Već danima otvaram iste rečenice svojih misli, točnije 3 dana i tri noći.
U njima vidim, između redaka, onakvu sebe kakva se ne prepoznajem.
U njima vidim sebe kakva jesam, a kakva se ne proživljavam kada se doživljavam.
I postoji prijatelj koji mi nije prijatelj.
Postoje ljudi koje ne znam, a kao da ih znam.
Ti ljudi, i prvi i drugi pomažu mi da sagledam vibracije nakošenih riječi, onih što isparavaju pod suncem smijeha čim zaboravimo na slane minerale naših očiju, na naše pokretače koji nas cjeljivaju, zaobljuju, u krug spajaju...