Walking with Satie

ponedjeljak, 18.10.2004.

Obrati pažnju na posljednju stvar

Kad se rodih, oni su bili mladi bend, svirali kao predgrupa Leb i sola, pjevač je pjevao našao sam dobar bend, želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve...
Kasnije kad sam malo narasla prvi put sam za njih čula iz treštave sobe moga susjeda, tadašnjeg jugoslavenskog studenta, koji je učio matematiku na godišnjim praznicima prilikom posjeta rodnom gradu. Ja i njegova sestra, nešto kasnije, kad smo još odrasle, u završnim razrednima osnovne glazbenepočele smo i same skidati akorde za te pjesme ...
A onda sam još malkice odrasla i počela nabavljati prve njihove kazete, opijati se riječima pjesama,
Haineovskom flozofijom koju je pjevač tako dobro furao..

A onda sam još više odrasla, zaradila prvi poljubac, našla drugog tipa, našla glazbenika koji je, eto sasvim slučajno, opsjednut upravo njima. Skupa smo sanjali o prepunim dvoranama, snovima studenta matematike i glazbu iz njegove sobe, onda dok sam bila klinka, o koncertu, o nekima nama koji bi postojali u to vrijeme u nekom drugom obličju- o nekome kako bi bilo da smo bili: tamo!....a onda sam se rastala od glazbenik . našla neke druge pute...zaboravila na kazete sasvim nekako, usputno, spremila ih negdje u primozak stihovanih misli..

Hladna kao led ubilo me beznađe pa sam se prešaltala na neke druge trip-hopične zvuke Portisheadovog "nobadys love me" - i zaboravila na pametne knjiške ljude- o da imala sam 16, o da, tražila sam se po bezdanima usamljenih marginalnosti i htjela sam da naiđe netko tko će mi reći ja sam kralj ti si žena pjesnika, ali nitko nije naišao, brijala sam na maničnu depresiju, a jedina manično u mene bila je pomisao da se na to može furati-nije važno odakle sam sve dok znadeš kuda putujem, deralo me 7 gora gorka kora ljute nevolje...to što brodim da prevale, čovjek nije...men'se dušo od tebe ne rastaje, a došlo mi je da se rastavim od sebe , da pokušam try fly na mjestu za padobrance- tamo gdje se valilo me ostavljaju prostor otvoren..moj se napor odbija od stijene, hridi kamene- imala sam 16, imala sam 17....ostavljaja sam prazan prstor otvoren- za neke druge misli, neke nove korake...

Onda sam opet susrela glazbenika, jednom, u studenskom gradu, godinama iza, sasvim slučajno, na kolodvoru, rekla sam mu: Ne prodajem nasmiješenog psa, zaboravi na to, dan ranije, šećući kroz park, on me upoznao s njim..

I sad nedavno iz daljine, u Pragu, zvala me ona : Krvava Meri, mahala mi je- dok smo ispijali pivu za pivom, negdje tamo, Meri, dala mi je nadu da još negdje preživljava rock u Hrvata...


Ali što je bilo s onim: Našao sam dobar bend, želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve... ....zar je zaboravio, kad je sve otišlo kvragu, na bend, na otkačenost, na svirku, na dobru žurku ili je užas postao njegova furka...do kraja?!