Vrijeme je stalo u tišini, prolaznici kipovi znatiželje.
Grad je stao- kao nikad takav, drugačiji, urnebesno nepoznato vrijeme.
U sljepočnicama mi tuče ljubav za promjene, i horde sjećanja padaju nizvodno,
Daleko od mora.
Kradem tuđe iluzije, skrivam ih među prstima, iskrivljujem osjećaje- samo ovu noć zamaskirane taštine, orošenog dlana prihvaćam kontinente u kojima su zakopana moja odijela građanina drugih gradova: moja toga, moje hlače, moje remenje, moje cipele.
Pogledajte me!
Bez kompasa, čuvajući sjene čempres zalutala sam u tišinu neobrubljenog horizonta.
Post je objavljen 29.10.2004. u 21:56 sati.