Walking with Satie

srijeda, 20.10.2004.

Budi nježna s oporima

Upornost je nekad vrlo nezgodna stvar, ponos još nezgodnija.

Ovih dana sam beskrajno ponosan- susrećem se s njih dvije- e čak dvije- naspram kojih sam ponosna- comunication breakdown, o jeah!
Osjetljiva sam na te susrete, pa ih ne izbjegavam jer bi mi se to činilo neprirodnim, pobogu pa živim s njih dvije-a i s njih više, nalik skvotu naša je zajednica.

Mada moj najbolji frend, u toj zajednici, je Mrvimir, mrav koji svako veče dolazi na izvor "Slavina" u našoj kupaonici- on mi pravi društvo u trenutcima kad se zadubljujem u bjelinu pločica kako bih se umirila u samospoznaji tupila- nakostriješenosti nemira.

I onda da bi mi bilo lakše ugledam se u razglednicu «Don't eat my friend» i odmah mi lakše jer znam da one mene neće pojesti u pravom smislu tih riječi, ali tiha patnja brege dere...

I glup je taj ponos
Ta neumitna zgrčenost koju s vremenom,
kako dani prolaze plahirimo usputnim,
svakodnevnim riječima
Ali ne ide
Ne borim se
Al' se borim
I pitam se
Kako sam se otuđila
Otuđenje je mnogo hebena stvar
Ono nešto protiv čega se moj Camus borio kugom i ratovima
Ne preostaje mi nego odvesti ove dvije na izlet- ravno u Irak
Ili Indiju?
Kad se zaratimo u Iraku, ponos će nestati, otuđenje ispariti i hopla...
Ako to ne uspije, odosmo do Indije- to je ugao iza- tamo ima kuge
Usput ćemo ići do Babetine da nas izlječi od ovakvih misli
Pa ćemo se usput i prosvijetliti.

Sodoma i Gomora ovih mojih misli

U pakao sa mnom! ( Lako mi se praviti kad znam da pakao ne postoji.)