Gotovo je nevjerojatno da je konačno jedan štrajk na nacionalnoj razini uspio u tolikom postotku. Uspio, jer iako (za sada) cilj još nije ostvaren, uspjeh je homogenizirati preko 90 posto zaposlenika jedne tako široke grane kao što je školstvo, od osnovnog do visokog. Uspjeh je to i sindikata. Proteklih je petnaest godina naime svaki pokušaj masovnijeg organiziranja bilo koje profesije obavezno bio iskidan stranačkim linijama, tj. ljudi su se jednostavno rečeno više držali uz svoje eventualne stranačke, nego strukovne kolege. Sjetimo se npr. pojedinih prosvjeda seljaka, poljoprivrednih proizvođača; jedne je vodio HSS, drugima potporu pružao HDZ, a treći su vođeni udrugom sklonoj nezavisnoj listi lokalnog političara. Danas to izgleda, više nije slučaj. Prosvjetnoj je struci izgleda stvarno dozlogrdilo da u tzv. pokrenutoj Hrvatskoj moraju svakodnevno razmišljati o osnovnoj egzistenciji, dok su očekivanja ambicioznog resornog ministarstva program u školama usmjerile prema 22. stoljeću. Ovdje mislim na projekte poput HNOS-a (o kojem sam btw već opširnije u kojem postu ispod ovog), nacionalnih ispita, mature nakon osnovne škole i sličnih, a koji su, kako je to opisala jedna nastavnica u sinoćnjem Otvorenom, povećali nastavnicima obim posla čak i do 30%. Da ne govorimo o tome koliko je HNOS materijalno nepripremljen i kako njegove napredne didaktičke i ine potrebe nastavnici često zadovoljavaju iz vlastitog džepa.
Profesorima i nastavnicima znatno je teže pridobiti simpatije javnosti radi uvriježenih predrasuda o dugačkom ljetnom godišnjem odmoru, slobodnim danima oko Božića i ostalim pogodnostima, no ako se iskreno potrudite upoznati radni proces pojedinog od njih, teško da bi im mogli pozavidjeti. Svaki školski sat je predavanje pred 25 ili 30 ljudi koji vas seciraju u fizičkom, intelektualnom i duhovnom smislu – dolaziti na sat nepripremljen je dakle blago rečeno mission imposible. Ako u školi u kojoj predajete nemate uvjete za pripremu predavanja, posao nosite kući. Osim redovitih aktivnosti, morate održavati redovite «informacije» s roditeljima, roditeljske sastanke, voditi barem jednu slobodnu aktivnost, sudjelovati na raznim edukativnim susretima, seminarima, sjednicama, organizirati školske priredbe, natjecanja, pripremati darovite učenike, rješavati konflikte (jer škola npr. nema pedagoga ili psihologa), stoički trpjeti provokacije pojedinih učenika (često i pojedinih roditelja) i fleksibilno prihvaćati sve inovativne i dalekovidne promjene koje donosi Ministarstvo. Uz to sve, ne zaboraviti «core business» tj. odgojiti i educirati svoje učenike kako bi ovi nakon završetka škole spremno uplovili u nesigurne vode hrvatske države.
Podržavam ovaj štrajk zbog svega navedenog, zbog uspjeha sindikalizma, zbog struke na prvom mjestu, zbog konačno pravog pritiska na nesposobnu vlast, zbog buđenja svijesti nastavnika, učitelja i ostalih građana, zbog dobre organizacije i čvrstog stava i zbog promjena načina razmišljanja mnogih koje će ovaj štrajk vjerojatno donijeti. Svaka čast, izdržite do kraja.
opširnije: Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja
Sindikat hrvatskih učitelja
Sindikat preporod
Post je objavljen 24.11.2006. u 10:29 sati.