Postoji vrijeme, ovo sad je vrijeme kad se vrijeme osjeća potpuno drugačijim od svih vremena, možda zato jer se ono ne može povratiti u svoj svojoj suštini do najsitnijih detalja onakvim kakovo je bilo...
Postoji vrijeme u kojem mislimo da volimo do beskonačnosti suprotstavljenih granica našeg bića, i da se rastegnutost tog pojma nikada neće sastati u suprotnom osjećaju, u nevoljenju, u osjećanju nečeg drugog osim te ljubavi za tog nekog...
I vrijeme kao prijatelj- neprijatelj našim htjenjima.
I san o nekim drugim stvarima.
I jednog dana probudimo se kao netko drugi, netko tko pounutrenost vlastitih misli više ne poznaje, netko tko se više ne prepoznaje....
Ogledala kao neprijatelji broj 1...
Fotografije kao neprijatelj broj 2....
Sjećanja.....
Uzaludan trud....bespredmetnost misli.....on koji je spalio svoju kosu zajedno sa sa svojim pjesmama- negdje na Istoku zaborava cjelogodišnjeg- ukupno njih 100- zar on nije motiv inspiracije?
Snaga promjene, pljesak jedne ruke, Sidharta u našim srcima bezbroj puta pročitanim.