Vivaldi i Piaf susreću Puškina
U subotu su me vjerojatno dobar horoskop ili karma odvukli u dramsko kazalište Gavella u kojem sam proveo najugodnije kazališno vrijeme u proteklih nekoliko godina. Ne znam kako sam propustio vjerojatne recenzije ove prošlogodišnje postavljene predstave, no to nije niti bitno. Drago mi je da sam Mećavu ruskog redatelja Aleksandra Ogarjova ipak odgledao i da pred istom mogu samo kleknuti na koljena i klanjati se redatelju, glazbenoj obradi i vrištećoj genijalnosti Franje Dijaka u ulozi Vladimira.
Kako rekoh u podnaslovu, autori su se poigrali glazbenom podlogom pa tako glumci u prvom dijelu predstave unose vokale u Vivaldijev “komercijalni uspjeh” Proljeće, a što se sve za divno čudo savršeno uklapa u dominantno ruske motive predstave. Ovdje je bez sumnje na djelu iskričavost i egzibicionizam redatelja dao svoj maksimum. Kasnije se pri povratku vojnika s fronte predstava podvlači pod glazbu Edit Piaf bez ikakvog stršanja ili neprimjerenosti, a globalizirani Puškin ovdje se bliži europskim trendovima i istomišljenicima.
Glumci su, uz već spomenutog i genijalnog Dijaka, odradili uloge gotovo savršeno; nema stršanja starijih i iskusnijih kolega poput Darka Milasa, Slavice Knežević ili Barbare Nole, jer im Gavelline mlade snage u najmanju ruku stoje uz bok (ako ne i par centimetara iznad). Uglavnom i da ne duljim – odlično složeno pa tko može i ako nije, neka obavezno pogleda.
Post je objavljen 10.03.2008. u 13:02 sati.