Walking with Satie

subota, 30.10.2004.

Take it easy - uspori - vrati sat unazad i popolako!

Ponekad se pitam gdje bih bila da nema introspekcija, jebate pa bila bih drama naporna osoba, i ovako sam često takva, a zamisli da se iznutra ne pogledivam, sagledivam, ukrašenim iskustvom ne bolujem, pa odbolujem, shvatim, a nekad i neshvatim, rastem, a nekad i narastem.

Kako ostvariti samopromatranje- možda kroz promatranje drugih bića- doživljavanjem drugih, sebe kroz njih, a ne isključivo doživljavanjem stvari kroz sebe, i svoja čula-razvijanje empatije, simpatije, razumijevanja, tolerancije za čovjeka, svinju, ticu, miša, mrava, ribe, školjke...

-Može li se to?
-O, da! Itekako.

Znamo da je svijet kakvog proživljavamo, doživljavamo kroz stvari koje nam se događaju zapravo iluzija koju smo sami stvorili, nema tu neke kvazi duhovne peripatetike, dovoljno je imati malo zdrave logike i zaključiti da stvari koje nas okružuju i koje nam se događaju su stvar naše kreacije, svojim postupcima kreiramo situacije koje nam se poslije događaju.
Vrlo jednostavno: ako nekoga udarite stvorit ćete vrlo neugodnu situaciju koja će imati za posljedicu da vam se vrati istom mjerom- gledano na mikro razini, a zamislite sad kad se suptilne stvari nagomilaju, kad se protoni i elektroni i neutroni misaonih energija skupe, i kako se to sve odražava na makrorazinu? Ili da sad još dodatno malo zakompliciram-ubrzano vrijeme koje prolazimo ne prolazimo zato što se vrijeme samo od sebe ubrzalo, nego jer smo ga sami tempom života ubrzali u potrazi za kapitalnim ostvarenjima naših materijalistički želja, a tko takvih želja nema na stotine, na tisuće, na milione....i tako nas gomila, snagom misli stvaramo svijet; opipljive niti paukove mreže se lijepe oko nas, zamataju nas, dok nas crna rupa ne proguta, pa ispljune s rečenicom:
«Je ste li sad shvatili tukci jedni? Gdje vam je vaša anđeoska priroda? Kako ste je lako zaboravili. A sad marš i nazad na posao- rastite, rastite, rastite!»

I to, da ne bi bilo zabune, ima svrhu jer zatupiti pa tupo odalamiti o zid ima pozitivnu stvar: bol!
Ona nas usporava da se zagledavamo, da učimo i rastemo. Tko ne želi učiti, ne polaže ispite, pa opet TRES, sve dok se ne zaboli toliko jako da se natjera početi učiti.

Banaliziram? O, da! I to je nekad potrebno da bih iz sebe izbacila cijelu ljagu riječi kojima ću sebi osvijestiti da sve je relativno, da se svaka od mojim misli još račva u tisuće drugih pravaca i puteljaka. Tko bi ih pratio, mission imposibile! Ali....

Pratite svoje ideale! Ne gubite ih iz vida, tako će svijet postati ljepše mjesto-onaj zamišljeni danteovski raj u kojemu će svi ljudi biti Boticelijeve ljepotice nutrine.

Ove moje misli- nasilje nad svijetom riječi.
Ovaj moj stih srce za sve stihove.
Otvaram jedra naših očiju prema pogledima unazad
U vrijeme iglica ružmarina;
Tamo još rastu naše nade za bolji svijet,
U hladu borova .
Odmrzavam naranče unutar naših grudi,
I neka naša tvrdoglava zabrinutost i ratobornost
Odnese poroznost naših neodlučnih stavova
U nedogled gdje će se raspršiti po površini mora;
Ribe će ih pojesti
I pretvoriti u čistoću minerala
A naša srca, tempere, šarat će ljubav po platnu svijeta.

30.10.2004. u 22:17 • 6 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>