29.11.2008., subota

Wim Wenders: Alisa u gradovima

Kao što su me ponekad komercijalni filmovi koje sam greškom odgledao, znali dobrano izmaltretirati i naživcirati, tako mi ovaj rani Wenders djeluje smirujuće poput čaja od kamilice iako sam, gledajući ga, pio vrlo jaku crnu kavu. Ponovno neću ulaziti previše u sam sadržaj, no osobno sam se iznenadio koliko mi zapravo, posebno gledajući ovaj film, odgovara taj period ranih sedamdesetih (film je snimljen 1973.) i koliko mi je upravo ta količina tehnološkog napretka dovoljna za aktivan život, a bez suvišnog stresa. Dokoni reporter tijekom cijelog filma koristi popularni Polaroid, leti avionom iz New Yorka do Amsterdama, a onda se vozi visećim gradskim vlakom, koji je za ono vrijeme vjerojatno izgledao futuristički. Vlakovi kojima se naši akteri vozikaju zapadnom Europom sasvim su solidni pa se pitam gdje smo mi to stigli 35 godina kasnije?
Osim tehnološkog, možda je bolje pitanje gdje smo stigli u socijalnom i društvenom smislu, jer se ne sjećam filma u kojem potpuni stranac putuje s djevojčicom preko pola svijeta, a da se to u današnjem razvijenom svijetu ne proglasi skandaloznim. Ok, praksa nas je navela na nešto opreznije ponašanje, no očito je stupanj opreznosti do današnjih dana prerastao u histeriju. Kako mi je komentator Kemya na tekst o U tijeku vremena ostavio odličan osvrt na Wendersa, ja ću ga ponoviti u cijelosti jer ne znam tko bi to bolje sročio...
"iako je i meni draži taj stari, warholovski neomeđeni wenders, njegov noviji opus , ma koliko osporavan od kritike, ipak mi je mnogo intrigantniji i zanimljiviji za odgonetanje njegovih umjetničkih poriva. ne treba zaboraviti da je zapravo "američki prijatelj" bio njegova prva uspješnica, dok je "paris,texas" proračunato ciljao na sentiment široke publike, ali i manifestno objasnio njegovu fascinaciju amerikom te stalno preispitivanje trajnog prijepora između prirodne neposrednosti i tehnološke uvjetovanosti, što je kasnije postalo njegovom još snažnijom preokupacijom u "do kraja svijeta" i "kraju nasilja". ovaj potonji, iako se na stilskoj razini doima kao razvodnjeni lynch, možda će jednoga dana biti vrednovan kao njegovo kapitalno djelo. ne treba zaboraviti da je ww odrastao u denacificiranoj, amerikaniziranoj i berlinskim zidom razdvojenoj njemačkoj 60-ih, gdje je čitava tamošnja supkultura bila snažno uvjetovana američkom (vojnom) prisutnošću. otud, valjda, ta fascinacija raskidom s vlastitim labavim kulturnim korijenima i žudnja za dalekim prostranstvima divlje i nesputane slobode što je očito bila njemačka (i ne samo njemačka) fantazma američkog sna u 60-ima. otud taj road-movie ambijent, peter falk as himself, dennis hopper kao "čistač" prije tarantinovog "čistača" ... da na koncu citiram opservaciju jednog mog drugara o dotičnome: "Wenders je tipičan njemački kulturpesimist: on mrzi tehnologiju, a voli "autentične" i "prirodne" vrijednosti (ne elektronika, ne disco ili dance music, već rock i low-fi "tragičari" kao Patti Smith, Waits ili Cave). Ideologijski su takvi, ako se bave politikom, danas u stranci Zelenih (pacifisti, feministi, ekologijski i multuikulturalni ljevičari). To je jedna "tragična", a ne "ofenzivna" politička pozicija. Eskapistička, romantička. To je Handke: romantiziranje "divljih" Srba, jer da se oni odupiru tehnologiziranom i propalom Zapadu. Manifestni oblici u Wenders su vidljivi u "antitehnologijskim", "romantiziranim" slikama egzotičnih "Drugih": Portugalu ("Lisbon Story"), boemskim identitetima u LA-u (The Million Dollar Hotel), Kubi kao oličenju "prirodnosti" (Buena vista Social Club) itd." eto, rijetko se javljam, ali kad se javim onda presolim pamet. (kemya 27.11.2008. 23:31)"
- 18:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #
  • Moram pogledati film, pa chu i znati vishe rechi :D ;)) (Mikal 01.12.2008. 23:50)
  • uh Alisa u gradovima....pravi izdanak Wendersovog žanra "Filma Globetrottera". Ma ja obožavam i "Do kraja svijeta" neki prirodni kraj tog ciklusa, iako ga je kritika pokopala. A tek soundtrack... (svijet u boci 02.12.2008. 18:17)
  • da svijet u boci, i ja sam do nedavno mislio da je soundtrack za Paris, Texas nenadjebiv, ali nakon ponovnog pregledavanja ova dva starija uratka, shvatio sam da je Wenders davnih dana imao dobre ljude za filmsku glazbu... (anarhija weekly 02.12.2008. 22:38)
  • 23.11.2008., nedjelja

    Wristcutters:a love story - zlatno doba naturščika Toma Waitsa

    čovjek radi filmove u fušu... Iako sam Wristcutters Gorana Dukića iščekivao od 2006. (od kada je nominiran za Grand Jury Prize na Sundance film festivalu), tek sam ga nedavno pogledao u miru božjem. Inače ne brijem na nekakve lokal patriotske fore no ovdje su me preplavile čudne emocije i potajno sam navijao za to da film hrvatskoga redatelja bude dobar. Gledao sam još davnih godina Dukićev film Mirta uči statistiku koji me momentalno oduševio i to je bio objektivan razlog mome pozitivnom iščekivanju koje se pokazalo prilično točnim.
    Dukić je dakle prije deset ili petnaest godina otišao u SAD, cijelo je vrijeme izgleda marljivo radio da bi konačno snimio film koji je pokupio desetke nagrada na raznim svjetskim festivalima, a što se btw do sada na primjer nije dogodilo niti jednom domaćem filmu. Najveća je zvijezda filma kultni i kultom proslavljeni američki pjevač Tom Waits. Dotični iza sebe ima podosta glumačkoga staža iako mu gluma nije glavna profesija (nešto što pokušava naša Severina). Glumio je u nekoliko filmova Jima Jarmuscha, vjerojatno najbolje u Down by Law i vjerojatno najlošije u Coffee and Cigarettes. U potonjem njegov glumački partner Iggy Pop pokraj Waitsa izgleda kao Robert de Niro, al što ćemo vjerojatno nije bio njegov dan. Čovjek je u međuvremenu poprilično ostario, sakupio životnog iskustva i za Dukića odradio solidan posao. Najzanimljiviji je segment filma u kojem Waits uz projekcije fotografija okupljenim kamperima priča priču o ravnom (straight) i grbavom drvetu aludirajući na ljudske osobine, a gdje se Waitsova karizma savršeno uklapa u storiju. I likovi kojima se obraća daleko su od straight pozicija, tako da je ugođaj potpun.
    Da ne duljim, Dukićev film nije savršen, ali ima odličnu priču, odlične mlade glumce (meni do sada nepoznate) i nekolicinu odličnih filozofskih referenci upakiranih u male kutijice za svakodnevnu upotrebu. Preporuka: pogledati. A sada se vraćam Wendersu...

    - 01:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #
  • waits je kaptivativni propovjedac. mislim, kaptivira te momentalno. tako je radio u pauzi izmedju pjesama na koncertu. (xiola bleu 23.11.2008. 10:35)
  • da, u americi to vjerojatno nije toliko cudno - tamo su propovjedaci vrlo siroko rasprostranjeni - nesto poput politicara u hrvatskoj... (anarhija weekly 23.11.2008. 23:22)
  • Meni je super film.
    Pa vidi mi nick... podsjecha na nekog?! :) (Mikal 25.11.2008. 22:29)
  • Jesam to sam ja. I bash sam se nashla u njenom liku, pa otud i nick. ;)) (Mikal 26.11.2008. 01:23)
  • Posjeti i ti ekipu na novom forumu www.tipkalica.com!!! Čekamo te, pozz. (admin 28.11.2008. 14:49)
  • 20.11.2008., četvrtak

    Wim Wenders: Im Lauf der Zeit

    europski film ceste... Wendersov film gledao sam prvi puta vjerojatno prije više od 10 godina. I to je bilo pravo vrijeme za filmove koji traju puna tri sata ili više, a ništa se spektakularno ne dogodi. Hoću reći, da su poratne devedesete, pogotovo ako ste kojim slučajem u tom periodu studirali ili radili nešto takovog tipa, bile toliko usporenije od ovog današnjeg vremena da mi je to gotovo nezamislivo. Kao prvo, nije bilo mobitela, flat-rate-a, umreženo ste igrali jedino ako ste se vlastitom žicom povezali s nečijim računalom, a u cijeloj je Hrvatskoj postojao možda jedan veliki trgovački centar. Dionice su imali samo Kutle i Gucić, a ono malo braniteljskih bilo je bezvrijedno. Crobex definitivno nije opterećivao mozak srednjeg staleža, a da budemo precizni – nije ni postojao.
    Tada mi je gledanje Wendersovog filma bio događaj tjedna. Imao sam vremena za poistovjećivanje s likovima koji upravljaju vremenom 10 puta bolje nego kakav moderni voditelj seminara iz Time managementa. Vjerojatno mi je iz tog razloga film i ostao u glavi. Crno bijele slike lokalnih cesta uz nekadašnju granicu Istočne i Zapadne Njemačke, uglavnom open-air scenografija i mali gradovi i sela bez previše gužve. Azijska se kinematografija u tom periodu još nije toliko probila do Europe, pa su i njemački filmovi dobro služili kao odmak od američke superdominacije u kinima i na (tada) VHS-u. Wenders je u tom periodu bio odličan; prije Im Lauf der zeit (U tijeku vremena) snimio je Alisu u gradovima (1974.), a potom Američkog prijatelja (1977.). Naravno, svi su oni isplivali do širokih masa nakon filma Paris, Texas (1984.) koji je osvojio Cannesku zlatnu palmu i još gomilu nagrada, a kako bi redatelj bio potpuno siguran da su svi čuli za njega, snimio je još i (po mnogima) remek djelo Nebo nad Berlinom (Himmel über Berlin) i to je bilo to. Možda sam iz toga perioda nešto preskočio, no današnji Wendersovi filmovi nisu pretjerano usporedivi s njegovim ranim radovima.
    I tako, U tijeku vremena vratio me u neko drugo vrijeme i probudio neke zakržljale dijelove mozga. Slijedeći su na redu Alisa u Gradovima i Američki prijatelj….

    - 17:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #
  • Teško je Wendersa objasniti ljudima koji nisu pravi filmski zaljubljenici.
    U tim devedesetima HRT je dao nekakav filmski maraton Jarmushevih i Wendersovih filmova i to je bio , milim tada naj inteligentniji pothvat tog desetljeća.

    Danas uz flate rate pokusavam ponovo sakupiti sve te filmove i proivjeti ih ponovo.
    Naravno Nebo nad Berilinom i Until the End of the World su i dalje moju favoriti. (SadisticoShy 20.11.2008. 18:14)
  • da, flat je i meni omogućio prizivanje svih mogućih audio i video doživljaja osobne povijesti- kada se sjetim koja je to nekada bila komplikacija i trošak (često i potpuno nemoguća misija). Uglavnom, danas je jedina kočnica do dobrog filma - neznanje. (anarhija weekly 20.11.2008. 21:23)
  • gledala sam isto tako to u jos prastaroj kinoteci dok je postojala. a nedavno sam obnovila gradivo wernerom herzogom. uf... (xiola bleu 21.11.2008. 08:43)
  • xiola; herzoga sam bas nedavno gledao u (segmentu) Ten minutes Older (http://www.imdb.com/title/tt0304808/)...eh, jos da je sve to pogledati u kakvom kinu(teci) s dobrim drustvom, al necemo pretjerivati. (anarhija weekly 21.11.2008. 11:37)
  • da, tada mi se činilo da je još sto godina preda mnom (psihoptice 21.11.2008. 12:22)
  • e, psihoptice, tada sam konzumirao takvih mirodija da nisam razmisljao niti o kakvih stotinu godina ispred sebe. kada se sjetim nekih "tuluma" dobro da sam još ziv...eto, tebi barem mogu fizicki dostaviti film ako zelis... (anarhija weekly 21.11.2008. 12:37)
  • strah me i pomisliti da sam mogla ostati zakinuta za film "der himmel über berlin", nikad ga i n epogledati, uf! Obozavam taj film ( i sto znam njemacki pa ga mogu gledati u orginalu.:), svi filmovi na jednu stranu on na drugu ( iako i film "pasija ljubav" mi je jako drag:)). pusa! (vienna 21.11.2008. 19:18)
  • da, onaj pocetak s Handke-om ("kad je dijete bilo dijete...") me podsjeca na Bergmana - filozofske spike + crno bijela slika. (anarhija weekly 22.11.2008. 21:24)
  • iako je i meni draži taj stari, warholovski neomeđeni wenders, njegov noviji opus , ma koliko osporavan od kritike, ipak mi je mnogo intrigantniji i zanimljiviji za odgonetanje nejgovih umjetničkih poriva. ne treba zaboraviti da je zapravo "američki prijatelj" bio njegova prva uspješnica, dok je "paris,texas" proračunato ciljao na sentiment široke publike, ali i manifestno objasnio njegovu fascinaciju amerikom te stalno preispitivanje trajnog prijepora između prirodne neposrednosti i tehnološke uvjetovanosti, što je kasnije postalo njegovom još snažnijom preokupacijom u "do kraja svijeta" i "kraju nasilja". ovaj potonji, iako se na stilskoj razini doima kao razvodnjeni lynch, možda će jednoga dana biti vrednovan kao njegovo kapitalno djelo. ne treba zaboraviti da je ww odrastao u denacificiranoj, amerikaniziranoj i berlinskim zidom razdvojenoj njemačkoj 60-ih, gdje je čitava tamošnja supkultura bila snažno uvjetovana američkom (vojnom) prisutnošću. otud, valjda, ta fascinacija raskidom s vlastitim labavim kulturnim korijenima i žudnja za dalekim prostranstvima divlje i nesputane slobode što je očito bila njemačka (i ne samo njemačka) fantazma američkog sna u 60-ima. otud taj road-movie ambijent, peter falk as himself, dennis hopper kao "čistač" prije tarantinovog "čistača" ... da na koncu citiram opservaciju jednog mog drugara o dotičnome: "Wenders je tipičan njemački kulturpesimist: on mrzi tehnologiju, a voli "autentične" i "prirodne" vrijednosti (ne elektronika, ne disco ili dance music, već rock i low-fi "tragičari" kao Patti Smith, Waits ili Cave). Ideologijski su takvi, ako se bave politikom, danas u stranci Zelenih (pacifisti, feministi, ekologijski i multuikulturalni ljevičari). To je jedna "tragična", a ne "ofenzivna" politička pozicija. Eskapistička, romantička. To je Handke: romantiziranje "divljih" Srba, jer da se oni odupiru tehnologiziranom i propalom Zapadu. Manifestni oblici u Wenders su vidljivi u "antitehnologijskim", "romantiziranim" slikama egzotičnih "Drugih": Portugalu ("Lisbon Story"), boemskim identitetima u LA-u (The Million Dollar Hotel), Kubi kao oličenju "prirodnosti" (Buena vista Social Club) itd." eto, rijetko se javljam, ali kad se javim onda presolim pamet. (kemya 27.11.2008. 23:31)
  • e jebemu kemyja, sad ću sve morat pogledat ispočetka - a baš sam danas mislio otići ranije spavat... (anarhija weekly 28.11.2008. 22:29)
  • 18.11.2008., utorak

    Kava bez cigareta

    ...u ovoj su sceni Waits i Pop nepušači. Posljednjih godina pijem toliko kave da mi je njezina kvaliteta osobno važnija od kvalitete vode iz vodovodne mreže. Mislim, za kvalitetu kave dijelom je bitna i voda koju koristimo, no kako je prije procedure prokuhamo ili mikrovaliziramo, ona ne predstavlja toliku opasnost po naše (psihičko) zdravlje.
    Na analizu me ponukalo nedavno Franck-ovo lansiranje njihove nove instant kave i reklame za istu koje se pojavljuju u svim mogućim medijima kojih se dotaknem. Franckova je kava, nažalost, nešto najgorje što je moje kavofilsko nepce ikada u životu popilo. Probao sam ja iz iste tržišne niše (pa i iz cjenovno niže) mnogobrojne no-name Lidlovsko-Getroovsko-Billine nebrendirane kave čisto da vidim razliku u kvaliteti i da ne budem konzument nekakve skupocjene brend kave iz pomodnih, nego iz čisto praktičnih i gastro razloga.
    Franck je do prije mjesec dana prodavao instant kavu koju je za njih proizvodila nekakva njemačka firma, što je uredno pisalo supersitnim slovima ispod ogromnog Franck natpisa (no ipak je pisalo, jel). Na novim pakiranjima njihove instant kave ne piše ništa osim Franck-a, pa se može zaključiti da su započeli vlastitu proizvodnju u RH i da je ovo isključivo domaći proizvod. No kako sam i jednu i drugu konzumirao u posljednjih mjesec dana (i to često) bojim se da je posrijedi ili prevara (kavu i dalje uvoze od istog proizvođača) ili su otkupili kompletan njemački pogon zajedno sa receptom za najgorju instant kavu koju sam ikada pio. Naime ukus je potpuno jednak tj. jednako loš
    No da ne duljim s Franckom.
    Od instanta sam u životu najviše popio Jacobs kave. Količinski najviše one najjeftinije – s crvenim poklopcem. Zatim sam prešao na 20-tak posto skuplju Jacobs (mislim da je gold) sa zlatnim poklopcem, a koja vrijedi upravo tih 20-tak posto više novaca. U periodima ekonomskog prosperiteta kupovao sam i Jacobs Monarch (zeleni poklopac na boci), koja je od navedenih najskuplja i najbolja. Naime, Monarch ima jak okus (najviše podsjeća na klasičnu tursku kavu), ali nije neugodna, pregorka ili „zagorenog“ okusa (kao spominjana Franck-ova). No, da ne bi bilo zabune, Jacobs Monarch klasična (turska) kava nije u istom rangu kvalitetom. Iako ovdje nisam išao tako daleko s istraživanjem, od turskih mi je kava najbolja stara Droga-ina kava u ljubičastom vakuum pakiranju. Kava dobrog ukusa, gej-friendly omota i genijalnog naziva. Nažalost, Konzum je u zadnje vrijeme nema u ponudi…
    Eto, od instanta naravno ne treba zaobići niti Nescafe koji stvarno spada u konfekciju, no ovdje treba istaknuti novu Nescafe Gold (čiju drugu bocu upravo tamanimo na poslu) i koja se zasada drži visoko po svim (i svačijim) mogućim kriterijima. Eto, da nisam popio ovu posljednju (ne znam točno koju danas) kavu, vjerojatno se ne bih toliko raspisao…

    - 18:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #
  • Ja kupujem Gloriju (za tursku kavu), prema kojoj sam prije bila skeptična, ali zaista mi je do sada najbolja, nekad mi je super bila neka talijanska marka (zelenocrveno nešto, možda Cremcafe ili slično), ali im se pokvario ukus, ili sam ja subjektivna, ne znam... Uglavnom sad pijem Gloriju i zadovoljna sam. Dve žlice kave, žlica šećera, voda i to je to. Od ovih neturskih, pijem nescafe 3 u 1 classic, i tu i tamo nescafe vanilia:) (praktikum 18.11.2008. 18:48)
  • zaboravila sam napisati: najbolja kava koju sam ikad pila je neka koju mi je donijela kuma iz Njemačke, u kocki, ambalaža boje čokolade, ma predobra, ali da me ubiješ ne znam kak se zove:))))) (praktikum 18.11.2008. 18:53)
  • Čitam tvoj osvrt na kave i sl.stvari i nemogu vjerovati kak se bahato izražavaš,ko neki veliki znalac,a u naravi nemaš pojma.
    Jedino kaj možeš reči jekoja ti se sviđa po okusu ili ne,a ne dali je dobro ili nije.
    Raširi malo horizonte u životu i pazi kak se izražavaš! ("ona koja zna" 18.11.2008. 20:45)
  • suzette, hvala na komentaru - moram priznati da Gloriju nisam konzumirao, a ove 2u1 i 3u1 su mi preslabe doze; zapravo ako stavim dvije ili tri vrećice, onda su preslatke, a inače nema dovoljno kave - uglavnom, to nije za mene - uglavnom stavljam najmanje dvije žličice kave na šalicu i ništa ili vrlo malo nerafiniranog šećera+ minimum mlijeka. (anarhija weekly 19.11.2008. 00:15)
  • Mene je Glorija također oduševila i već je neko vrijeme redovito pijem. (Pokojnici i pijanci 19.11.2008. 01:03)
  • Jedino što nekako ne mogu, a da ne kažem - kava je bez cigarete kao i... ajde, sam smisli neku usporedbu, jer meni je ta kombinacija nezamjenjiva!!!!! (Pokojnici i pijanci 19.11.2008. 01:05)
  • Zeleni Jakobs za tursku, Lavazza za besmisleni perverzni kućni espresso aparat koji sam dobila na tomboli, I Eliteova Kavica za tursku je bila super ali je davno nisam kupovala (ima li je još), a inače Nesica 3 u 1 plus vruća voda iz aparata (budući da sam locirana u otrovnom stanu na Vrbanima, kod frendice koja inače ne kuha pa joj špaher nije ni priključen na struju i plin...).
    Najbolja kava je bila jedna koju sam kupovala u Dubaiju, južnoafrička, ali kako više poslovno ne idem tamo a nemam ni pomot ne bi se mogla sjetit... :(((
    Ja toga poločem brdo, i vjerujem da ću ubrzo riknut od infarkta i taloga na jetri, ali who cares...
    Inače, oženjeni je super, hehehe... Ne komplicira, kao što kompliciraju slobodni koji ne znaju što bi. A i ja nemam potrebu išta očekivat ni planirat, na pameti mi je samo kako debrecinku složit u žemljicu i podmazat senfom... (mmmm.... one kobase na Cvjetnom! Sram te bilo, nisi valjda mislio da mislim na...) (Elle Woods Gone Brunnette 19.11.2008. 13:57)
  • Pokojnici i pijanci probat ću Gloriju; Elle Woods Gone Brunnette - jesam ti rekao za tipa! A i dobro si me podsjetila - baš imam nekoga u Dubaiju za dostavu kakve neuobičajene kave (ako (bogati) arapi ne znaju, onda tko zna)... (anarhija weekly 19.11.2008. 15:05)
  • op j jarmusch. jakobs gold prethodno dobro promuckato dvije zlicice kave + dvije secera, coffeemate (mlijeko u prahu) i kap-tri slatkog vrhnja, i jarmusch, i cigareta ali ne znam ja. RAŠIRI HORIZONTE :) (Daily Dropping 20.11.2008. 13:04)
  • ok daily dropping, samo pripazi da mlijeko u prahu nije kinesko... (anarhija weekly 08.12.2008. 09:12)
  • < studeni, 2008 >
    P U S Č P S N
              1 2
    3 4 5 6 7 8 9
    10 11 12 13 14 15 16
    17 18 19 20 21 22 23
    24 25 26 27 28 29 30

    Listopad 2014 (1)
    Listopad 2011 (1)
    Svibanj 2010 (1)
    Siječanj 2010 (1)
    Travanj 2009 (2)
    Veljača 2009 (2)
    Prosinac 2008 (2)
    Studeni 2008 (4)
    Listopad 2008 (6)
    Rujan 2008 (2)
    Kolovoz 2008 (1)
    Svibanj 2008 (1)
    Travanj 2008 (4)
    Ožujak 2008 (3)
    Veljača 2008 (1)
    Siječanj 2008 (1)
    Prosinac 2007 (2)
    Studeni 2007 (7)
    Listopad 2007 (7)
    Rujan 2007 (3)
    Kolovoz 2007 (1)
    Srpanj 2007 (1)
    Lipanj 2007 (1)
    Svibanj 2007 (3)
    Veljača 2007 (1)
    Siječanj 2007 (2)
    Prosinac 2006 (2)
    Studeni 2006 (2)
    Listopad 2006 (1)
    Rujan 2006 (5)
    Srpanj 2006 (2)
    Lipanj 2006 (3)
    Svibanj 2006 (4)
    Travanj 2006 (1)
    Ožujak 2006 (4)
    Veljača 2006 (3)
    Siječanj 2006 (3)
    Prosinac 2005 (9)
    Studeni 2005 (5)
    Listopad 2005 (5)
    Rujan 2005 (4)
    Kolovoz 2005 (2)
    Srpanj 2005 (1)
    Lipanj 2005 (3)
    Svibanj 2005 (6)
    Travanj 2005 (5)
    Ožujak 2005 (12)
    Veljača 2005 (3)

    Komentari On/Off

    anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...


    osnovna korekcija za 2011.:
    manje politike, više kulture i umjetnosti


    pollitika


    Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
    Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
    Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
    Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
    knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)

    Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
    Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
    Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
    Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

    Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
    Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
    Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

    Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

    Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.


    boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
    Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
    Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
    algoritam, 2005.



    željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
    Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
    birotisak, zagreb, 2004.




    frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
    nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
    prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.





    UDARAC DRITO


    zašto djeca gladuju
    zašto ljudi umiru
    kome treba nacija
    sistem, demokracija

    udarac drito
    vraćamo mi


    ti što kroje pravdu
    svi lažu i kradu
    misle samo na sebe
    a narod ko jebe

    žrtve u sistemu
    kamo god da krenu
    palica policije
    zadaje im udarce

    fotelje se množe
    od narodne kože
    živjet ćemo ti i ja
    kad pobijedi anarhija

    ANTITUDE

    DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraže blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica