Walking with Satie

nedjelja, 31.10.2004.

I'm so fucking special

Već danima otvaram iste rečenice svojih misli, točnije 3 dana i tri noći.
U njima vidim, između redaka, onakvu sebe kakva se ne prepoznajem.
U njima vidim sebe kakva jesam, a kakva se ne proživljavam kada se doživljavam.

I postoji prijatelj koji mi nije prijatelj.
Postoje ljudi koje ne znam, a kao da ih znam.

Ti ljudi, i prvi i drugi pomažu mi da sagledam vibracije nakošenih riječi, onih što isparavaju pod suncem smijeha čim zaboravimo na slane minerale naših očiju, na naše pokretače koji nas cjeljivaju, zaobljuju, u krug spajaju...

Nije se lako mijenjati, o ne!

subota, 30.10.2004.

Take it easy - uspori - vrati sat unazad i popolako!

Ponekad se pitam gdje bih bila da nema introspekcija, jebate pa bila bih drama naporna osoba, i ovako sam često takva, a zamisli da se iznutra ne pogledivam, sagledivam, ukrašenim iskustvom ne bolujem, pa odbolujem, shvatim, a nekad i neshvatim, rastem, a nekad i narastem.

Kako ostvariti samopromatranje- možda kroz promatranje drugih bića- doživljavanjem drugih, sebe kroz njih, a ne isključivo doživljavanjem stvari kroz sebe, i svoja čula-razvijanje empatije, simpatije, razumijevanja, tolerancije za čovjeka, svinju, ticu, miša, mrava, ribe, školjke...

Znamo da je svijet kakvog proživljavamo, doživljavamo kroz stvari koje nam se događaju zapravo iluzija koju smo sami stvorili, nema tu neke kvazi duhovne peripatetike, dovoljno je imati malo zdrave logike i zaključiti da stvari koje nas okružuju i koje nam se događaju su stvar naše kreacije, svojim postupcima kreiramo situacije koje nam se poslije događaju.
Vrlo jednostavno: ako nekoga udarite stvorit ćete vrlo neugodnu situaciju koja će imati za posljedicu da vam se vrati istom mjerom- gledano na mikro razini, a zamislite sad kad se suptilne stvari nagomilaju, kad se protoni i elektroni i neutroni misaonih energija skupe, i kako se to sve odražava na makrorazinu? Ili da sad još dodatno malo zakompliciram-ubrzano vrijeme koje prolazimo ne prolazimo zato što se vrijeme samo od sebe ubrzalo, nego jer smo ga sami tempom života ubrzali u potrazi za kapitalnim ostvarenjima naših materijalistički želja, a tko takvih želja nema na stotine, na tisuće, na milione....i tako nas gomila, snagom misli stvaramo svijet; opipljive niti paukove mreže se lijepe oko nas, zamataju nas, dok nas crna rupa ne proguta, pa ispljune s rečenicom:
«Je ste li sad shvatili tukci jedni? Gdje vam je vaša anđeoska priroda? Kako ste je lako zaboravili. A sad marš i nazad na posao- rastite, rastite, rastite!»

I to, da ne bi bilo zabune, ima svrhu jer zatupiti pa tupo odalamiti o zid ima pozitivnu stvar: bol!
Ona nas usporava da se zagledavamo, da učimo i rastemo. Tko ne želi učiti, ne polaže ispite, pa opet TRES, sve dok se ne zaboli toliko jako da se natjera početi učiti.

Banaliziram? O, da! I to je nekad potrebno da bih iz sebe izbacila cijelu ljagu riječi kojima ću sebi osvijestiti da sve je relativno, da se svaka od mojim misli još račva u tisuće drugih pravaca i puteljaka. Tko bi ih pratio, mission imposibile! Ali....




Ove moje misli- nasilje nad svijetom riječi.
Ovaj moj stih srce za sve stihove.
Otvaram jedra naših očiju prema pogledima unazad
U vrijeme iglica ružmarina;
Tamo još rastu naše nade za bolji svijet,
U hladu borova .
Odmrzavam naranče unutar naših grudi,
I neka naša tvrdoglava zabrinutost i ratobornost
Odnese poroznost naših neodlučnih stavova
U nedogled gdje će se raspršiti po površini mora;
Ribe će ih pojesti
I pretvoriti u čistoću minerala
A naša srca, tempere, šarat će ljubav po platnu svijeta.

petak, 29.10.2004.

Silencio II.

Vrijeme je stalo u tišini, prolaznici kipovi znatiželje.
Grad je stao- kao nikad takav, drugačiji, urnebesno nepoznato vrijeme.
U sljepočnicama mi tuče ljubav za promjene, i horde sjećanja padaju nizvodno,
Daleko od mora.
Kradem tuđe iluzije, skrivam ih među prstima, iskrivljujem osjećaje- samo ovu noć zamaskirane taštine, orošenog dlana prihvaćam kontinente u kojima su zakopana moja odijela građanina drugih gradova: moja toga, moje hlače, moje remenje, moje cipele.

Bez kompasa, čuvajući sjene čempres zalutala sam u tišinu neobrubljenog horizonta.

četvrtak, 28.10.2004.

Persuazija

Danas sam saznala da treba izbjegavati strategije uvjeravanja: represije jer su one najopasnije od svih bumeranga- uvjeravam se da nisam znala, ko fol!
Danas sam odlučila da ću upornije pokušavati razvijati njima: smisao za samostalnost i svrhu jer to je jedini način da nauče sami rješavati vlastite probleme kroz samopromatranje i razvijanje empatije prema drugima.
Njihov odgovor na pitanje: «A kako bi se ti osjećao da tebi netko tako? Zar ti nije stalo kako se drugi osjeća nakon takovog tvog postupaka?» je : «Koga boli briga za mene, pa zašto bi mene bilo briga za druge.»

To je ono što im nedostaje: EMPATIJA.

I bila sam sretna jer sam jednoj od njih uspjela pokazati da prolazno i trenutno neznanje koje se može ispuniti znanjem nije vrijedno njezine tuge, i zacakljenih očiju (znanje služi životu, ali mudrost životom vlada), treba biti mudar prema sebi- ali može li ona to znati, ako joj nitko nije pokazao, nitko naučio, primjerom vlastitog života demonstrirao?

Kako razviti socijalne vještine u sustavu koje takve vještine zanemaruje, u društvu koje se ne bori da ih dovoljno osvijesti?

Komunikacija među ljudima je postala rijetka pojava: komunicira se trivijalnošću- nema prave komunikacije, čak ni sa samima sobom. Ono o čemu su Beckett i Ionesco pisali prije 70 godina- je ovdje i sad (jebate prije 70 godina, ili smo toliko zaostali ili smo imali sreću što smo zaostali?) !

Postoji samo persuazija- navođenje drugih da misle na naš način;
Naš svijet je postao interpersonalna i masovna medijska persuazija- a dovoljno je ovaca u stadima, na ledinama koje vjeruju u nevjerovatno, u marketinški eksponirano. Ja sam ovca sa strane- vjerujem povremeno, pa povremeno se pokušavam uvjeriti kad me nagon nagne da mi neće ništa biti od tog uvjeravanja, a onda se trgnem umorom koji me sjeti: da postoje i ljepše stvari od ovih faktova, da postoji nešto što zove se poezija ...

srijeda, 27.10.2004.

Heaven or Las Vegas

samo sebe, jel ' to....

Navučena na glazbu biram riječi.



Moje misli su postali maratonci (trče počasni krug)
Promatram ih kao da nisu moga bića djelo, kao da nisu dio mene, kao da nisam ja ja.

I nalik su nerazumljivim oblicima:
-sanjaj najljepše srazue /> ebak"> c novoyc noo ebaclasrenbi: c no odioćp -str4 stpeml st c o-da.jip N

Ali, je li to samo nerazumijevanje ili privid nerazumijevanja?

I koraci u noći- sinoć sam sanjala Rp.St (Retrospekcije Splita) i bila sam nečije tuđe tješenje, tapšanje po leđima i nečije tuđe suze na kolodovoru koraka prema ulazu u nešto sasma drugačije, posve novo.

Nisam ušla jer sam se probudila na ulazu.

I trebao bi biti tigrovo oko, nepovodljivo, usmjereno, neodgodivo - i trebao bi biti nerazmjeran, bezobličan, promjenjiv- trebao bi biti mijena što ruši jazove i pravi srazove naših svjetova u
jedno - nazovimo ga ljubav, ljubav, ljubav....nazovimo ga imenima bezimenim....nemojmo ga nikako zvati...samo budi....budi budan...

I nema tih riječi, nema tih knjiga, nema tih emisija koje mi mogu dočarati put, ako sama ne iskustim putovanje.

Zabuna nastaje samo, ako posumnjamo ili inzistiramo na tome da put vodi negdje drugo.

Samo bez panike, molit ću lijepo ...

Jel jasno?

utorak, 26.10.2004.

Želim.

Još uvijek sam na očekivanju- i mislim se, ako si uskratim želju za očekivanjem, hoće li ono nestati?
Ako krenem od nekog drugoga, nekog mudrijeg, žaruljastijeg, ne bih li se onda trebala povoditi za njime i prvo krenuti s «ubijanjem» želja u sebi?
Zar primarno i nije ugasiti taj izvor našeg nezadovoljstva- tu želju koja nas huška na : još, još, još ovoga, pa bi malo ovoga, pa trun ovoga, i tako u nedogled dok se ne počenemo unesrećivati (?) nerazumnim (?) željama i očekivanjima jer ne možemo uvijek dobiti što želimo, uvijek ili uglavnom, pa zar onda nije razumnije ne željeti?

Uzmite malom djetetu bombon ili igračku netom danu, pa ćete vidjeti kolika mu je želja i hoće li to strpljivo i s mirnoćom podnositi ili će iz njega provaliti gorki plač. Ali mi nismo djeca, ili jesmo? Znači znati odustajati od želja je možda i stvar odgoja, sposobnost da se natjeramo da odustanemo od želja- naravno nerazumnih? A je li ijedan želja, osim želje za rastom, razumna?

Možda?

Ja sam odrastala, kao dobar dio nas kao dijete srednje klase- prevladavajuće klase u Jugi nam «miloj».
Osnova mog odgajanja je bila da ne mogu dobiti sve što želim, osim naravno ljubavi, nju sam dobivala u neograničenim količinama (može li se primiti previše ljubavi?), zato sam sad neumoljiva u voljenju, kako davanju, tako i primanju!
Sjećam se dobro kako smo ja i moj buraz učesto šetnjom kroz grad naslanjali naše noseve k'o priljepke na staklo izloga odjela za igračke.
Isto tako sjećam se dobro mamine rečenice: « Idemo!», koja je bila znak da je sve što ćemo dobiti od tih igračaka samo pogled na njih.
Ali opet nije da nismo imali igračaka. Naš tata je bio jedna od dražih nam "igračaka" jer kad nam je trebao konj, on bi se odmah spretno bacio na pod i glumio konja, kad nam je trebao trener za atletiku on je s nama vježbao na hodniku, posloživši jastuke po podu kako se ne bismo ubili. Bilo je tu i drugih igračaka poput: videoigrica iz Trsta, neki dječji fotoaparati sa putovanja na koji je mama išla sa svojim poduzećem, tako da nismo bili zakinuti što se tiče posjedovanja, ali željeti nesputano-kako nam padne na pamet- nismo bili u mogućnosti.
Kako se ne bismo osjećali uskraćeno za te dječje želje, mama nas je često podsjećala na to kako treba biti skroman, kako je u životu najvažnije zdravlje, imati što za pojesti, ljubav i ljudi koje voliš.
Ja i buraz radi toga nismo ništa manje željeli, ali smo zato naučili maštati- beskrajno maštanje koje je počinjalo : « A zamisli ovo....a zamisli ono....»

I zato mislim da je naučiti ne dobiti sve što poželiš važna lekcija u našem samorazvoju, ako ništa, onda poradi toga što ti je katkad lakše kad nešto ne dobiješ.

Poenta ove priče je u tome da se ja već danima treniram u smanjivanju svojih želja- naravno, mislim na nematerijalne želje jer je njih u meni daleko više, nego onih materijalnih i to zato jer bih u tom slučaju mogla usmjeravati svoju pažnju na ono bitno u životu, na to uspijem sebe održati u sredini zlatne sredine puta, a zašto baš zlatna sredina- jer je njome najbrže doći do cilja!

ponedjeljak, 25.10.2004.

Wanderlust

Očekivanja su najzafrkanija stvar, i kad ne misliš da će, zajebat će te, otkopati ratnu sjekiru, zabiti nož u leđa k'o najgori neprijatelj, i ako ne pogineš, ne umreš, ne iskrvariš od njega, onda ćeš osakatiti, ako ne osakatiš, onda ćeš biti pun ožiljaka od šrapnela koji su se nakupili s vremenom, ako ni to- e onda si uspio svladati očekivanje i molim te da mi javiš- Kako? Kako? Kako?

Ma znam, znam ja kako- jer najjači protulijek za očekivanje je neočekivanje, ali ja sam centar svog svijeta, i kako neočekivati malo ranojutarne nježnosti, malo dobre kafe, malo riječi ispod peke mudrosti ili gluposti, sasvim je svejedno- samo da je malo gesti više, mimike više, stvarnosti više...
I da nema te nelagode koja nas tjera da se ponašamo kao padajući slapovi kad nismo slapovi, ni visibabe - nego ljudi, hej ljudi.

Toliko toga još ima za otkriti, za pronaći- i kako neočekivati od sebe, drugih, morskih, živih, neživih, slatkih, gorkih?

Istina- sad ću sebi reći: od danas bez očekivanja, ali dug je put do toga...
A onda smijehom, ako ne mačem!


Van konteksta- u kontekstu:
Zar i prema meni-jebali te stereotipi ?!

Sky is breaking....

nedjelja, 24.10.2004.

Yulunga (Satie ponovno postaje spirit dancer )

Stvari oko nas su odraz nas samih- globalno i individualno, makrokozmoški i mikrokozmoški, ovako ili 'nako, ali je tako!

Pred par godina, na početku mog studiranja, «sasvim slučajno» sam dobila cimericu iz zajedničkog srednjoškolskog društva.
Mada smo obje upisale isti faks, drugi kolegiji, i obje to ljeto se bavile mišlju gdje i kako, i s kim ćemo živjeti jer obje smo se na neki neobičan način grozile domova i tražile izlike za roditelje zašto mi ne bi mogle biti u domu, ni jedna od nas ni u jednom trenutku nije vidjela tako očitu stvar: a to je da bismo mogle skupa živjeti, tu je vrijedila ona: što ti je najbliže-to ti je najdalje, nego nas je na nju upozorila zajednička prijateljica koja je pratila naše konverzacije i suptilno prvo jednoj, pa onda drugoj sugerirala takvu ideju...

Sjećam se tog 5.10.,nakon što smo došle u naš zajednički stan i pošle prilično depresivne na kasnopopodnevnu kafu u centar, kolika je bila dubina jaza između mene i nje- jaz koji je, obje smo znale, morao biti premošće jer pred nama je slijedilo razdoblje zajednikovanja kroz zajednički suživot u gradu u kojem ne poznaješ, trenutno, nikoga osim te osobe....

Jedna od stvari koja se ispoljila na početku tog sustanarstva je bila ta da sam ja zahtijevala red – ona je to nazivala pravocrtnim poretkom stvari, dok je ona voljela nered, tj. nije marila za stvari oko sebe- gdje su i kako- je li posuđe od ručka oprano, je li kupatilo čisto i je li soba raspremljena- a s druge strane je, naprotiv, satima brižljivo stajala ispred ogledala i mazila svoju kožu. Ja sam bila obrnuta- voljela sam da stvari oko mene budu na svom mjestu, da sve ima svoj poredak jer mi je nered stvarao nemir i nelagodu, naravno da s time nema ništa to što je moja mama prvi 18 godina mog života zahtijevala urednost i čistoću, timareći me s informacijama: kakva ti je soba, raspremi to, a s druge strane, osim osnovnih-brzopoteznih higijenskih održavanja, nisam imala potrebu se gledati u ogledalo danima, i provoditi pred njima satima u analiziranju vlastitih pora, meridijana lica i njihova rasporeda.
Naravno takve oprečnosti neminovno su dovodile do sukoba među nama dvije jer se meni nije dalo da svaki dan ja perem suđe, da ja čistim kuću, da ja ......naravno pretjerujem- ona je imala običaj to napraviti svakih 15-taka dana-temeljito.
Naravno to je samo jedan od oprečnosti koja se, eto, prvo izrazila na «najsuptilnijem» nivou.

S vremenom, kako je naše studiranje odmicalo, ja sam se naučila prešutno prepuštati neredu koji bi zavladao oko nas jer sam tvrdoglavo odbijala da opet ja perem suđe, pa sam tako s vremenom i sama naučila trpiti nered i ne biti nemirna kad bih se našla njime okružena.

S vremenom bolje smo se upoznale- i uporno naglašavale kako smo toliko različite- to je bila okosnica našeg odnosa, naših konfrontacija i naših suglasnosti jer ako se u nečemu i ne bismo slagale-što je bilo uglavnom uvijek- zaključile bismo kako smo različite i tu bi se usuglašene umirile i prestale s borbama. Međutim, jedanput, nakon cjelonoćne debate u kojoj smo jedna drugoj uporno objašnjavale svoja stajališta, u 6 ujutro smo zaključile kako smo obje pričale o istome, ali se nismo čule jer smo pričale
«različitim jezikom» i iz različitih kuteva, tj. shvatile smo da su jabuke jabuke bilo one gledane iz žablje ili ptičje perspektive i da i nismo toliko različite koliko smo to htjele biti, koliko smo mislile da jesmo, i da imamo problema s predrasudama, u komunikacijskom kanalu,shvativši da su slova tek slova izmišljena za privremenu komunikaciju, žaleći za vremenom telepatije o kojemu smo čitale još dok smo bile u srednjoj, referirajući se na parapsihologe iz cijelog svijeta.

I da, ona je bila jedna od onih koja mi je bila ista po načinu promatranja svijeta, jedna od onih koje bismo mogli nazvati soule-sister, ali jedna od onih s kojima postojeći način komuniciranja onemogućuje da se razumijemo kako trebamo, mada zapravo mislimo identično jer jedna drugu tjeramo nekom nevidljivom silom, koju nismo tražile, da se mijenjamo na nimalo ugodan način, budući nije lako prihvatiti vlastite mane, vlastiti karakterne nedostatke, pogotovo kad nam ih druga osoba servira prešutno, međutim, kad ih uspijemo uvidjeti i krenemo ih mijenjati, možemo reći da smo izgradili u sebi jednu stepenicu bliže ka mudrosti- to smo s vremenom shvatile i bile malo zadovoljnije i sretnije što nas je «slučajnost» spojila.

Zašto je tome tako?

Potreba za poistovjećivanjem je jaka, pogotovo u vremenu kad se iz vite jele pokušavamo preobratiti u zelen bor- stabilan, i nepodložan vremenskim promjenama, a ujedno tražimo sebe onakvima kakvi smo sami po sebi, neprogramirani i do srži svoji. I od tud revolt, pogotovo prema onima koji nam otkrivaju naše mane- koji nam ih vraćaju kao bumerang, prisiljavajući nas da se vidimo kroz stvari za koje mislimo da nismo, a uporno ih radimo, i uporno jesmo.

Tako je ona mene «prisiljavala» da se vidim kako pretjerujem s pravocrtnim poretkom stvari kako u svojoj glavi, tako i u prostoru u kojem živi, dok sam ja nju «prisiljavala» da vidi kako nije sve u bježanju od stvari tako što ćemo ih ignorirati...
I tako smo kroz godine zajedničkog studiranja obje pronašle neku sredinu, način da se naučimo razumijeti i kad se ne razumijemo, način da se prihvatimo i onda kad nam se ne prihvaća, ne shvaća i ne razumije ništa od onoga što nam se nameće, a što uporno izbjegavamo.

To, što sam ja kasnije počela pretjerivati s neprimjećivanjem nereda oko sebe, to što sam se na njega jedno vrijeme bila previše i navikla, trenutno nema veze za ovu priču, ali svakako ima veze to što mi je jedno takovo razdoblje nereda u meni i oko mene bilo potrebno kako bih obuhvatila obje perspektive i lakše došla do one da zlatna sredina zlata vrijedi....

I zato sad u vremenu u kojem sam, u kojem se polako vraćam iz nereda, u red, referiram se na nešto što sam prije pronašla, iskusila, naučila, kako bih ponovno dodala još jednu stepenicu na putu ka mudrosti...Ponovno se prisjećam kakva sam bila, dok sam zaklapala oči na putu u središte sebe- kroz vrtloge smijeha.

I zapravo uopće o ovome nisam htjela pisati, i sigurno ne ovoliko dugo. Slučajnost? Možda!

Htjedoh napisati: bila sam na moru, kupala sam se, bila samo kao delfin koji se napokon vratio s kontinenta na more i doživljava ekstazu ponovnog rođenja, disanja... Ja i more vodili smo ljubav. Naravno, dok sam plivala derala sam se: "Grizite se vi na kontinentu!" :))) Ostali delfini me radi toga nisu čudno gledali, ali su mi se smijali... o jeah....to mi ni najmanje nije smetalo.....A sunce- kakovo je tek sunce....uh....:)

Hoću još : mora, mora, mora....

subota, 23.10.2004.

Melodija smijeha

Šetajući kroz grad, kroz masu tijela, bilo ih je na kvadrate, popunjavali su uglove prostora misli, gibali su se brzinama kilometarskim-sporim... I taj osjećaj odsutnosti, neke nedorečene neprisutnosti, života usukanog u samog sebe, sa časicom pitke ljubavi za sve i za nijednoga posebno- činilo mi se kao da ću se pretočiti, isproljevati, ispovraćati od ispunjenosti promatranja njih, van njih-sebe, van sebe.

Kozmopolitanstvo mojih misli odaslanih da se pronađu sa srodnošću artefakata nekih drugih budućnosti, koje me sustižu ukorak sa koraknutom zbiljom, rastrčalo se po pozornici sjećanja: i sjećam se osjećaja nepovezane sreće- bezrazložno umiranja od smijeha.
I vožnja biciklama, sa glazbom u pokretu, i bolni bubnjići od predobre glazbe, opet osjećam glad- za svijetom koji se vrti, i vrti- dok smijem se, smijem seeeeeeee.....

Pogledaj me - očima svemira
Ja i ti, i A.B.Šimić odbacit ćemo tuberkulozne misli
Podat ćemo naša tijela grohotu smijeha
I vikat ćemo : Ja sam putnik, ja sam putnik svijeta
Imat ćemo sljedbenike koji će postati putnici
Beskraj bit će naš cilj
Naše oči bit će svijetli vjesnici svijeta- drugačijeg,
Zvjezdanijeg, i naše duše drhtat će od ushita pri svakom susretu
Sa cestama koje vode nas dalje...

petak, 22.10.2004.

Time to time

Vrijeme je super stvar- nekima omogućuju da postanu s vremenom super-star, poput Ota Barića.
Meni omogućuje da zaboravljam.
Ali nisam zaboravila ne pitati zabranjeno, ali nisam zaboravila popiti pivu ili dvije!

Nisam zaboravila ne promisliti, kako mi je razumijevanje svitalo:

Želim neprekinutost niti koje se spajaju u krugove smijeha- za sve.

četvrtak, 21.10.2004.

Šum oceana između mene i mene

U nama se svakodnevno vode igre demona i vilenjaka, svjetlosti i sjena.
U nama se svakodnevno pretaču svjetovi, iz starog u novi, iz novog u stari.
U nama borba da ujedinimo te svjetove, da ih pomirimo i objedinjene da ih iskoristimo.
Mogu li se iskoristiti?
Može li pogled biti ubojit, misao nevažna?
Možemo li se pretvoriti u ocean, u sol nečijeg života- okusna, podatna?
I možemo li prestati razmišljati o ljubavi kao ideji, pojmu koji čim mu se približimo, čim postane realan, postane i propadljiva, nesavršen jer vjerujemo da smo sami nesavršeni, nedostatni za savršenstvo ljubavi?

Kvarteti mojih misli u notama.
Zakopavam ih, provodim dubinsku melioraciju.
Vrijeme je za vrijeme poslije, koje se dogodilo prije.

Toliko toga još želim reći, toliko toga otplesati, toliko puta još voditi ljubav ispod mosta i pitati se je li ponovno došlo vrijeme za promjene-jer miriše na more, na raženi kruh, na promjenu samu!

I dok čitam novine-nesvakodnevno, kolebam se ružičastocrvenim nemirom koji me vodi do platna kojeg kupujem na odjelu za slikanje života, i slikam cvjetove plave -LEs Fleaurs-na crvenoj podlozi- noćas postajem slikarica vlastitih holograma JEDNOTE jer ne želim se osloboditi blizine krhkosti, prepoznavanja intimnosti mene i svijeta, mene i svih vas- okus istih svjetova.

Netko me zove!
Bacam naranče,
Pružam ruke.
Pod plahtom oceana
Volimo se tišinom
jer u blizini šuma valova
lakše se voli.

srijeda, 20.10.2004.

Budi nježna s oporima

Upornost je nekad vrlo nezgodna stvar, ponos još nezgodnija.

Ovih dana sam beskrajno ponosan- susrećem se s njih dvije- e čak dvije- naspram kojih sam ponosna- comunication breakdown, o jeah!
Osjetljiva sam na te susrete, pa ih ne izbjegavam jer bi mi se to činilo neprirodnim, pobogu pa živim s njih dvije-a i s njih više, nalik skvotu naša je zajednica.

Mada moj najbolji frend, u toj zajednici, je Mrvimir, mrav koji svako veče dolazi na izvor "Slavina" u našoj kupaonici- on mi pravi društvo u trenutcima kad se zadubljujem u bjelinu pločica kako bih se umirila u samospoznaji tupila- nakostriješenosti nemira.

I onda da bi mi bilo lakše ugledam se u razglednicu «Don't eat my friend» i odmah mi lakše jer znam da one mene neće pojesti u pravom smislu tih riječi, ali tiha patnja brege dere...

I glup je taj ponos
Ta neumitna zgrčenost koju s vremenom,
kako dani prolaze plahirimo usputnim,
svakodnevnim riječima
Ali ne ide
Ne borim se
Al' se borim
I pitam se
Kako sam se otuđila
Otuđenje je mnogo hebena stvar
Ono nešto protiv čega se moj Camus borio kugom i ratovima
Ne preostaje mi nego odvesti ove dvije na izlet- ravno u Irak
Ili Indiju?
Kad se zaratimo u Iraku, ponos će nestati, otuđenje ispariti i hopla...
Ako to ne uspije, odosmo do Indije- to je ugao iza- tamo ima kuge
Usput ćemo ići do Babetine da nas izlječi od ovakvih misli
Pa ćemo se usput i prosvijetliti.

Sodoma i Gomora ovih mojih misli

U pakao sa mnom! ( Lako mi se praviti kad znam da pakao ne postoji.)

utorak, 19.10.2004.

Promjenjive i nepromjenjive vrste riječi

Danas sam razdražljiv, oglagoljena glagolima neispavanost se nasadila na jugo.
Nema više kupanja?

Želim još jedno otcjepljivanje od materijalne fluidnosti kroz fluidnost solne mase.
Jutros sam se probudila.

A noćas sam zaspala- ove riječi samo su san nekih drugih snova.
Vrijeme je iluzija- srcotonično sam se uvjeravala godinama, a onda mi je dosadilo ponavljati mantre za prosvjetljenje.

Stablo želje ostalo je ukorijenjeno u nečijoj tuđoj zemlji, što jednoć sam je zvala svojom, ali toga se ne sjećam i nije važno.

Kad putujem putujem sa strahom sreće da sanjam.
A kad sanjam da putujem uvjerena sam da ne sanjam.
Želim biti božanska glad tišine i samodostatnosti sredine-zlatne sredine.

ponedjeljak, 18.10.2004.

Obrati pažnju na posljednju stvar

Kad se rodih, oni su bili mladi bend, svirali kao predgrupa Leb i sola, pjevač je pjevao našao sam dobar bend, želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve...
Kasnije kad sam malo narasla prvi put sam za njih čula iz treštave sobe moga susjeda, tadašnjeg jugoslavenskog studenta, koji je učio matematiku na godišnjim praznicima prilikom posjeta rodnom gradu. Ja i njegova sestra, nešto kasnije, kad smo još odrasle, u završnim razrednima osnovne glazbenepočele smo i same skidati akorde za te pjesme ...
A onda sam još malkice odrasla i počela nabavljati prve njihove kazete, opijati se riječima pjesama,
Haineovskom flozofijom koju je pjevač tako dobro furao..

A onda sam još više odrasla, zaradila prvi poljubac, našla drugog tipa, našla glazbenika koji je, eto sasvim slučajno, opsjednut upravo njima. Skupa smo sanjali o prepunim dvoranama, snovima studenta matematike i glazbu iz njegove sobe, onda dok sam bila klinka, o koncertu, o nekima nama koji bi postojali u to vrijeme u nekom drugom obličju- o nekome kako bi bilo da smo bili: tamo!....a onda sam se rastala od glazbenik . našla neke druge pute...zaboravila na kazete sasvim nekako, usputno, spremila ih negdje u primozak stihovanih misli..

Hladna kao led ubilo me beznađe pa sam se prešaltala na neke druge trip-hopične zvuke Portisheadovog "nobadys love me" - i zaboravila na pametne knjiške ljude- o da imala sam 16, o da, tražila sam se po bezdanima usamljenih marginalnosti i htjela sam da naiđe netko tko će mi reći ja sam kralj ti si žena pjesnika, ali nitko nije naišao, brijala sam na maničnu depresiju, a jedina manično u mene bila je pomisao da se na to može furati-nije važno odakle sam sve dok znadeš kuda putujem, deralo me 7 gora gorka kora ljute nevolje...to što brodim da prevale, čovjek nije...men'se dušo od tebe ne rastaje, a došlo mi je da se rastavim od sebe , da pokušam try fly na mjestu za padobrance- tamo gdje se valilo me ostavljaju prostor otvoren..moj se napor odbija od stijene, hridi kamene- imala sam 16, imala sam 17....ostavljaja sam prazan prstor otvoren- za neke druge misli, neke nove korake...

Onda sam opet susrela glazbenika, jednom, u studenskom gradu, godinama iza, sasvim slučajno, na kolodvoru, rekla sam mu: Ne prodajem nasmiješenog psa, zaboravi na to, dan ranije, šećući kroz park, on me upoznao s njim..

I sad nedavno iz daljine, u Pragu, zvala me ona : Krvava Meri, mahala mi je- dok smo ispijali pivu za pivom, negdje tamo, Meri, dala mi je nadu da još negdje preživljava rock u Hrvata...


Ali što je bilo s onim: Našao sam dobar bend, želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve... ....zar je zaboravio, kad je sve otišlo kvragu, na bend, na otkačenost, na svirku, na dobru žurku ili je užas postao njegova furka...do kraja?!

nedjelja, 17.10.2004.

Plain post

Ponovno sam Odlučila promijeniti svijet.

Sav svijet u sebi vratiti sebi...

I ne razmišljati o pjesmi na koju je zaboravio pjesnik kad su se sudarili naši morski svjetovi.

Večeras, opet, zaklopit ću oči, usmjerit ću svijest na svijet onkraj svijeta.

Možda ću utonjena u svjetlost uzastopnih praznina shvatiti smisao nadolazećeg?!

Transfuzijom riječi Prazničkim raspoloženjem zarazit ću sve.

I sjetila sam se SIMPLICITY:"Tu i tamo zahvali se na depri
jer ti ona pomaže da se shvatiš, kad se ne shvaća.."

Mada nisam previše depresivna zahvaljujem se, O da, zahvaljujem se!!!

četvrtak, 14.10.2004.

-file not found-

Već danima
slušam
isti zvuk rasipnih osjećajnosti
Već danima
se
trsim
ko trs loze
da se preokrenem
iz kvrgavosti
u plod
bobičav,
sladak
ukusan

Već danima slušam
isti zvuk
narančastih slova
portugalskih misli

Ne razumijem
ne razumijem

se

Analiziram

_ sorry file not found_

Analiziram se

_ sorry file not found try again_

I više ne pokušavam......

Postoji beskonačnost što čekanjem se zove

postoji vjera da transparentnost

nije očigledna stvar koja tek tako nestaje

Već danima slušam isti zvuk

isto pitanje postavljam i naučila sam se

dodirivati naočigled herojskih dodira


I nije svaka igra za pojedine trenutke

i nije svaka šutnja zalud sjete u očima

Već danima slušam isti zvuk

propitujem se

kroz isti zvuk rasipnih osjećajnosti

Već danima
se
trsim
ko trs loze
da se preokrenem
iz kvrgavosti
u plod
bobičav,
sladak
ukusan

srijeda, 13.10.2004.

time Out of

Postoji vrijeme, ovo sad je vrijeme kad se vrijeme osjeća potpuno drugačijim od svih vremena, možda zato jer se ono ne može povratiti u svoj svojoj suštini do najsitnijih detalja onakvim kakovo je bilo...

Postoji vrijeme u kojem mislimo da volimo do beskonačnosti suprotstavljenih granica našeg bića, i da se rastegnutost tog pojma nikada neće sastati u suprotnom osjećaju, u nevoljenju, u osjećanju nečeg drugog osim te ljubavi za tog nekog...

I vrijeme kao prijatelj- neprijatelj našim htjenjima.
I san o nekim drugim stvarima.

I jednog dana probudimo se kao netko drugi, netko tko pounutrenost vlastitih misli više ne poznaje, netko tko se više ne prepoznaje....

Ogledala kao neprijatelji broj 1...
Fotografije kao neprijatelj broj 2....
Sjećanja.....

Uzaludan trud....bespredmetnost misli.....on koji je spalio svoju kosu zajedno sa sa svojim pjesmama- negdje na Istoku zaborava cjelogodišnjeg- ukupno njih 100- zar on nije motiv inspiracije?

Snaga promjene, pljesak jedne ruke, Sidharta u našim srcima bezbroj puta pročitanim.

nedjelja, 10.10.2004.

emocionalni trip

Tripuju me emocije-danima- mjesecima-godinama, cijeli život.

Tripuju me i borim se....

Umorih se od borbe, od neverbalne igre same sa sobom, sa emocijama, ali borim se i dalje.

Nemam više argumenata ZA, ostaju samo oni PROTIV.....

Gomilaju se eliptične misli....

PMS je nekad fakat mnogo jebena stvar, a mnogi to ne razumiju, a što ima da se i razme : hormoni podivljanju, žene podivljanju ...:)

subota, 09.10.2004.

T'ga za jug

Kupila sam je. U boci. Lijepoj zapakiranoj- lirskoj! S markicom!
Kupila sam je za nas dvoje. Noćas ćemo smanjivati sraz svjetova, kupila sam je da se opijemo razumijevanjem!

Kupila sam je za nas dvoje, ali, noćas, ti nećeš doći, neću ni ja.
T'ga za jug uzet će me samu, ili s nekim sjenama što se protežu od 16. do danas.

Razmišljat ću kako bi bilo....kako bi bilo....da se pojaviš odjednom, kao veseli klaun koji će razveseliti svijet.

Ali ti se nećeš pojaviti, ja ću plesati zatvorenih očiju, i šutjet ću danima prije nego ti najavim da bit ćeš ...

A onda ću se probuditi i govorit ću sebi : " Otputovat ću u neku drugu zemlju, na neko drugo more, u grad mnogo ljepši nego što je ovaj ikad mogao biti il što će ikad biti- gdje svakim korakom steže omča: srce u pokopanom tijelu, istrošenom: koliko, koliko još moram biti ovdje zatočena u ovim sumornim krajevima banalnog duha?

petak, 08.10.2004.

Kriza(n)teme patetike

Pod narančastim svjetlom i plavim riječima smije mi se grad.
I postoje snovi koje sanjamo kad smo djeca, i ne znamo da su snovi snovi, i znamo više o životu, a ne znamo da znamo...
A onda narastemo i počnemo vjerovati da su snovi doista tek snovi, sanje, tlapnje, paukova mreža lako raskidljiva, propustljiva i krhka, nevažna.
Sanje ostaju sanje, proglašavamo ih djetinjastima i nestvarnima, nedostižnima, traljavim plodovima mašte i ne priznajemo ono što smo čistoćom misli tad intuitivno znali.

I vjerujemo u ljubav, razumijevanje, prihvaćanje!

A onda "odrastemo", i što je onda s ljubavlju, razumijevanjem, prihvaćanjem?

Da bismo se voljeli, razumjeli, prihvaćali prvo moramo razumjeti sami sebe : što želimo i želimo li uopće rasti i nadrasti odraslu djetinjastost neprihvaćanja i postati dječji iskreni u prihvaćanju sebe, drugih.

Prvi korak u voljenju, razumijevanju, prihvaćanju sebe je naučiti govoriti vlastiti jezik sa samim sobom i kad naučim svoj jezik tek tad mogu početi učiti tvoj.

Ako ne naučim tvoj jezik, mada razumijem zvukove koje oblikuješ, slova koja spajaš, kako ću razumijeti misli koje mi šalješ, snove koje sanjaš?

Ako ti ne želiš isto prema sebi ( meni )- možemo li se ikada zapravo sporazumjeti u razumijevanju, osjećanju, voljenju, prihvaćanju?

četvrtak, 07.10.2004.

Gnossiennes

Ponekad postupno posustanem nad aliteriranim mislima koje raspršujem u dalj.

Prstima prebirem po mislima kao po žicama.

I vječnost klavirskih nostalgija.

I onda me Erik sjeti- to je ON- to je ON- sve ove godine....


I iznenadim se nad sobom-sve ove godine: ista sam, a nisam ista.

16 mi je.

Iz proparanih kuteva slušam neku drugu glazbu, gledam neke druge iste ljude, i pišem u pjesmama o drugim osjećanjima.

I želim biti filozofična, oblačim se u crno, postajem hermetična, odgonetavam se u hodu. Uzastopce
sanjam iste snove, kujem plan za ideale, gradim se bezrezervno, bezkolektivno- odrazno.Tako više ja, tako manje ja.


I opet, i uvijek iznova pitam se- tko sam?

Komentari da/ne?

Ožujak 2025 (1)
Veljača 2025 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (3)
Travanj 2019 (5)
Ožujak 2019 (11)
Veljača 2019 (21)
Listopad 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Lipanj 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (9)
Travanj 2012 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)