Walking with Satie

subota, 23.10.2004.

Melodija smijeha

Šetajući kroz grad, kroz masu tijela, bilo ih je na kvadrate, popunjavali su uglove prostora misli, gibali su se brzinama kilometarskim-sporim... I taj osjećaj odsutnosti, neke nedorečene neprisutnosti, života usukanog u samog sebe, sa časicom pitke ljubavi za sve i za nijednoga posebno- činilo mi se kao da ću se pretočiti, isproljevati, ispovraćati od ispunjenosti promatranja njih, van njih-sebe, van sebe.

Kozmopolitanstvo mojih misli odaslanih da se pronađu sa srodnošću artefakata nekih drugih budućnosti, koje me sustižu ukorak sa koraknutom zbiljom, rastrčalo se po pozornici sjećanja: i sjećam se osjećaja nepovezane sreće- bezrazložno umiranja od smijeha.
I vožnja biciklama, sa glazbom u pokretu, i bolni bubnjići od predobre glazbe, opet osjećam glad- za svijetom koji se vrti, i vrti- dok smijem se, smijem seeeeeeee.....

Pogledaj me - očima svemira
Ja i ti, i A.B.Šimić odbacit ćemo tuberkulozne misli
Podat ćemo naša tijela grohotu smijeha
I vikat ćemo : Ja sam putnik, ja sam putnik svijeta
Imat ćemo sljedbenike koji će postati putnici
Beskraj bit će naš cilj
Naše oči bit će svijetli vjesnici svijeta- drugačijeg,
Zvjezdanijeg, i naše duše drhtat će od ushita pri svakom susretu
Sa cestama koje vode nas dalje...