Ponekad postupno posustanem nad aliteriranim mislima koje raspršujem u dalj.
Prstima prebirem po mislima kao po žicama.
I vječnost klavirskih nostalgija.
I onda me Erik sjeti- to je ON- to je ON- sve ove godine....
I iznenadim se nad sobom-sve ove godine: ista sam, a nisam ista.
16 mi je.
Iz proparanih kuteva slušam neku drugu glazbu, gledam neke druge iste ljude, i pišem u pjesmama o drugim osjećanjima.
I želim biti filozofična, oblačim se u crno, postajem hermetična, odgonetavam se u hodu. Uzastopce
sanjam iste snove, kujem plan za ideale, gradim se bezrezervno, bezkolektivno- odrazno.Tako više ja, tako manje ja.
I opet, i uvijek iznova pitam se- tko sam?