Walking with Satie

ponedjeljak, 25.10.2004.

Wanderlust

Očekivanja su najzafrkanija stvar, i kad ne misliš da će, zajebat će te, otkopati ratnu sjekiru, zabiti nož u leđa k'o najgori neprijatelj, i ako ne pogineš, ne umreš, ne iskrvariš od njega, onda ćeš osakatiti, ako ne osakatiš, onda ćeš biti pun ožiljaka od šrapnela koji su se nakupili s vremenom, ako ni to- e onda si uspio svladati očekivanje i molim te da mi javiš- Kako? Kako? Kako?

Ma znam, znam ja kako- jer najjači protulijek za očekivanje je neočekivanje, ali ja sam centar svog svijeta, i kako neočekivati malo ranojutarne nježnosti, malo dobre kafe, malo riječi ispod peke mudrosti ili gluposti, sasvim je svejedno- samo da je malo gesti više, mimike više, stvarnosti više...
I da nema te nelagode koja nas tjera da se ponašamo kao padajući slapovi kad nismo slapovi, ni visibabe - nego ljudi, hej ljudi.

Toliko toga još ima za otkriti, za pronaći- i kako neočekivati od sebe, drugih, morskih, živih, neživih, slatkih, gorkih?