Znao sam u karijeri pročitati tešku knjigu ili pogledati ekstremno naporan japanski film (poput Tsukamoto-vog Iron Man-a ili Body Hammer-a), a nakon kojih bih trebao dva dana da dođem k sebi. S godinama sam očvrsnuo; mogao bih upiti bilo što bez većih posljedica i tješiti se da sam barem kreirao novu komparacijsku točku u dotičnom mediju. Osim toga, već sam najmanje desetak godina upoznat sa životom i djelom redatelja Davida Lyncha, od ranih Eraserhead-a (1977.) i Čovjeka slona (1980.), preko Dine, Plavog baršuna, Divljih u srcu, Twin Peaksa....pa do novovjekih Izgubljene ceste i Mullholand Drive-a. Pogledao sam i dio njegove nezavisne produkcije koju distribuira putem vlastite web stranice, tako da sam pomislio – hej, pa ja ću ovu večer uživati u kino predstavi.
Upravo koliko sam razumijevao i pokušavao drugima koji to nisu objašnjavati porive za nedostatkom logike u prethodnim uratcima navedenog redatelja, toliko sam danas nakon Inland Empire-a sam sebi glup i teško da uspijevam pronaći ikakve argumente za stvaranje ovakovog filma.
Nije da nemam kojekakovih ideja o tome što je Lynch zapravo htio postići; one hollywoodske zvijezde na pločniku pred kraj filma, možda su zapravo poruka autora hollywoodu koji pati od ozbiljnih poremećaja u pokušaju samoaktualizacije. Možda je nakon Lost Highwaya i Mullholland Drive-a postao prevelika zvijezda i htio se vratiti u podzemlje snimanjem anti-blockbustera, jer ovaj film je gotovo u svemu “anti”. Toliko muke nije vidjela niti Gibsonova Pasija, a o tričavim zapadnjačkim hororima i trilerčićima da i ne govorimo. Upravo sam se horora prisjetio pred sam završetak filma (vidjevši dvije tri scene), dakle, pitam se na što bi tek ličio horor kada bi ga Lynch režirao. Mislim da bi to bio prvi horor tijekom kojeg bi ljudi fizički umirali tijekom prikazivanja. Spomenuo sam u uvodu japanski film u kojem se možeš nagledati svega i svačega. I sam sam se uvjerio da azijska produkcija trpi i jedenje fetusa upakiranih u slasnu tjesteninu, silovanja golemim implantiranim metalnim penisima i slično, ali Lynch ih je s ovim filmom (ne sjećam se kada je toliko ljudi izašlo iz dvorane prije završetka projekcije) uspio potući svojom jednostavnom atmosferom, atmosferom koja ubija volju za životom.
Jednom je izjavio kako je život sam po sebi dosadan kako on zapravo pokušava stvoriti filmove koji će biti pomaknuti od svakodnevice i drugačiji. Sve je to funkcioniralo do ovog posljednjeg kojeg ne bih preporučio niti smrtnom neprijatelju...
Nevjerojatno nakon gore navedenog, ali Laura Dern je u svemu spomenutom odglumila oskarovsku ulogu. Osim toga tradicionalno korektan je Jeremy Irons, tradicionalno kultan Harry Dean Stanton, a Justin Theroux bi nakon ove uloge već mogao u visoke zvjezdane visine. Baš kao svojedobno mladi Kyle MacLachlan nakon Twin Peaks-a.
Post je objavljen 01.10.2007. u 19:48 sati.