26.03.2008., srijeda

NOVAKNJIGAKRESIMIRAPINTARICA

Iako ljubavna priča unatoč svemu nastavlja svojim tijekom, erozija kreativnosti mladog Pintarića vjerojatno je posljedica upravo te ljubavne priče.

Niti ja nisam odolio Krešimira Pintarića nazvati mladim piscem iako to nekomu od 35 vjerojatno nije prikladan epitet. No kako si u ovoj konzervi od društva relevantan vjerojatno tek onda kada završiš u grobu, onda ću se pridružiti narečenoj masi pa nastaviti titulirati po njezinom barem do njegove pedesete. Povod je nova knjiga pod naslovom U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo (Profil, 2008.), a koja je svojevrsni nastavak prethodnoga izdanja Ljubav je sve i vjerojatno svega što je Pintarić do sada napisao uključujući i poeziju.

Ja sam se osobno zeznuo s novom knjigom na foru što mi je sve što sam od ovoga pisca do sada pročitao bilo sve bolje i bolje. Tako sam se odmah po izlasku ove knjige uputio u knjižaru, kupio knjigu i zgotovio ju isti dan. Iako sam vjerojatno subjektivan jer mi je životna scenografija vrlo slična autorovoj (uz nekoliko nezanemarivih ekstenzija) pa me može razonoditi totalno različiti Željko Malnar ili bilo tko tko objavljuje putopise ili priče iz podzemlja npr., opet tu nešto fali i vjerojatno će i ostali čitatelji osjetiti dojam nekakvog natezanja, iscrpljivanja, mučenja sebe i drugih u ovom opisanom (kao ljubavnom) odnosu između autora i njegove žene. Kažem, do ove knjige to je funkcioniralo, pa čak i na koricama iste postoje pohvale raznih hrvatskih pisaca i kritičara vezano uz Ljubav je sve, no pitam se što će ovi reći na U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo. Pretrpio sam istina zlo čitajući tu knjigu i žaleći nad sudbinom ovih dvoje mladih jer će im svaki dobar prijatelj nakon što ovo pročita moći sugerirati jedino da se rastanu u miru. Čemu forsirati i tražiti još jedno životno iskustvo više ako te to iskustvo košta životne radosti. A možda je već sve postalo inercija pa se teško oteti toplini ženskog dupeta, kao što to ponekad zapjeva Mile iz Hladnog piva. U svakom slučaju, Krešimira sam više volio prije deset godina, dok je stvarno bio mladi pisac...

- 18:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #
  • I ja isto. (Tedica 27.03.2008. 09:41)
  • Ja ga volim i sad, ali Lj je sve mi je bolja. (fru fru 29.03.2008. 11:58)
  • Tedica hvala na razumijevanju; fru fru - možda si mu bliska, ne vidim drugo objašnjenje... btw, teme iz kulture privlače znatno manje komentatora nego moje političke refleksije. Što kažete na to? (anarhija weekly 30.03.2008. 13:33)
  • Da, potpuno se slažem s tobom. već dok sam čitala njegove kolumne u ellu skužila sam da se počinje sve više dodvoravati toj svojoj većinom ženskoj publici. kao da piše ono što bi žene željele čut. nekako mi je u prijašnjim knjigama bio više iskren i spontan. valjda mi je zbog toga svega i manje duhovit u ovom novom romanu. ili je stvarno istrosio tu temu ljubavi. ili se mozda stvarno njegova ljubav prema ženi istrošila, što moj nevini-naivni mozak ne želi priznati. ili sam previše očekivala, baš ono što kažeš, bio je sve bolji sa svakim novim djelom.
    ali svejedno mi je i dalje među najboljima u suvremenoj hrvatskoj književnosti.
    a što se tiče komentara na kulturu, šta si očekivao? ako okupiš na blogu većinom ''političare'', ne možeš očekivat od njih da komentiraju kulturu. (Šogorica 16.04.2008. 08:31)
  • E to da piše u Ellu mi je potpuna novost (ali zapravo nije čudno). Hvala na jutarnjem komentaru, ja u 08:31 ne bih mogao sročiti tri rečenice... (anarhija weekly 16.04.2008. 12:09)
  • 10.03.2008., ponedjeljak

    Mećava u Gavelli

    Kresimir Mikic je hrvatski Adrien Brody, a za Dijaka jos nitko nije nasao poveznicu... Vivaldi i Piaf susreću Puškina

    U subotu su me vjerojatno dobar horoskop ili karma odvukli u dramsko kazalište Gavella u kojem sam proveo najugodnije kazališno vrijeme u proteklih nekoliko godina. Ne znam kako sam propustio vjerojatne recenzije ove prošlogodišnje postavljene predstave, no to nije niti bitno. Drago mi je da sam Mećavu ruskog redatelja Aleksandra Ogarjova ipak odgledao i da pred istom mogu samo kleknuti na koljena i klanjati se redatelju, glazbenoj obradi i vrištećoj genijalnosti Franje Dijaka u ulozi Vladimira.

    Kako rekoh u podnaslovu, autori su se poigrali glazbenom podlogom pa tako glumci u prvom dijelu predstave unose vokale u Vivaldijev “komercijalni uspjeh” Proljeće, a što se sve za divno čudo savršeno uklapa u dominantno ruske motive predstave. Ovdje je bez sumnje na djelu iskričavost i egzibicionizam redatelja dao svoj maksimum. Kasnije se pri povratku vojnika s fronte predstava podvlači pod glazbu Edit Piaf bez ikakvog stršanja ili neprimjerenosti, a globalizirani Puškin ovdje se bliži europskim trendovima i istomišljenicima.

    Glumci su, uz već spomenutog i genijalnog Dijaka, odradili uloge gotovo savršeno; nema stršanja starijih i iskusnijih kolega poput Darka Milasa, Slavice Knežević ili Barbare Nole, jer im Gavelline mlade snage u najmanju ruku stoje uz bok (ako ne i par centimetara iznad). Uglavnom i da ne duljim – odlično složeno pa tko može i ako nije, neka obavezno pogleda.

    - 13:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #
  • fala na recenziji, planiram :) jer nisam! (Viola (sul palco) 10.03.2008. 14:12)
  • Odluka narodu - NATO na referendum! Prikupljanje potpisa uspješno je krenulo: 15.000 prvog dana! Priopćenje za javnost Odbora za referendum možete naći na mom blogu. Vjerujem da će biti zanimljiv i prethodni zapis o muljanjima novinara i političara! (Zoran Oštrić 30.03.2008. 15:47)
  • 05.03.2008., srijeda

    Kupujemo F-16, a još nisu pokrpane rupe od gelera po Osijeku i Vukovaru

    Ovih smo dana preplavljeni debilnim izjavama hrvatskih političara oko argumentacije ulaska Hrvatske u NATO-pakt. Na primjer, jedan od glavnih argumenata koji se prezentira po medijima je kako "nitko ne napada članicu NATO-pakta". A što se dogodilo 11.rujna 2001.godine? Tko je napao najmoćniju zemlju NATO-pakta, srušio dvije zgrade – ikone financijske moći SAD-a, zabio avion u zgradu Pentagona i slično. Tko je bombaškim napadima u moćnoj članici NATO pakta Velikoj Britaniji (a slično i u Španjolskoj) ubio nekoliko stotina ljudi koji su šetali ulicom ili čekali vlak na željezničkom kolodvoru?. Ne zanima me kako se ta vrsta napada zove: teroristički napad ili regularna objava rata – činjenica je da su najmoćnije zemlje NATO-pakta u posljednjih nekoliko godina itekako napadnute.
    Zamislite što bi se dogodilo sa najvažnijom granom hrvatskog gospodarstva ako bismo pretrpjeli slične terorističke napade? Koliko bi vrijedilo čisto more i ljubazan domaćin nakon terorističkog napada na, recimo, Dubrovačke ljetne igre? Ili dizanja u zrak nekog Opatijskog hotela?
    Terorizam se (kao niti AIDS) ne događa nekome drugome.

    Miomir Žužul, čovjek sa više afera nego godina života, radosno nas je obavijestio kako je najavljeni dolazak Georga Busha u Hrvatsku velika zasluga premijera Ive Sanadera. Dakle, njegova je zasluga ako sam dobro razumio, posjeta najomraženijeg američkog predsjednika u povijesti lijepoj našoj. Da ne govorimo da nam dolazi uvaliti avione F-16 koje će kroz kredite plaćati i naši unuci, a možda i njihova djeca. Sanaderu bih preporučio šetnju Osijekom ili Vukovarom koji još uvijek imaju fizičke manifestacije rata koji je završio prije 15 godina i u kojima još mnoge zgrade izgledaju kao da je rat još uvijek u tijeku, pa da dio novca predviđenog za kupnju sofisticiranog ratnog pogona vrati onima koji su ovu zemlju obranili običnim kalašnjikovom.

    Skretanje pozornost sa inflacije i lošeg standarda na svjetske teme

    Kako drugačije nazvati probleme kojima se bavi hrvatski politički vrh? Inflacija je u dvije godine smanjila kupovnu moć stanovništva 10-tak ili više posto, prava se poskupljenja uz rast cijene goriva navodno tek očekuju, a teme koje se vrte po Dnevniku ili tisku su EU, ZERP, NATO, Slovenija, Kosovo i sve ono što običnog čovjeka dira koliko i svemirska istraživanja. Najnovija je fora mijenjanje Ustava. Smiljko Sokol koji je svojedobno izjavio kako novac nije imovina, želio je ponovno skrenuti pozornost na sebe pa je u trenutcima dokolice osmislio ustavne promjene - vjerojatno po narudžbi dobrih prijatelja iz HDZ-a. Eto, to što su kruh, mlijeko i benzin svakoga dana sve skuplji, Sokola ne jebenda – on je uhljebljen bez obzira na cijenu kruha.

    - 16:12 - Komentari (13) - Isprintaj - #
  • Mislim da se vlada tako ponaša jer je panika. Možda su shvatili da im je ovo zadnji mandat (ako sad pogriješe, riskiraju dva mandata opozicije) u kojem mogu sebi osigurati priliku za još. Zato se Hrvatska i ponaša kao mali Mujo. Tiha, mirna, "samo da je nitko ne čuje" i da se bez puno pompe ukliže u svjetske tokove. A sad, možda je i nešto drugo posrijedi... Ne bih znao. (Sadako's apprentice 06.03.2008. 11:44)
  • Slazem se... No da ne kupujemo avione i sve slicno mozda bi i sutra krpali rupe od gelera jer se nebi imali cime braniti osim konjima iz 15.stoljeća... (Ranger 06.03.2008. 11:51)
  • Slazem se... No da ne kupujemo avione i sve slicno mozda bi i sutra krpali rupe od gelera jer se nebi imali cime braniti osim konjima iz 15.stoljeća... (Ranger 06.03.2008. 11:53)
  • Prošle godine posjetila sam Vukovar i ostala šokirana ruševinama, ja iz metropole bila sam uvjerena da je grad obnovljen, jer mnogo je novca otišlo, da ali očito ne tamo gdje je trebalo.Svakako da se vlada, mediji i svi ostali bave svim stvarima koje skreću pozornost sa sve veće neimaštine odnosno bijede u kojoj živimo, još su u staro doba govorili da narodu treba kruha i igara, nama doduše dali su samo igara, ali ruku na srce pa nedavno smo to izabrali. (uzburkano more 06.03.2008. 14:20)
  • Neka nas u ovim paktovima, savezima, bratstvima ili kako oni to već žele zvat.

    Ali neka u zemlji eksplodiraju dvi autobombe, vidit ćeš turista iduće lito.

    Dobar post. Čitamo post. (zekopeko1 06.03.2008. 14:51)
  • 800 000 000 dolara nije mali novac!
    mislim da bi se mnogo rupa za taj novac dalo pokrpati u ovoj državi;) (Pero 06.03.2008. 21:02)
  • zaboravio reći da te F16-ice namijenje Hrvatskoj imaju dobrih 20 godina i da ih se Amerika želi riješit pa će kao Hrvatskoj dati popust, novac se ne bi samo trebao uložit u završetak obnove pa koliko je još Hrvatske pod minama, 15. god. nakon rata još imamo mina i ljudi i dalje ginu (Njofra 06.03.2008. 21:28)
  • pozdrav (Četiri Gospe sibol Hrvatstva 06.03.2008. 21:34)
  • @Njofra - F16 nisu toliko stare (najvise 2 godine). No Hrvatska se mozda ne odluci za F16... U ponudi je još i Gripen koji košta znatno manje. No u vezi F16... Ameri nam nude polovne ili glajnc nove (po nesto vecoj cijeni). I jos da se nadovezem da najveci dio novaca daje NATO (kao što je dao svakoj drugoj članici). Al eto... bolje novo nego staro jer MIG 21bis (kojim se hrvatsko zrakoplovstvo na našu žalost koristi) je jako star zrakoplov i bolje da ga se riješimo prije nego što dođe do nekih večih problema. Pozdrav (Ranger 07.03.2008. 10:06)
  • No što se mina tice... moran se sloziti sa tebom (Ranger 07.03.2008. 10:08)
  • Pridružite se Blogerskom odboru za referendum o NATO-u i Odboru za referendum, koji priprema kampanju prikupljanja potpisa! (Sve informacije bit će za dan-dva na http://www.natonareferendum.org (Zoran Oštrić 07.03.2008. 23:31)
  • Ja bi njih sve kaznio nekim prisilnim radom na Golijani...Ja i još milijun drugih, no ništa ne poduzimam, samo serem. Ko i taj milijun (caffeine 08.03.2008. 08:04)
  • Agh. Samo ne F-16.
    Naravno da nam žele uvaliti starudiju. Mlađu doduše nego MiG-21Bis... A ako je već do NATO-a, zašto ne europski avion? Grippen, Eurofighter ili čak Mirage (Ognjem i mačem i motornom pilom... 11.03.2008. 13:18)
  • < ožujak, 2008 >
    P U S Č P S N
              1 2
    3 4 5 6 7 8 9
    10 11 12 13 14 15 16
    17 18 19 20 21 22 23
    24 25 26 27 28 29 30
    31            

    Listopad 2014 (1)
    Listopad 2011 (1)
    Svibanj 2010 (1)
    Siječanj 2010 (1)
    Travanj 2009 (2)
    Veljača 2009 (2)
    Prosinac 2008 (2)
    Studeni 2008 (4)
    Listopad 2008 (6)
    Rujan 2008 (2)
    Kolovoz 2008 (1)
    Svibanj 2008 (1)
    Travanj 2008 (4)
    Ožujak 2008 (3)
    Veljača 2008 (1)
    Siječanj 2008 (1)
    Prosinac 2007 (2)
    Studeni 2007 (7)
    Listopad 2007 (7)
    Rujan 2007 (3)
    Kolovoz 2007 (1)
    Srpanj 2007 (1)
    Lipanj 2007 (1)
    Svibanj 2007 (3)
    Veljača 2007 (1)
    Siječanj 2007 (2)
    Prosinac 2006 (2)
    Studeni 2006 (2)
    Listopad 2006 (1)
    Rujan 2006 (5)
    Srpanj 2006 (2)
    Lipanj 2006 (3)
    Svibanj 2006 (4)
    Travanj 2006 (1)
    Ožujak 2006 (4)
    Veljača 2006 (3)
    Siječanj 2006 (3)
    Prosinac 2005 (9)
    Studeni 2005 (5)
    Listopad 2005 (5)
    Rujan 2005 (4)
    Kolovoz 2005 (2)
    Srpanj 2005 (1)
    Lipanj 2005 (3)
    Svibanj 2005 (6)
    Travanj 2005 (5)
    Ožujak 2005 (12)
    Veljača 2005 (3)

    Komentari On/Off

    anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...


    osnovna korekcija za 2011.:
    manje politike, više kulture i umjetnosti


    pollitika


    Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
    Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
    Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
    Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
    knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)

    Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
    Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
    Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
    Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

    Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
    Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
    Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

    Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

    Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.


    boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
    Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
    Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
    algoritam, 2005.



    željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
    Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
    birotisak, zagreb, 2004.




    frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
    nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
    prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.





    UDARAC DRITO


    zašto djeca gladuju
    zašto ljudi umiru
    kome treba nacija
    sistem, demokracija

    udarac drito
    vraćamo mi


    ti što kroje pravdu
    svi lažu i kradu
    misle samo na sebe
    a narod ko jebe

    žrtve u sistemu
    kamo god da krenu
    palica policije
    zadaje im udarce

    fotelje se množe
    od narodne kože
    živjet ćemo ti i ja
    kad pobijedi anarhija

    ANTITUDE

    DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica