Kao što su me ponekad komercijalni filmovi koje sam greškom odgledao, znali dobrano izmaltretirati i naživcirati, tako mi ovaj rani Wenders djeluje smirujuće poput čaja od kamilice iako sam, gledajući ga, pio vrlo jaku crnu kavu. Ponovno neću ulaziti previše u sam sadržaj, no osobno sam se iznenadio koliko mi zapravo, posebno gledajući ovaj film, odgovara taj period ranih sedamdesetih (film je snimljen 1973.) i koliko mi je upravo ta količina tehnološkog napretka dovoljna za aktivan život, a bez suvišnog stresa. Dokoni reporter tijekom cijelog filma koristi popularni Polaroid, leti avionom iz New Yorka do Amsterdama, a onda se vozi visećim gradskim vlakom, koji je za ono vrijeme vjerojatno izgledao futuristički. Vlakovi kojima se naši akteri vozikaju zapadnom Europom sasvim su solidni pa se pitam gdje smo mi to stigli 35 godina kasnije?
Osim tehnološkog, možda je bolje pitanje gdje smo stigli u socijalnom i društvenom smislu, jer se ne sjećam filma u kojem potpuni stranac putuje s djevojčicom preko pola svijeta, a da se to u današnjem razvijenom svijetu ne proglasi skandaloznim. Ok, praksa nas je navela na nešto opreznije ponašanje, no očito je stupanj opreznosti do današnjih dana prerastao u histeriju. Kako mi je komentator Kemya na tekst o U tijeku vremena ostavio odličan osvrt na Wendersa, ja ću ga ponoviti u cijelosti jer ne znam tko bi to bolje sročio...
"iako je i meni draži taj stari, warholovski neomeđeni wenders, njegov noviji opus , ma koliko osporavan od kritike, ipak mi je mnogo intrigantniji i zanimljiviji za odgonetanje njegovih umjetničkih poriva. ne treba zaboraviti da je zapravo "američki prijatelj" bio njegova prva uspješnica, dok je "paris,texas" proračunato ciljao na sentiment široke publike, ali i manifestno objasnio njegovu fascinaciju amerikom te stalno preispitivanje trajnog prijepora između prirodne neposrednosti i tehnološke uvjetovanosti, što je kasnije postalo njegovom još snažnijom preokupacijom u "do kraja svijeta" i "kraju nasilja". ovaj potonji, iako se na stilskoj razini doima kao razvodnjeni lynch, možda će jednoga dana biti vrednovan kao njegovo kapitalno djelo. ne treba zaboraviti da je ww odrastao u denacificiranoj, amerikaniziranoj i berlinskim zidom razdvojenoj njemačkoj 60-ih, gdje je čitava tamošnja supkultura bila snažno uvjetovana američkom (vojnom) prisutnošću. otud, valjda, ta fascinacija raskidom s vlastitim labavim kulturnim korijenima i žudnja za dalekim prostranstvima divlje i nesputane slobode što je očito bila njemačka (i ne samo njemačka) fantazma američkog sna u 60-ima. otud taj road-movie ambijent, peter falk as himself, dennis hopper kao "čistač" prije tarantinovog "čistača" ... da na koncu citiram opservaciju jednog mog drugara o dotičnome: "Wenders je tipičan njemački kulturpesimist: on mrzi tehnologiju, a voli "autentične" i "prirodne" vrijednosti (ne elektronika, ne disco ili dance music, već rock i low-fi "tragičari" kao Patti Smith, Waits ili Cave). Ideologijski su takvi, ako se bave politikom, danas u stranci Zelenih (pacifisti, feministi, ekologijski i multuikulturalni ljevičari). To je jedna "tragična", a ne "ofenzivna" politička pozicija. Eskapistička, romantička. To je Handke: romantiziranje "divljih" Srba, jer da se oni odupiru tehnologiziranom i propalom Zapadu. Manifestni oblici u Wenders su vidljivi u "antitehnologijskim", "romantiziranim" slikama egzotičnih "Drugih": Portugalu ("Lisbon Story"), boemskim identitetima u LA-u (The Million Dollar Hotel), Kubi kao oličenju "prirodnosti" (Buena vista Social Club) itd." eto, rijetko se javljam, ali kad se javim onda presolim pamet. (kemya 27.11.2008. 23:31)"
Post je objavljen 29.11.2008. u 18:42 sati.