Već danima otvaram iste rečenice svojih misli, točnije 3 dana i tri noći.
U njima vidim, između redaka, onakvu sebe kakva se ne prepoznajem.
U njima vidim sebe kakva jesam, a kakva se ne proživljavam kada se doživljavam.
I postoji prijatelj koji mi nije prijatelj.
Postoje ljudi koje ne znam, a kao da ih znam.
Ti ljudi, i prvi i drugi pomažu mi da sagledam vibracije nakošenih riječi, onih što isparavaju pod suncem smijeha čim zaboravimo na slane minerale naših očiju, na naše pokretače koji nas cjeljivaju, zaobljuju, u krug spajaju...
Ponekad se pitam gdje bih bila da nema introspekcija, jebate pa bila bih drama naporna osoba, i ovako sam često takva, a zamisli da se iznutra ne pogledivam, sagledivam, ukrašenim iskustvom ne bolujem, pa odbolujem, shvatim, a nekad i neshvatim, rastem, a nekad i narastem.
Kako ostvariti samopromatranje- možda kroz promatranje drugih bića- doživljavanjem drugih, sebe kroz njih, a ne isključivo doživljavanjem stvari kroz sebe, i svoja čula-razvijanje empatije, simpatije, razumijevanja, tolerancije za čovjeka, svinju, ticu, miša, mrava, ribe, školjke...
Vrijeme je stalo u tišini, prolaznici kipovi znatiželje.
Grad je stao- kao nikad takav, drugačiji, urnebesno nepoznato vrijeme.
U sljepočnicama mi tuče ljubav za promjene, i horde sjećanja padaju nizvodno,
Daleko od mora.
Kradem tuđe iluzije, skrivam ih među prstima, iskrivljujem osjećaje- samo ovu noć zamaskirane taštine, orošenog dlana prihvaćam kontinente u kojima su zakopana moja odijela građanina drugih gradova: moja toga, moje hlače, moje remenje, moje cipele.
Pogledajte me!
Bez kompasa, čuvajući sjene čempres zalutala sam u tišinu neobrubljenog horizonta.
Danas sam saznala da treba izbjegavati strategije uvjeravanja: represije jer su one najopasnije od svih bumeranga- uvjeravam se da nisam znala, ko fol!
Danas sam odlučila da ću upornije pokušavati razvijati njima: smisao za samostalnost i svrhu jer to je jedini način da nauče sami rješavati vlastite probleme kroz samopromatranje i razvijanje empatije prema drugima.
Njihov odgovor na pitanje: «A kako bi se ti osjećao da tebi netko tako? Zar ti nije stalo kako se drugi osjeća nakon takovog tvog postupaka?» je : «Koga boli briga za mene, pa zašto bi mene bilo briga za druge.»
To je ono što im nedostaje: EMPATIJA.
I bila sam sretna jer sam jednoj od njih uspjela pokazati da prolazno i trenutno neznanje koje se može ispuniti znanjem nije vrijedno njezine tuge, i zacakljenih očiju (znanje služi životu, ali mudrost životom vlada), treba biti mudar prema sebi- ali može li ona to znati, ako joj nitko nije pokazao, nitko naučio, primjerom vlastitog života demonstrirao?
Kako razviti socijalne vještine u sustavu koje takve vještine zanemaruje, u društvu koje se ne bori da ih dovoljno osvijesti?
Komunikacija među ljudima je postala rijetka pojava: komunicira se trivijalnošću- nema prave komunikacije, čak ni sa samima sobom. Ono o čemu su Beckett i Ionesco pisali prije 70 godina- je ovdje i sad (jebate prije 70 godina, ili smo toliko zaostali ili smo imali sreću što smo zaostali?) !
Postoji samo persuazija- navođenje drugih da misle na naš način;
Naš svijet je postao interpersonalna i masovna medijska persuazija- a dovoljno je ovaca u stadima, na ledinama koje vjeruju u nevjerovatno, u marketinški eksponirano. Ja sam ovca sa strane- vjerujem povremeno, pa povremeno se pokušavam uvjeriti kad me nagon nagne da mi neće ništa biti od tog uvjeravanja, a onda se trgnem umorom koji me sjeti: da postoje i ljepše stvari od ovih faktova, da postoji nešto što zove se poezija ...
Još uvijek sam na očekivanju- i mislim se, ako si uskratim želju za očekivanjem, hoće li ono nestati?
Ako krenem od nekog drugoga, nekog mudrijeg, žaruljastijeg, ne bih li se onda trebala povoditi za njime i prvo krenuti s «ubijanjem» želja u sebi?
Zar primarno i nije ugasiti taj izvor našeg nezadovoljstva- tu želju koja nas huška na : još, još, još ovoga, pa bi malo ovoga, pa trun ovoga, i tako u nedogled dok se ne počenemo unesrećivati (?) nerazumnim (?) željama i očekivanjima jer ne možemo uvijek dobiti što želimo, uvijek ili uglavnom, pa zar onda nije razumnije ne željeti?
Uzmite malom djetetu bombon ili igračku netom danu, pa ćete vidjeti kolika mu je želja i hoće li to strpljivo i s mirnoćom podnositi ili će iz njega provaliti gorki plač. Ali mi nismo djeca, ili jesmo? Znači znati odustajati od želja je možda i stvar odgoja, sposobnost da se natjeramo da odustanemo od želja- naravno nerazumnih? A je li ijedan želja, osim želje za rastom, razumna?
Možda?
Ja sam odrastala, kao dobar dio nas kao dijete srednje klase- prevladavajuće klase u Jugi nam «miloj».
Osnova mog odgajanja je bila da ne mogu dobiti sve što želim, osim naravno ljubavi, nju sam dobivala u neograničenim količinama (može li se primiti previše ljubavi?), zato sam sad neumoljiva u voljenju, kako davanju, tako i primanju!
Sjećam se dobro kako smo ja i moj buraz učesto šetnjom kroz grad naslanjali naše noseve k'o priljepke na staklo izloga odjela za igračke.
Isto tako sjećam se dobro mamine rečenice: « Idemo!», koja je bila znak da je sve što ćemo dobiti od tih igračaka samo pogled na njih.
Ali opet nije da nismo imali igračaka. Naš tata je bio jedna od dražih nam "igračaka" jer kad nam je trebao konj, on bi se odmah spretno bacio na pod i glumio konja, kad nam je trebao trener za atletiku on je s nama vježbao na hodniku, posloživši jastuke po podu kako se ne bismo ubili. Bilo je tu i drugih igračaka poput: videoigrica iz Trsta, neki dječji fotoaparati sa putovanja na koji je mama išla sa svojim poduzećem, tako da nismo bili zakinuti što se tiče posjedovanja, ali željeti nesputano-kako nam padne na pamet- nismo bili u mogućnosti.
Kako se ne bismo osjećali uskraćeno za te dječje želje, mama nas je često podsjećala na to kako treba biti skroman, kako je u životu najvažnije zdravlje, imati što za pojesti, ljubav i ljudi koje voliš.
Ja i buraz radi toga nismo ništa manje željeli, ali smo zato naučili maštati- beskrajno maštanje koje je počinjalo : « A zamisli ovo....a zamisli ono....»
I zato mislim da je naučiti ne dobiti sve što poželiš važna lekcija u našem samorazvoju, ako ništa, onda poradi toga što ti je katkad lakše kad nešto ne dobiješ.
Poenta ove priče je u tome da se ja već danima treniram u smanjivanju svojih želja- naravno, mislim na nematerijalne želje jer je njih u meni daleko više, nego onih materijalnih i to zato jer bih u tom slučaju mogla usmjeravati svoju pažnju na ono bitno u životu, na to uspijem sebe održati u sredini zlatne sredine puta, a zašto baš zlatna sredina- jer je njome najbrže doći do cilja!
Očekivanja su najzafrkanija stvar, i kad ne misliš da će, zajebat će te, otkopati ratnu sjekiru, zabiti nož u leđa k'o najgori neprijatelj, i ako ne pogineš, ne umreš, ne iskrvariš od njega, onda ćeš osakatiti, ako ne osakatiš, onda ćeš biti pun ožiljaka od šrapnela koji su se nakupili s vremenom, ako ni to- e onda si uspio svladati očekivanje i molim te da mi javiš- Kako? Kako? Kako?
Ma znam, znam ja kako- jer najjači protulijek za očekivanje je neočekivanje, ali ja sam centar svog svijeta, i kako neočekivati malo ranojutarne nježnosti, malo dobre kafe, malo riječi ispod peke mudrosti ili gluposti, sasvim je svejedno- samo da je malo gesti više, mimike više, stvarnosti više...
I da nema te nelagode koja nas tjera da se ponašamo kao padajući slapovi kad nismo slapovi, ni visibabe - nego ljudi, hej ljudi.
Toliko toga još ima za otkriti, za pronaći- i kako neočekivati od sebe, drugih, morskih, živih, neživih, slatkih, gorkih?
Šetajući kroz grad, kroz masu tijela, bilo ih je na kvadrate, popunjavali su uglove prostora misli, gibali su se brzinama kilometarskim-sporim... I taj osjećaj odsutnosti, neke nedorečene neprisutnosti, života usukanog u samog sebe, sa časicom pitke ljubavi za sve i za nijednoga posebno- činilo mi se kao da ću se pretočiti, isproljevati, ispovraćati od ispunjenosti promatranja njih, van njih-sebe, van sebe.
Kozmopolitanstvo mojih misli odaslanih da se pronađu sa srodnošću artefakata nekih drugih budućnosti, koje me sustižu ukorak sa koraknutom zbiljom, rastrčalo se po pozornici sjećanja: i sjećam se osjećaja nepovezane sreće- bezrazložno umiranja od smijeha.
I vožnja biciklama, sa glazbom u pokretu, i bolni bubnjići od predobre glazbe, opet osjećam glad- za svijetom koji se vrti, i vrti- dok smijem se, smijem seeeeeeee.....
Pogledaj me - očima svemira
Ja i ti, i A.B.Šimić odbacit ćemo tuberkulozne misli
Podat ćemo naša tijela grohotu smijeha
I vikat ćemo : Ja sam putnik, ja sam putnik svijeta
Imat ćemo sljedbenike koji će postati putnici
Beskraj bit će naš cilj
Naše oči bit će svijetli vjesnici svijeta- drugačijeg,
Zvjezdanijeg, i naše duše drhtat će od ushita pri svakom susretu
Sa cestama koje vode nas dalje...
Vrijeme je super stvar- nekima omogućuju da postanu s vremenom super-star, poput Ota Barića.
Meni omogućuje da zaboravljam.
Ali nisam zaboravila ne pitati zabranjeno, ali nisam zaboravila popiti pivu ili dvije!
Nisam zaboravila ne promisliti, kako mi je razumijevanje svitalo:
U nama se svakodnevno vode igre demona i vilenjaka, svjetlosti i sjena.
U nama se svakodnevno pretaču svjetovi, iz starog u novi, iz novog u stari.
U nama borba da ujedinimo te svjetove, da ih pomirimo i objedinjene da ih iskoristimo.
Mogu li se iskoristiti?
Može li pogled biti ubojit, misao nevažna?
Možemo li se pretvoriti u ocean, u sol nečijeg života- okusna, podatna?
I možemo li prestati razmišljati o ljubavi kao ideji, pojmu koji čim mu se približimo, čim postane realan, postane i propadljiva, nesavršen jer vjerujemo da smo sami nesavršeni, nedostatni za savršenstvo ljubavi?
Upornost je nekad vrlo nezgodna stvar, ponos još nezgodnija.
Ovih dana sam beskrajno ponosan- susrećem se s njih dvije- e čak dvije- naspram kojih sam ponosna- comunication breakdown, o jeah!
Osjetljiva sam na te susrete, pa ih ne izbjegavam jer bi mi se to činilo neprirodnim, pobogu pa živim s njih dvije-a i s njih više, nalik skvotu naša je zajednica.
Mada moj najbolji frend, u toj zajednici, je Mrvimir, mrav koji svako veče dolazi na izvor "Slavina" u našoj kupaonici- on mi pravi društvo u trenutcima kad se zadubljujem u bjelinu pločica kako bih se umirila u samospoznaji tupila- nakostriješenosti nemira.
I onda da bi mi bilo lakše ugledam se u razglednicu «Don't eat my friend» i odmah mi lakše jer znam da one mene neće pojesti u pravom smislu tih riječi, ali tiha patnja brege dere...
I glup je taj ponos
Ta neumitna zgrčenost koju s vremenom,
kako dani prolaze plahirimo usputnim,
svakodnevnim riječima
Ali ne ide
Ne borim se
Al' se borim
I pitam se
Kako sam se otuđila
Otuđenje je mnogo hebena stvar
Ono nešto protiv čega se moj Camus borio kugom i ratovima
Ne preostaje mi nego odvesti ove dvije na izlet- ravno u Irak
Ili Indiju?
Kad se zaratimo u Iraku, ponos će nestati, otuđenje ispariti i hopla...
Ako to ne uspije, odosmo do Indije- to je ugao iza- tamo ima kuge
Usput ćemo ići do Babetine da nas izlječi od ovakvih misli
Pa ćemo se usput i prosvijetliti.
Sodoma i Gomora ovih mojih misli
U pakao sa mnom! ( Lako mi se praviti kad znam da pakao ne postoji.)
Danas sam razdražljiv, oglagoljena glagolima neispavanost se nasadila na jugo.
Nema više kupanja?
Želim još jedno otcjepljivanje od materijalne fluidnosti kroz fluidnost solne mase.
Jutros sam se probudila.
A noćas sam zaspala- ove riječi samo su san nekih drugih snova.
Vrijeme je iluzija- srcotonično sam se uvjeravala godinama, a onda mi je dosadilo ponavljati mantre za prosvjetljenje.
Stablo želje ostalo je ukorijenjeno u nečijoj tuđoj zemlji, što jednoć sam je zvala svojom, ali toga se ne sjećam i nije važno.
Kad putujem putujem sa strahom sreće da sanjam.
A kad sanjam da putujem uvjerena sam da ne sanjam.
Želim biti božanska glad tišine i samodostatnosti sredine-zlatne sredine.
Kad se rodih, oni su bili mladi bend, svirali kao predgrupa Leb i sola, pjevač je pjevao našao sam dobar bend, želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve...
Kasnije kad sam malo narasla prvi put sam za njih čula iz treštave sobe moga susjeda, tadašnjeg jugoslavenskog studenta, koji je učio matematiku na godišnjim praznicima prilikom posjeta rodnom gradu. Ja i njegova sestra, nešto kasnije, kad smo još odrasle, u završnim razrednima osnovne glazbenepočele smo i same skidati akorde za te pjesme ...
A onda sam još malkice odrasla i počela nabavljati prve njihove kazete, opijati se riječima pjesama,
Haineovskom flozofijom koju je pjevač tako dobro furao..
A onda sam još više odrasla, zaradila prvi poljubac, našla drugog tipa, našla glazbenika koji je, eto sasvim slučajno, opsjednut upravo njima. Skupa smo sanjali o prepunim dvoranama, snovima studenta matematike i glazbu iz njegove sobe, onda dok sam bila klinka, o koncertu, o nekima nama koji bi postojali u to vrijeme u nekom drugom obličju- o nekome kako bi bilo da smo bili: tamo!....a onda sam se rastala od glazbenik . našla neke druge pute...zaboravila na kazete sasvim nekako, usputno, spremila ih negdje u primozak stihovanih misli..
Hladna kao led ubilo me beznađe pa sam se prešaltala na neke druge trip-hopične zvuke Portisheadovog "nobadys love me" - i zaboravila na pametne knjiške ljude- o da imala sam 16, o da, tražila sam se po bezdanima usamljenih marginalnosti i htjela sam da naiđe netko tko će mi reći ja sam kralj ti si žena pjesnika, ali nitko nije naišao, brijala sam na maničnu depresiju, a jedina manično u mene bila je pomisao da se na to može furati-nije važno odakle sam sve dok znadeš kuda putujem, deralo me 7 gora gorka kora ljute nevolje...to što brodim da prevale, čovjek nije...men'se dušo od tebe ne rastaje, a došlo mi je da se rastavim od sebe , da pokušam try fly na mjestu za padobrance- tamo gdje se valilo me ostavljaju prostor otvoren..moj se napor odbija od stijene, hridi kamene- imala sam 16, imala sam 17....ostavljaja sam prazan prstor otvoren- za neke druge misli, neke nove korake...
Onda sam opet susrela glazbenika, jednom, u studenskom gradu, godinama iza, sasvim slučajno, na kolodvoru, rekla sam mu: Ne prodajem nasmiješenog psa, zaboravi na to, dan ranije, šećući kroz park, on me upoznao s njim..
I sad nedavno iz daljine, u Pragu, zvala me ona : Krvava Meri, mahala mi je- dok smo ispijali pivu za pivom, negdje tamo, Meri, dala mi je nadu da još negdje preživljava rock u Hrvata...
Ali što je bilo s onim: Našao sam dobar bend, želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve... ....zar je zaboravio, kad je sve otišlo kvragu, na bend, na otkačenost, na svirku, na dobru žurku ili je užas postao njegova furka...do kraja?!
Ponovno sam Odlučila promijeniti svijet.
Sav svijet u sebi vratiti sebi...
I ne razmišljati o pjesmi na koju je zaboravio pjesnik kad su se sudarili naši morski svjetovi.
Večeras, opet, zaklopit ću oči, usmjerit ću svijest na svijet onkraj svijeta.
Možda ću utonjena u svjetlost uzastopnih praznina shvatiti smisao nadolazećeg?!
Transfuzijom riječi Prazničkim raspoloženjem zarazit ću sve.
I sjetila sam se SIMPLICITY:"Tu i tamo zahvali se na depri
jer ti ona pomaže da se shvatiš, kad se ne shvaća.."
Mada nisam previše depresivna zahvaljujem se, O da, zahvaljujem se!!!
Već danima
slušam
isti zvuk rasipnih osjećajnosti
Već danima
se
trsim
ko trs loze
da se preokrenem
iz kvrgavosti
u plod
bobičav,
sladak
ukusan
Već danima slušam
isti zvuk
narančastih slova
portugalskih misli
Ne razumijem
ne razumijem
se
Analiziram
_ sorry file not found_
Analiziram se
_ sorry file not found try again_
I više ne pokušavam......
Postoji beskonačnost što čekanjem se zove
postoji vjera da transparentnost
nije očigledna stvar koja tek tako nestaje
Već danima slušam isti zvuk
isto pitanje postavljam i naučila sam se
dodirivati naočigled herojskih dodira
I nije svaka igra za pojedine trenutke
i nije svaka šutnja zalud sjete u očima
Već danima slušam isti zvuk
propitujem se
kroz isti zvuk rasipnih osjećajnosti
Već danima
se
trsim
ko trs loze
da se preokrenem
iz kvrgavosti
u plod
bobičav,
sladak
ukusan
Postoji vrijeme, ovo sad je vrijeme kad se vrijeme osjeća potpuno drugačijim od svih vremena, možda zato jer se ono ne može povratiti u svoj svojoj suštini do najsitnijih detalja onakvim kakovo je bilo...
Postoji vrijeme u kojem mislimo da volimo do beskonačnosti suprotstavljenih granica našeg bića, i da se rastegnutost tog pojma nikada neće sastati u suprotnom osjećaju, u nevoljenju, u osjećanju nečeg drugog osim te ljubavi za tog nekog...
I vrijeme kao prijatelj- neprijatelj našim htjenjima.
I san o nekim drugim stvarima.
I jednog dana probudimo se kao netko drugi, netko tko pounutrenost vlastitih misli više ne poznaje, netko tko se više ne prepoznaje....
Ogledala kao neprijatelji broj 1...
Fotografije kao neprijatelj broj 2....
Sjećanja.....
Uzaludan trud....bespredmetnost misli.....on koji je spalio svoju kosu zajedno sa sa svojim pjesmama- negdje na Istoku zaborava cjelogodišnjeg- ukupno njih 100- zar on nije motiv inspiracije?
Snaga promjene, pljesak jedne ruke, Sidharta u našim srcima bezbroj puta pročitanim.
Tripuju me emocije-danima- mjesecima-godinama, cijeli život.
Tripuju me i borim se....
Umorih se od borbe, od neverbalne igre same sa sobom, sa emocijama, ali borim se i dalje.
Nemam više argumenata ZA, ostaju samo oni PROTIV.....
Gomilaju se eliptične misli....
PMS je nekad fakat mnogo jebena stvar, a mnogi to ne razumiju, a što ima da se i razme : hormoni podivljanju, žene podivljanju ...:)
Kupila sam je. U boci. Lijepoj zapakiranoj- lirskoj! S markicom!
Kupila sam je za nas dvoje. Noćas ćemo smanjivati sraz svjetova, kupila sam je da se opijemo razumijevanjem!
Pod narančastim svjetlom i plavim riječima smije mi se grad.
I postoje snovi koje sanjamo kad smo djeca, i ne znamo da su snovi snovi, i znamo više o životu, a ne znamo da znamo...
A onda narastemo i počnemo vjerovati da su snovi doista tek snovi, sanje, tlapnje, paukova mreža lako raskidljiva, propustljiva i krhka, nevažna.
Sanje ostaju sanje, proglašavamo ih djetinjastima i nestvarnima, nedostižnima, traljavim plodovima mašte i ne priznajemo ono što smo čistoćom misli tad intuitivno znali.
I vjerujemo u ljubav, razumijevanje, prihvaćanje!
A onda "odrastemo", i što je onda s ljubavlju, razumijevanjem, prihvaćanjem?
Da bismo se voljeli, razumjeli, prihvaćali prvo moramo razumjeti sami sebe : što želimo i želimo li uopće rasti i nadrasti odraslu djetinjastost neprihvaćanja i postati dječji iskreni u prihvaćanju sebe, drugih.
Prvi korak u voljenju, razumijevanju, prihvaćanju sebe je naučiti govoriti vlastiti jezik sa samim sobom i kad naučim svoj jezik tek tad mogu početi učiti tvoj.
Ako ne naučim tvoj jezik, mada razumijem zvukove koje oblikuješ, slova koja spajaš, kako ću razumijeti misli koje mi šalješ, snove koje sanjaš?
Ako ti ne želiš isto prema sebi ( meni )- možemo li se ikada zapravo sporazumjeti u razumijevanju, osjećanju, voljenju, prihvaćanju?
Ponekad postupno posustanem nad aliteriranim mislima koje raspršujem u dalj.
Prstima prebirem po mislima kao po žicama.
I vječnost klavirskih nostalgija.
I onda me Erik sjeti- to je ON- to je ON- sve ove godine....
I iznenadim se nad sobom-sve ove godine: ista sam, a nisam ista.
16 mi je.
Iz proparanih kuteva slušam neku drugu glazbu, gledam neke druge iste ljude, i pišem u pjesmama o drugim osjećanjima.
I želim biti filozofična, oblačim se u crno, postajem hermetična, odgonetavam se u hodu. Uzastopce
sanjam iste snove, kujem plan za ideale, gradim se bezrezervno, bezkolektivno- odrazno.Tako više ja, tako manje ja.
I opet, i uvijek iznova pitam se- tko sam?
STOP
ONE
Free rice
onehappyislandmusic
make model
david sylvian
cocteau twins
dead can dance
and also the trees
cowboy junkies
talking heads
air
violent femmes
Tortoise
sigur ros
ms. john soda
tarwater
amon tobin
yonderboi
trans am
cinematic orchestra
calexico
stina nordenstam
lunar
bilk
apparat organ quartet
olvis
architecture in helsinki
brazilian girls
arctic monkeys
death cab for cutie
modest mouse
arcadefire
bloc party
muse
royksopp
coldcut
the shins
65daysofstatic
frou frou
explosions in the sky
Godspeed You Black Emperor
vuneny
le tigre
the dining rooms
bajafondo
KIMIKO
Laura Veirs
Feist
tina brooks
PORTFOLIO
art brut
the rakes
harrisons
logh
fujiya & miyagi
Whitest boy alive
regina spektor
gnarls barkley
smoosh
the new pornographers
minus the bear
cursive
your33blackangels
she wants revenge
The album leaf
M83
do may say think
eluvium
Rupert Falsch
electrocute
Styrofoam
the appleseed cast
as tall as lion
______________________
*nu-jazz*
peacespeakers,
jazzamor
the funky lowlives (sail into the sun)
les gammas
king kooba
mondo grosso
Nils petter molvaer
Nostalgia 77
______________________
*chill out*
smith&mighty
micatone
4hero
goldfrap
prefuse73
nightmare on wax
akasha
9 lazy 9
nuspirit helsinki
moodorama
sun kil moon
the books
____________________
Yo no soy yo.
Soy este
Que va a mi lado sin yo verlo;
Que, a veces, voy a ver
Y que, a veces, olvido.
El que calla, sereno, cuando hablo,
El que perdona, dulce, cuando odio,
El que pasea por donde no estoy,
El que quedera en pie cuando yo muero.
Juan Ramón Jimenéz
______________________
Ožujak 2025 (1)
Veljača 2025 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (3)
Travanj 2019 (5)
Ožujak 2019 (11)
Veljača 2019 (21)
Listopad 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Lipanj 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (9)
Travanj 2012 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)