Pod narančastim svjetlom i plavim riječima smije mi se grad.
I postoje snovi koje sanjamo kad smo djeca, i ne znamo da su snovi snovi, i znamo više o životu, a ne znamo da znamo...
A onda narastemo i počnemo vjerovati da su snovi doista tek snovi, sanje, tlapnje, paukova mreža lako raskidljiva, propustljiva i krhka, nevažna.
Sanje ostaju sanje, proglašavamo ih djetinjastima i nestvarnima, nedostižnima, traljavim plodovima mašte i ne priznajemo ono što smo čistoćom misli tad intuitivno znali.
I vjerujemo u ljubav, razumijevanje, prihvaćanje!
A onda "odrastemo", i što je onda s ljubavlju, razumijevanjem, prihvaćanjem?
Da bismo se voljeli, razumjeli, prihvaćali prvo moramo razumjeti sami sebe : što želimo i želimo li uopće rasti i nadrasti odraslu djetinjastost neprihvaćanja i postati dječji iskreni u prihvaćanju sebe, drugih.
Prvi korak u voljenju, razumijevanju, prihvaćanju sebe je naučiti govoriti vlastiti jezik sa samim sobom i kad naučim svoj jezik tek tad mogu početi učiti tvoj.
Ako ne naučim tvoj jezik, mada razumijem zvukove koje oblikuješ, slova koja spajaš, kako ću razumijeti misli koje mi šalješ, snove koje sanjaš?
Ako ti ne želiš isto prema sebi ( meni )- možemo li se ikada zapravo sporazumjeti u razumijevanju, osjećanju, voljenju, prihvaćanju?