Iako sam Wristcutters Gorana Dukića iščekivao od 2006. (od kada je nominiran za Grand Jury Prize na Sundance film festivalu), tek sam ga nedavno pogledao u miru božjem. Inače ne brijem na nekakve lokal patriotske fore no ovdje su me preplavile čudne emocije i potajno sam navijao za to da film hrvatskoga redatelja bude dobar. Gledao sam još davnih godina Dukićev film Mirta uči statistiku koji me momentalno oduševio i to je bio objektivan razlog mome pozitivnom iščekivanju koje se pokazalo prilično točnim.
Dukić je dakle prije deset ili petnaest godina otišao u SAD, cijelo je vrijeme izgleda marljivo radio da bi konačno snimio film koji je pokupio desetke nagrada na raznim svjetskim festivalima, a što se btw do sada na primjer nije dogodilo niti jednom domaćem filmu. Najveća je zvijezda filma kultni i kultom proslavljeni američki pjevač Tom Waits. Dotični iza sebe ima podosta glumačkoga staža iako mu gluma nije glavna profesija (nešto što pokušava naša Severina). Glumio je u nekoliko filmova Jima Jarmuscha, vjerojatno najbolje u Down by Law i vjerojatno najlošije u Coffee and Cigarettes. U potonjem njegov glumački partner Iggy Pop pokraj Waitsa izgleda kao Robert de Niro, al što ćemo vjerojatno nije bio njegov dan. Čovjek je u međuvremenu poprilično ostario, sakupio životnog iskustva i za Dukića odradio solidan posao. Najzanimljiviji je segment filma u kojem Waits uz projekcije fotografija okupljenim kamperima priča priču o ravnom (straight) i grbavom drvetu aludirajući na ljudske osobine, a gdje se Waitsova karizma savršeno uklapa u storiju. I likovi kojima se obraća daleko su od straight pozicija, tako da je ugođaj potpun.
Da ne duljim, Dukićev film nije savršen, ali ima odličnu priču, odlične mlade glumce (meni do sada nepoznate) i nekolicinu odličnih filozofskih referenci upakiranih u male kutijice za svakodnevnu upotrebu. Preporuka: pogledati. A sada se vraćam Wendersu...
Post je objavljen 23.11.2008. u 01:40 sati.