«Ne postoje zapreke koje me pobjede
Nisam tu da mijenjam sve»
samo sebe, jel ' to....
Navučena na glazbu biram riječi.
"Bez znanja o samome sebi, ne može biti transformacije"
Krishnamurti
Moje misli su postali maratonci (trče počasni krug)
Promatram ih kao da nisu moga bića djelo, kao da nisu dio mene, kao da nisam ja ja.
I nalik su nerazumljivim oblicima: -sanjaj najljepše srazue /> ebak"> c novoyc noo ebaclasrenbi: c no odioćp -str4 stpeml st c o-da.jip N
Ali, je li to samo nerazumijevanje ili privid nerazumijevanja?
I koraci u noći- sinoć sam sanjala Rp.St (Retrospekcije Splita) i bila sam nečije tuđe tješenje, tapšanje po leđima i nečije tuđe suze na kolodovoru koraka prema ulazu u nešto sasma drugačije, posve novo.
Nisam ušla jer sam se probudila na ulazu.
I trebao bi biti tigrovo oko, nepovodljivo, usmjereno, neodgodivo - i trebao bi biti nerazmjeran, bezobličan, promjenjiv- trebao bi biti mijena što ruši jazove i pravi srazove naših svjetova u
jedno - nazovimo ga ljubav, ljubav, ljubav....nazovimo ga imenima bezimenim....nemojmo ga nikako zvati...samo budi....budi budan...
I nema tih riječi, nema tih knjiga, nema tih emisija koje mi mogu dočarati put, ako sama ne iskustim putovanje.
Zabuna nastaje samo, ako posumnjamo ili inzistiramo na tome da put vodi negdje drugo.