U nama se svakodnevno vode igre demona i vilenjaka, svjetlosti i sjena.
U nama se svakodnevno pretaču svjetovi, iz starog u novi, iz novog u stari.
U nama borba da ujedinimo te svjetove, da ih pomirimo i objedinjene da ih iskoristimo.
Mogu li se iskoristiti?
Može li pogled biti ubojit, misao nevažna?
Možemo li se pretvoriti u ocean, u sol nečijeg života- okusna, podatna?
I možemo li prestati razmišljati o ljubavi kao ideji, pojmu koji čim mu se približimo, čim postane realan, postane i propadljiva, nesavršen jer vjerujemo da smo sami nesavršeni, nedostatni za savršenstvo ljubavi?
Let the peace be above me
Let the peace be under me
Let the peace be inside me
Let the peace guide me
Netko me zove!
S bulevara tuđih snova!
Netko mi se obraća
Zove me svojom
Karneval je završio
Skinuli smo maske
Zalutali u labirint
Sjedimo tužni
I promatramo ruže kako cvatu po
Prvi put.
Kvarteti mojih misli u notama.
Zakopavam ih, provodim dubinsku melioraciju.
Vrijeme je za vrijeme poslije, koje se dogodilo prije.
Toliko toga još želim reći, toliko toga otplesati, toliko puta još voditi ljubav ispod mosta i pitati se je li ponovno došlo vrijeme za promjene-jer miriše na more, na raženi kruh, na promjenu samu!
I dok čitam novine-nesvakodnevno, kolebam se ružičastocrvenim nemirom koji me vodi do platna kojeg kupujem na odjelu za slikanje života, i slikam cvjetove plave -LEs Fleaurs-na crvenoj podlozi- noćas postajem slikarica vlastitih holograma JEDNOTE jer ne želim se osloboditi blizine krhkosti, prepoznavanja intimnosti mene i svijeta, mene i svih vas- okus istih svjetova.
Netko me zove!
Bacam naranče,
Pružam ruke.
Pod plahtom oceana
Volimo se tišinom
jer u blizini šuma valova
lakše se voli.