anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...
osnovna korekcija za
2011.:
manje politike, više kulture i umjetnosti
Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)
Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!
Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.
Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.
Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.
boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
algoritam, 2005.
željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
birotisak, zagreb, 2004.
frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.
UDARAC DRITO
zašto djeca gladuju
zašto ljudi umiru
kome treba nacija
sistem, demokracija
udarac drito
vraćamo mi
ti što kroje pravdu
svi lažu i kradu
misle samo na sebe
a narod ko jebe
žrtve u sistemu
kamo god da krenu
palica policije
zadaje im udarce
fotelje se množe
od narodne kože
živjet ćemo ti i ja
kad pobijedi anarhija
ANTITUDE
Trebalo bi pozbrajati sve oglase Hrvatskog Caritasa koji su ovih dana izašli u Jutarnjem listu i ostalim dnevnim novinama da bi se točno izračunalo koliko je milijuna kuna ovih dana Caritas ulupao u medijsku kampanju. Nitko neće zamjeriti dobročiniteljima, no jasno je kao dan da je ovo kampanja za vraćanje povjerenja u Caritas nakon katastrofalnih događanja pod bivšom ravnateljicom te ustanove, Jelenom Brajšom. Ulupan je velik novac i u internet stranice, tv-oglase i radio stanice, ne bi li bilo bolje da promoviraju akciju besplatno, po crkvama i na ulicama, a da višak novca rasporede pučkim kuhinjama. Ovakovo razbacivanje nije vidio ni stari ni novi zavjet...
Jebi ga, Hebrang se prije nekog vremena zakačio i sa RTL-om, tj. ekipom iz Big Brothera, tako da mu danas, nakon ukidanja Latinice, ne preostaje previše izbora na tv-meniju. Mogao bi se eventualno posvetiti kakvom sportskom programu ili glazbenoj emisiji, no teško da će pronaći unutarnjeg mira za takav tip programa. Preporučujem mu topli čaj od kamilice i lagano prohrvatsko štivo, recimo Aralicu...
Nadam se da kolega 
Tvrtka Iskon, uskoro će na burzu. Kreće prodaja Iskonovih dionica, a kako je dobar običaj da se svaka stvar prije prodaje dobro uglanca, tako je nedavno sa www.iskon.hr, uklonjen link koji je vodio do stranice sa stripom poznatog vinkovačkog strip crtača Dubravka Matakovića. Poznavateljima lika i djela spomenutog ne treba objašnjavati kako je ovakova vrsta umjetnosti vjerojatno apsolutno nerazumljiva burzovnim mešetarima i potencijalnim ulagačima u vrijedne Iskonove dionice. Mataković i dalje na Iskonu izlazi svake srijede na slijedećem 
U današnjem Jutarnjem opet bulažnjenja o fiks ideji državne banke. Najnovija luda teorija kaže kako će 
U prošlotjednom Merlićevom Kontraplanu splitski je sociolog Dražen Lalić detaljno analizirao stanje oporbenog SDP-a na način koji još nismo imali prilike čuti na HRT-u. Kriza HSS-a potakla je pitanje stranačkih situacija i načina biranja i u drugim domaćim strankama, pa je Lalić ocijenio kako je npr. u vodećoj oporbenoj stranci njezin predsjednik Ivica Račan na toj funkciji već punih 16 godina. Već sama ta činjenica govori dosta o demokraciji unutar stranke, a psihološki profili lidera koji smatraju da nakon njih "dolazi potop" (poput spomenutog Račana) gadljivi su prosječnom promatraču. Nakon Lalićeve analize, Račan i njegov arhaičan način razmišljanja, apsolutno neprimjeren 21. stoljeću, izgleda kao balon koji se priprema eksplodirati. On ne samo da nije spreman preuzeti vlast u državi, on će teško zadržati i SDP-ovu poziciju kao druge stranke u državi. Njegujući ulizivače oko sebe, od dugogodišnjeg neškolovanog tajnika stranke Igora Dragovana, do blogera Ivice Vidovića, koji je na najavu Željke Antunović o kandidaturi za predsjednicu stranke skočio kao oparen (kao to je šokantno što se netko uopće usudi razmišljati o promjeni Račana!), pa do foruma mladih u kojem Račan dirigira izbor kandidata (odvratno), a da ne govorimo o sve većem raskolu po lokalnim organizacijama (od Sinja, Šibenika, Osječko-Baranjske županije...), ovaj "kao cool" lider vodi SDP u propast.
Rock bend Let 3 uspio je u gotovo nemogućoj misiji; uspio je napraviti album koji će nakon svega viđenog (i poslušanog) u povijesti domaće rock scene (uključujući i njihove dotadašnje albume, uključujući Satana Panonskog i ostale "šokantne") ponovno biti šokantan! Poznavajući kreatore spomenutog uratka teško da se najnoviji produkt LET-a 3 može smatrati slučajnošću. U prvom redu ovo je uključivanje u slušateljsku masu svih naroda i narodnosti bivše Jugoslavije (a i šire), pa se na albumu može čuti melos od Vardara pa do Triglava, a u tragovima i proširenje na Korušku i Štajersku. Ne smatram da će ekstra stadionske mase privuči kurac ni pička, jer je to kod njih već u neku ruku očekivano (i viđeno - posebno kurac), no etno elementi, a posebno Ero s onoga svijeta koji je i popularnom gorštaku Marku Perkoviću - Thompsonu punio stadione, zasigurno hoće. Radi se po meni o otvaranju prostora za tzv. kerenje na koncertima, a koje je apsolutno nemoguće na istima Parnog valjka ili (ne daj bože) Prljavog kazališta. Koncerti riječkog benda mogli bi za ljude koji ne posjećuju wellness odredišta niti skijaju u Aspenu biti idealna antistres terapija, otklon od učmalog katoličko-konzervatinog hrvatskog jada i čemera te politički intonirane svakodnevice. Također, otklon je to od tzv urbanog štiha i "omeđenih" bendova tipa Elemental, Svadbas, od pošalici sklonih hrvatskih hip-hopera, od punk bendova, jer se svaki od njih pronašao u kakvom žanru, stilu ili bilo kakvoj drugoj odrednici dok za LET 3 odrednice niti granice definitivno ne postoje. 
Da narod ima vlast kakvu zaslužuje, odavno je poznata krilatica. Suvremena izvedenica koja mi se nameće u posljednje vrijeme je da NAROD IMA OPERATERA KAKVOG ZASLUŽUJE. Do nedavno se to nije moglo sa sigurnošću ustvrditi jer je situaciju diktirala nesposobno/korumpirana vlast koja je nekoliko godina omogućavala monopol, a potom duopol mobilnih operatera, no danas je situacija ipak osjetljivo promjenjena pa se građani mogu prikloniti i očigledno jeftinijem operateru TELE2. Problem je u tome što građani bombardirani vrhuncem manipulacije u suvremenom marketingu koju je ovaj dio svijeta vidio, postaju apsolutno neosjetljivi na logiku i zdrav razum, pa iako je sve na strani jeftinijeg operatera, oni, lobotomirani kreštavim bojama i zvukovima, i dalje plaćaju i po nekoliko puta veće iznose za istu vrstu usluge. primjer1. T-Com reklamira pola dana za 0,35 lipa po minuti - kao prvo, razdoblje od 19:00 do 07:00 nazivamo noć, a ne dan - dakle to je noćna, a ne dnevna tarifa. Osim toga naknada za uspostavu poziva ne spominje se niti u jednoj tv-reklami, a iznosi 0,25 lipa po pozivu što minutni razgovor pretvara u trošak od 25+35=60 lipa po minuti i to za noć!!! primjer2. T-Com impulse koje "poklanja" uz kupnju mobilnog telefona uključuje na vaš račun vrlo laganim tempom, recimo 15 kuna kroz slijedeća 23 mjeseca ili slično, što je stvarno konkurentno - pa tele2 ti kompletan iznos upisuje na račun odmah! Popularni VIP nudi pak super povoljan paket Easy 0,91; niti u jednoj reklami se izrijekom ne spominje da se 91 kuna mjesečno u toj tarifi mora potrošiti unutar mreže 091 - inače propada. Stvarno super. 