26.04.2009., nedjelja

Miranda July: Baš ti, baš tu

Kod nas više nema seksa. Ne bunim se, sama sam si kriva. Ležim pored njega i pokušavam signalizirati svojoj vagini, ali to je kao da pokušavam naštelati kabelske kanale na TV-u koji nema kabelsku. Um mi traži seks, ali vagina samo čeka vrijeme piškenja. Misli da joj je piškenje smisao života.

Eto, takve i slične spike, pa ako se možete poistovjetiti s autoricom, knjiga će vam zasigurno biti interesantna. Ako ne, bit će vam to vjerojatno jedna od najotkačenijih ikad pročitanih knjiga, što također nije loše. Ako ste lezba, vjerojatno ste ju već pročitale...

Vuković & Runjić, Zagreb, 2008.
- 22:35 - Komentari (8) - Isprintaj - #
  • bas se brusim na mirandu. jesi citao lorrie moore? zbog ljepote njezinog pisanja ne pozelim biti pisac. ikad. (xiola bleu 26.04.2009. 23:05)
  • lorrie moore ne (još). al zapisujem... (anarhija weekly 26.04.2009. 23:24)
  • vidi zasto. a ima toga jos. (xiola bleu 27.04.2009. 01:01)
  • mislio sam da je sve u glavi (pametni zub 27.04.2009. 14:10)
  • čitala sam nedavno, i napisala sam koju riječ o toj knjizi. ako ti se da, linkni kod sebe. lijep pozdrav. (Bookeraj 27.04.2009. 14:39)
  • bookeraj, pročitah i tvoj doživljaj mirande. slažem se u svemu, a ponovno ne mogu vjerovati da si pročitala sve što i ja (ali naravno i mnogo više) u posljednje vrijeme...svaka čast i samo tako nastavi pa ćemo razmijeniti još pokoje mišljenje...
    pametni zube - sve je u glavi, a kod žena je nešto i u nogama.
    xiola, ti pričekaj još koji dan dok se ne dokopam moore-ove. (anarhija weekly 27.04.2009. 20:39)
  • Poštovani,
    Jeste li čuli za novo objavljenu knjigu „ Najveća tajna zagrebačkog Kaptola“ bivšeg svećenika u kojem govori o svom životu, o kardinalu Bozaniću, rođaku Zdravku Mamiću, velečasnom Zlatku Sudcu, i tolikim poznatim javnim i medijskim osobama.
    Hrvatski Da Vincijev kod je izašao.
    Provjerite što u njemu piše ! (Putnik 28.04.2009. 14:35)
  • @ Putnik
    nemojte raditi reklamu nečemu što će ubrzo biti hrana svekolikom žutilu...
    Miranda July je genijalna autorica. žuta knjiga u izdanju Vuković&Runjić mi je uljepšala nekoliko sati prošloga ljeta.
    za preporučiti je i njen film iz 2005. Me and You and Everyone We Know. (dnevnik nestajanja 29.07.2009. 16:34)
  • 21.04.2009., utorak

    Haruki Murakami: Norveška šuma

    Murakamija starog sin... Norveška šuma je odlična knjiga. Odličan je i Moj slatki Sputnik. Ali – ostario sam. Knjiga je za kategoriju od 15-30 godina. Možda se radi o tome da je japanska inačica zapadnjačke kategorije 15-30 godina, zapravo 17-45, pa je zbog toga Norveška šuma najčitanija japanska knjiga uopće. Ima seksa, suicida, horora, alkohola i ljubavi, priča je nedosadna i pitka, ali kažem, godine su me stisle, može me oduševiti jedino remek djelo.
    Mislim, pročitao sam i gorjih stvari proteklih mjesec-dva, npr. Ian Mcewan-ov Amsterdam je odvratna knjiga, a nadobivala se britanskih nagrada kao u priči. Zato sam sklon povjerovati Peri Kvesiću (aka babl.blog.hr) kada kaže da je nova hrvatska književnost zapravo odlična iako su ljudi skeptični, puni predrasuda i slično, pa samo rijetki (između kojih i sam) uživaju u domicilnim autorima. Možda i bolje što se domaći autori zapravo gaze i podcjenjuju u javnosti, jer bi se u suprotnom vjerojatno jebački kurčili po medijima i vjerojatno nakon toga ogrezli u teške droge, alkohol i autorsku krizu. Povući ću se stoga u slijedećem periodu na domaći teritorij (dok se ovi još ne kurče), pa ću se javiti kroz neko vrijeme…

    - 11:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #
  • pozdrav. dopušteno popričati malo o tome?

    Meni je Norveška šuma bila okej, ali ja i jesam u tom razdoblju od 15 - 30 i moj želudac (ukus) još uvijek može podnijeti svašta, od chick - lita do trilera i drugog. Meni nisu nužna remek - djela da bih uživala u čitanju, doista. Vjerujem da je Murakami poljuljao osjećaj za primjerenost u tradicionalnih Japanaca, ali nas zapadnjake ne može puno stvari šokirati, može li?

    Zanimljivo je da sam nedavno čitala i Amsterdam, ali ruku na srce, već sam ga i zaboravila, mora da je bila upečatljiva knjiga (recimo, prije toga sam čitala Subotu istog autora, koja mi je više ostala u sjećanju i draža mi je sto puta). Nije li to ono kad se dva prijatelja, jedan skladatelj, a drugi ne, dogovore da će usmrtiti jedan drugoga ako polude? Neke knjige, poput ove, čini mi se, imaju razvijenu notu aktualnosti (eutanazija je pitanje koje se pojavljuje u Amsterdamu) i kad se ta aktualnost (kao podupirač) izmakne, ostane neki pomalo šupalj kostur.

    Nego, ako išta smijem preporučiti, preporučila bih Paula Austera, nedavno sam pročitala njegov roman Levijatan i ponovno mi se svidio.

    Ima dobrih hrvatskih pisaca, daleko od toga. Meni se, recimo, sviđa Sanja Lovrenčić, sviđa mi se i Ferić. Ipak, čini mi se da medijsku pozornost u većoj mjeri od navedenih dobivaju kojekakvi pretenciozni dosadnjakovići. U godinama sam kad ne podnosim pompozno i dosadno :D (Bookeraj 21.04.2009. 14:22)
  • pročitao sam sve knjige japanskih pisaca koje su prevedene
    tu kod nas i oko nas...do kojih sam mogao doći,ali murakamijevu
    nijednu knjigu nisam...nekako me odbija to što ga svi čitaju i svima je
    ne dobar,genijalan...jesi čitao Suskinda,on mi je najdraži,njegov Parfem
    mi je remek djelo bez konkurencije iako mu ni ostali romani nisu loši (nihonkichigai 21.04.2009. 15:14)
  • Bookeraj, dopušteno je popričati, naravno. Hvala na iscrpnom i uvjerljivom komentaru/analizi. Za Amsterdam si potpuno u pravu (baš neobično da si ga i ti pročitala nedavno). Zapravo, u pravu si u svemu - Auster je odličan - barem je bio dok sam ga čitao, prije dosta godina (dok sam dakle upadao u kategoriju 15-30), pa je Auster bio na valu popularnosti scenarija za Dim, Dim u lice i još kojekavih. Čuo sam od psihoptice.blog.hr-a da su mu i novije knjige odlične. Eto, posjetit ću tvoj blog, sada kada znam za njega...
    Nihonkichigai; ne pratim japanske pisce s tolikim entuzijazmom, no koliko sam prošvrljao po tvom blogu, složili bi se po pitanju japanskog filma... (anarhija weekly 21.04.2009. 16:42)
  • Ovo želim pročitati! (dejmon 21.04.2009. 21:49)
  • de preporuci nekog domaceg autora, nekako se nikako ne mogu odlucit na citanje nista naskog. trenutno se opet upustam u kostac sa pynchonom. ko ziv, ko mrtav. (xiola bleu 21.04.2009. 22:03)
  • Slažem se sa tom konstatacijom u cijelosti.
    Javi što ima na domaćem terenu dobro za pročitati da naručim jedan naramak prije zime... (Bugenvilija 23.04.2009. 20:52)
  • Bugenvilija, kada već spominješ domaći "teren", preporučujem Roberta Perišića: Naš čovjek na terenu - to je prošlogodišnji br 1 u Hrvata. Kako je i Xiola svojevrsni "naš čovjek na terenu", možda bi se i ona trebala prihvatit Perišića...Napisah i recenziju negdje 10-15 postova unatrag. (anarhija weekly 23.04.2009. 23:17)
  • perisic? dobro, zapisujem. (xiola bleu 26.04.2009. 16:11)
  • < travanj, 2009 >
    P U S Č P S N
        1 2 3 4 5
    6 7 8 9 10 11 12
    13 14 15 16 17 18 19
    20 21 22 23 24 25 26
    27 28 29 30      

    Listopad 2014 (1)
    Listopad 2011 (1)
    Svibanj 2010 (1)
    Siječanj 2010 (1)
    Travanj 2009 (2)
    Veljača 2009 (2)
    Prosinac 2008 (2)
    Studeni 2008 (4)
    Listopad 2008 (6)
    Rujan 2008 (2)
    Kolovoz 2008 (1)
    Svibanj 2008 (1)
    Travanj 2008 (4)
    Ožujak 2008 (3)
    Veljača 2008 (1)
    Siječanj 2008 (1)
    Prosinac 2007 (2)
    Studeni 2007 (7)
    Listopad 2007 (7)
    Rujan 2007 (3)
    Kolovoz 2007 (1)
    Srpanj 2007 (1)
    Lipanj 2007 (1)
    Svibanj 2007 (3)
    Veljača 2007 (1)
    Siječanj 2007 (2)
    Prosinac 2006 (2)
    Studeni 2006 (2)
    Listopad 2006 (1)
    Rujan 2006 (5)
    Srpanj 2006 (2)
    Lipanj 2006 (3)
    Svibanj 2006 (4)
    Travanj 2006 (1)
    Ožujak 2006 (4)
    Veljača 2006 (3)
    Siječanj 2006 (3)
    Prosinac 2005 (9)
    Studeni 2005 (5)
    Listopad 2005 (5)
    Rujan 2005 (4)
    Kolovoz 2005 (2)
    Srpanj 2005 (1)
    Lipanj 2005 (3)
    Svibanj 2005 (6)
    Travanj 2005 (5)
    Ožujak 2005 (12)
    Veljača 2005 (3)

    Komentari On/Off

    anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...


    osnovna korekcija za 2011.:
    manje politike, više kulture i umjetnosti


    pollitika


    Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
    Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
    Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
    Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
    knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)

    Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
    Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
    Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
    Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

    Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
    Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
    Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

    Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

    Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.


    boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
    Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
    Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
    algoritam, 2005.



    željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
    Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
    birotisak, zagreb, 2004.




    frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
    nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
    prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.





    UDARAC DRITO


    zašto djeca gladuju
    zašto ljudi umiru
    kome treba nacija
    sistem, demokracija

    udarac drito
    vraćamo mi


    ti što kroje pravdu
    svi lažu i kradu
    misle samo na sebe
    a narod ko jebe

    žrtve u sistemu
    kamo god da krenu
    palica policije
    zadaje im udarce

    fotelje se množe
    od narodne kože
    živjet ćemo ti i ja
    kad pobijedi anarhija

    ANTITUDE

    DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraže blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica