Uvijek postoji nešto što je naš okidač, mudrost se odražava kroz moć razlučivanja je li vrijeme za okidanje ili ne?
Stvari oko nas su odraz nas samih- globalno i individualno, makrokozmoški i mikrokozmoški, ovako ili 'nako, ali je tako!
Pred par godina, na početku mog studiranja, «sasvim slučajno» sam dobila cimericu iz zajedničkog srednjoškolskog društva.
Mada smo obje upisale isti faks, drugi kolegiji, i obje to ljeto se bavile mišlju gdje i kako, i s kim ćemo živjeti jer obje smo se na neki neobičan način grozile domova i tražile izlike za roditelje zašto mi ne bi mogle biti u domu, ni jedna od nas ni u jednom trenutku nije vidjela tako očitu stvar: a to je da bismo mogle skupa živjeti, tu je vrijedila ona: što ti je najbliže-to ti je najdalje, nego nas je na nju upozorila zajednička prijateljica koja je pratila naše konverzacije i suptilno prvo jednoj, pa onda drugoj sugerirala takvu ideju...
Sjećam se tog 5.10.,nakon što smo došle u naš zajednički stan i pošle prilično depresivne na kasnopopodnevnu kafu u centar, kolika je bila dubina jaza između mene i nje- jaz koji je, obje smo znale, morao biti premošće jer pred nama je slijedilo razdoblje zajednikovanja kroz zajednički suživot u gradu u kojem ne poznaješ, trenutno, nikoga osim te osobe....
Jedna od stvari koja se ispoljila na početku tog sustanarstva je bila ta da sam ja zahtijevala red – ona je to nazivala pravocrtnim poretkom stvari, dok je ona voljela nered, tj. nije marila za stvari oko sebe- gdje su i kako- je li posuđe od ručka oprano, je li kupatilo čisto i je li soba raspremljena- a s druge strane je, naprotiv, satima brižljivo stajala ispred ogledala i mazila svoju kožu. Ja sam bila obrnuta- voljela sam da stvari oko mene budu na svom mjestu, da sve ima svoj poredak jer mi je nered stvarao nemir i nelagodu, naravno da s time nema ništa to što je moja mama prvi 18 godina mog života zahtijevala urednost i čistoću, timareći me s informacijama: kakva ti je soba, raspremi to, a s druge strane, osim osnovnih-brzopoteznih higijenskih održavanja, nisam imala potrebu se gledati u ogledalo danima, i provoditi pred njima satima u analiziranju vlastitih pora, meridijana lica i njihova rasporeda.
Naravno takve oprečnosti neminovno su dovodile do sukoba među nama dvije jer se meni nije dalo da svaki dan ja perem suđe, da ja čistim kuću, da ja ......naravno pretjerujem- ona je imala običaj to napraviti svakih 15-taka dana-temeljito.
Naravno to je samo jedan od oprečnosti koja se, eto, prvo izrazila na «najsuptilnijem» nivou.
S vremenom, kako je naše studiranje odmicalo, ja sam se naučila prešutno prepuštati neredu koji bi zavladao oko nas jer sam tvrdoglavo odbijala da opet ja perem suđe, pa sam tako s vremenom i sama naučila trpiti nered i ne biti nemirna kad bih se našla njime okružena.
S vremenom bolje smo se upoznale- i uporno naglašavale kako smo toliko različite- to je bila okosnica našeg odnosa, naših konfrontacija i naših suglasnosti jer ako se u nečemu i ne bismo slagale-što je bilo uglavnom uvijek- zaključile bismo kako smo različite i tu bi se usuglašene umirile i prestale s borbama. Međutim, jedanput, nakon cjelonoćne debate u kojoj smo jedna drugoj uporno objašnjavale svoja stajališta, u 6 ujutro smo zaključile kako smo obje pričale o istome, ali se nismo čule jer smo pričale
«različitim jezikom» i iz različitih kuteva, tj. shvatile smo da su jabuke jabuke bilo one gledane iz žablje ili ptičje perspektive i da i nismo toliko različite koliko smo to htjele biti, koliko smo mislile da jesmo, i da imamo problema s predrasudama, u komunikacijskom kanalu,shvativši da su slova tek slova izmišljena za privremenu komunikaciju, žaleći za vremenom telepatije o kojemu smo čitale još dok smo bile u srednjoj, referirajući se na parapsihologe iz cijelog svijeta.
I da, ona je bila jedna od onih koja mi je bila ista po načinu promatranja svijeta, jedna od onih koje bismo mogli nazvati soule-sister, ali jedna od onih s kojima postojeći način komuniciranja onemogućuje da se razumijemo kako trebamo, mada zapravo mislimo identično jer jedna drugu tjeramo nekom nevidljivom silom, koju nismo tražile, da se mijenjamo na nimalo ugodan način, budući nije lako prihvatiti vlastite mane, vlastiti karakterne nedostatke, pogotovo kad nam ih druga osoba servira prešutno, međutim, kad ih uspijemo uvidjeti i krenemo ih mijenjati, možemo reći da smo izgradili u sebi jednu stepenicu bliže ka mudrosti- to smo s vremenom shvatile i bile malo zadovoljnije i sretnije što nas je «slučajnost» spojila.
Zašto je tome tako?
Potreba za poistovjećivanjem je jaka, pogotovo u vremenu kad se iz vite jele pokušavamo preobratiti u zelen bor- stabilan, i nepodložan vremenskim promjenama, a ujedno tražimo sebe onakvima kakvi smo sami po sebi, neprogramirani i do srži svoji. I od tud revolt, pogotovo prema onima koji nam otkrivaju naše mane- koji nam ih vraćaju kao bumerang, prisiljavajući nas da se vidimo kroz stvari za koje mislimo da nismo, a uporno ih radimo, i uporno jesmo.
Tako je ona mene «prisiljavala» da se vidim kako pretjerujem s pravocrtnim poretkom stvari kako u svojoj glavi, tako i u prostoru u kojem živi, dok sam ja nju «prisiljavala» da vidi kako nije sve u bježanju od stvari tako što ćemo ih ignorirati...
I tako smo kroz godine zajedničkog studiranja obje pronašle neku sredinu, način da se naučimo razumijeti i kad se ne razumijemo, način da se prihvatimo i onda kad nam se ne prihvaća, ne shvaća i ne razumije ništa od onoga što nam se nameće, a što uporno izbjegavamo.
To, što sam ja kasnije počela pretjerivati s neprimjećivanjem nereda oko sebe, to što sam se na njega jedno vrijeme bila previše i navikla, trenutno nema veze za ovu priču, ali svakako ima veze to što mi je jedno takovo razdoblje nereda u meni i oko mene bilo potrebno kako bih obuhvatila obje perspektive i lakše došla do one da zlatna sredina zlata vrijedi....
I zato sad u vremenu u kojem sam, u kojem se polako vraćam iz nereda, u red, referiram se na nešto što sam prije pronašla, iskusila, naučila, kako bih ponovno dodala još jednu stepenicu na putu ka mudrosti...Ponovno se prisjećam kakva sam bila, dok sam zaklapala oči na putu u središte sebe- kroz vrtloge smijeha.
I zapravo uopće o ovome nisam htjela pisati, i sigurno ne ovoliko dugo. Slučajnost? Možda!
Htjedoh napisati: bila sam na moru, kupala sam se, bila samo kao delfin koji se napokon vratio s kontinenta na more i doživljava ekstazu ponovnog rođenja, disanja... Ja i more vodili smo ljubav. Naravno, dok sam plivala derala sam se: "Grizite se vi na kontinentu!" :))) Ostali delfini me radi toga nisu čudno gledali, ali su mi se smijali... o jeah....to mi ni najmanje nije smetalo.....A sunce- kakovo je tek sunce....uh....:)