Čitam u Večernjem listu da se sprema ekranizacija Gričke vještice Marije Jurić Zagorke. . Konačno!

Doma imam ukoričenu jednu od knjiga ciklusa Gričke. Moja baka je šezdesetih svaki petak kupovala džepno izdanje i kad bi skupila sve nastavke knjige, dala bi je na uvezivanje. Za vrijeme praznika provedenih kod bake, krajem osnovne i u srednjoj školi, pročitah cijelu sagu. Uživala sam čitajući, zamišljala junake, strepjela nad njihovim sudbinama... Bakina ukoričena izdanja podijeljena su među nasljednicima. Htjedoh da sagu pročitaju moja djeca. Prije nekoliko se godina pojavio komplet Gričke vještice u sedam svezaka, ali je koštao preko tisuću kuna. Odlučih stoga kupiti pojedinačno knjige, možda čak ni sve, u nekom od antikvarijata. Rado bih ponovo pročitala cijelu štoriju, nakon Potočnica. Ako su mogle Harryja Pottera, sve knjige, mislim da im ni ovo ne bi bio problem shvatiti...

Par natuknica:

"…Grička vještica, zacijelo najčitaniji hrvatski roman svih vremena. Počeo je izlaziti u "Malim novinama" od 28. srpnja 1912. do 24. kolovoza 1913. Ubrzo se pojavljuje i u sveščićima i uknjižen. U prvobitnom izdanju roman se sastoji iz tri dijela koji nisu bili posebno naslovljeni. Kasnije Zagorka proširuje djelo: dodaje mu kao prvi dio već objavljen roman Tajna Krvavog mosta, prvobitnu Gričku vješticu sažimlje u dva dijela pod naslovom Kontesa Nera i Malleus maleficarum, a zatim piše još tri dijela (koji izlaze u nastavcima u "Novostima" i "Večeri"): Suparnica Marije Terezije, Dvorska kamarila i Buntovnik na prijestolju. Tako je, pod zajedničkim imenom Grička vještica, nastao popularni voluminozni, šestodijelni romaneskni ciklus od nekih 3500 stranica." (izvor)

18. lipnja 1918. godine u HNK-u u Zagrebu izvedena je dramatizacija "Gričke vještice".

"Grička vještica" prvo je ekranizirano hrvatsko književno djelo, ali film iz 1920. nije sačuvan.

Velika je danas odnijela novčiće za Crveni križ. Mlađa je prekjučer. Uz novčiće što sam joj dala, dodala je i nešto svoje ušteđevine. Mene su prije desetak dana zaustavile u dm-u tri djevojčice iz osnovne škole. Skupljaju za Crveni križ. Dadoh im deset kuna. Pitale me moraju li mi dati deset kupona-priznanica (svaka označava vrijednost od jedne kune). Poučena iskustvom, i čuvši već nekoliko puta priče kako djeca donesu u školu onoliko novaca koliko su priznanica zadužili a ostalo podijele među sobom – rekoh da želim 10 kupona. Predvodnica me prostrijelila pogledom, mam joj splasnulo raspoloženje i dala mi. Još smo se nekoliko puta srele u marketu, svaki put me značajno odmjerila od glave do pete (kako to samo mladost drsko može, hehe). Ček, pa jesam li dala? Jesam! Da li svatko tko dragovoljno donira treba dobiti neku potvrdu? Ne vjerujem, niti mislim da je to cilj doniranja, ali ovi daju. E sad, ako već imaju pripremljeno i na papirićima piše 1 kn, onda želim deset papirića po tu 1 kn jer sam dala 10 kn. Iz principa. I jer sam čula (i vjerujem u to) da neki sakupljači priloga sebi prisvajaju dio novčića. E, njima ne dam. Dat ću opet i nagodinu, i ja i djeca u školi, bez ikakve sumnje. Al želim fer postupak.

Prek vikenda je mlađa Potočnica ugostila prijateljicu iz razreda. Djevojčica provela s nama subotu i nedjeljno jutro. Ala, sreće i veselja! Pričale, igrale se, družile se, objedovale, spavale zajedno. Nije im dosadilo, nisu se ni porječkale. I kad je došlo vrijeme za rastanak, pita Mrvica jel može ta ista frendica doći popodne, pa da se još malo igraju, hehe. Dogovorismo se da ćemo ponoviti doživljaj prek zimskih ferija.

Dok sam išla u školu, kod mene nije nijedna prijateljica prespavala. Nit sam ja kod koga prespavala. Al se sjećam da sam za jedne zimske ferije povela frendicu na tjedan dana kod bake u Kostajnicu. Nakon teških i pustih pregovora, njeni su roditelji napokon pristali. I bilo nam je prekrasno. Snijega napadalo, sanjkale se, baka nam pripremala oblizeke, spavale do kasna (dok nas ne bi baka probudila, jer "tko je vidio spavati a vrijeme je ručka". I ne možeš je uvjeriti da nismo gladne, a-a, moraš doći jesti, a poslije možeš opet u krevet. Nda, moš mislit...) Prekrasnih li uspomena. I frendica se sjeti tih dana, svaki put kad se sretnemo. Et, nadam se da će i ovim dvjema pišuljama protekli vikend ostati u dugom, dugom sjećanju.

U petak sam bila na koncertu Nine Badrić. Za razliku od Soul Fingersa i Rolling Stones Revival-a, ovaj je koncert bio zaista dobro reklamiran. I nije izostalo publike. Jer, pjevati pred desetak ljudi koji sjede pred tobom i slušaju te je potpuno drugačije od doživljaja kad je cijeli prostor namijenjen za sjedenje krcat. I još ima ljudi koji stoje unaokolo. I još ima ljudi koji su u ostalim dvoranama kazina. Slušaju, al se ne vide.











Skoro dva sata neprekidnog pjevanja. Glas – fenomenalan. Raspoloženje – kakvo se samo poželjeti može. Klupski ugođaj, poluintiman, kontakt s publikom. Došli su je slušati neki iz Ljubljane, neki iz Beograda i Novog Sada. Susjede iz istočne države podigle su atmosferu plesom, što je oduševilo pjevačicu. Hit za hitom, upadice, pošalice, poneka imitacija (Tereze i Alke Vuice), dva sata projurila. Nije mi bilo žao što sam ostala budna do kasna. Jedino smo muž i ja bazdili ko dimljene kobasice... Al ak je to cijena vrhunskog doživljaja, nek je. Prije nego je počelo ovo ljigavo olujnojužno vrijeme, bura je puhala i izluftala smrdljivu odjeću. Spremni smo za slijedeći koncert. Ili neko drugo zbivanje, poput modne revije, npr.

E, da. Spominjala sam Ninu lani, da bih joj htjela nešto pokloniti. I jesam. Učinila sam dobro djelo i sretna sam zbog toga.

E, da. Blog-kavice u Zagrebu i okolici. Komada četiri. A što ću kad ih volim!

Dok su nam milo dijete operirali, poslaše nas doktori i sestre da prošećemo po gradu. Ionako bi samo gledali u skazaljke na satu i čekali kad će nam vratiti dijete iz operacione dvorane. Ter smo muž i ja izašli van u potrazi za nekim kafićem. Muža se nije posebno dojmio kafe u Frankopanskoj (a nama je baš bio dobar, zar ne, Koraljka?), pa ušetasmo u Ilicu. Lijevo il desno? Skrenuli ulijevo. Baš da i ima neki kafić lijevo od Frankopanske, i neima. Al u jednoj veži, gdje zastadosmo pogledati dječje čizme, ugledah poznato lice. Dragi bloger, vlasnik pol bloga Života u dvoje. Eto što ti je svijet mali... Vremena baš i nismo imali na pretek, al jednu brzinsku kavicu smo ipak uspjeli popiti.

U nedjelju predvečer sam sama došla u Zagreb, da se ne moram sutradan ranom zorom dizati i putovati iz rodnog grada na kontrolu. Ter popih kavu s Dordorom2. Sutradan mi je poklonila svoje vrijeme i bivša blogerica Zgbaba. A na povratku kući, u gradu Suncokretice, cijela moja potočnička obitelj družila se neko vrijeme s dijelom suncokretsko-lavlje obitelji. Hvala, mila, na gostoprimstvu! Da je bilo više vremena... al i ovako je bilo ugodno i lijepo. (I korisno, hihihi - dok smo kafenisali, digla se magla s autoputa.)

Za Suncokreticu i mene bijaše to druga zajednička kava, al ovo troje prethodnih blogera popilo je već preko nekoliko kava sa mnom te im više ni ne pišem recke... Očit dokaz koliko je korisno i lijepo iskustvo bloganja i komentiranja, koliko nam je lijepo družiti se u blogosferi ali i upoznati se uživo i povremeno se susretati. Da je bilo prilike, još bih nekoliko vas uspjela vidjeti, ali planovi nažalost nisu ostvareni. Nije Zagreb preko svijeta, bit će prilike uskoro.

Zahladilo. Jutros je kod nas bilo –2°C, srećom – bez vjetra. U par dana uletjesmo u zimu. I eto nas u debelim jaknama, čizmama, rukavičicama i kapicama. Još nek snijeg padne i ugođaj će biti potpun...

Proletješe dani, doživjesmo svega i svačega. Najvažnije i najbitnije je da je operacija trećeg krajnika protekla u najboljem redu, da je kontrola u ponedjeljak pokazala da rana zacjeljuje kako treba. Još nekoliko dana mlađa će Potočnica osjećati blage poteškoće pri disanju, dok ne splasne oteklina oko rane i to je to. Par sati nakon operacije dijete je jelo i pilo , kako bi nadoknadilo šest sati nejela prije zahvata. Malo ju je bolio vrat, obzirom da je glava morala biti jako zabačena kako bi Doc obavio svoj posao. I tak. Svi sretni i zadovoljni. Mrvica je ovaj tjedan na poštedi, imunitet joj je oslabljen pa je doma. Da je ne zarazi koje dijete u školi.

Šogor ipak nema mums. Al je ipak na bolovanju, pod terapijom. Nije nam bilo svejedno, baš se tako potrefilo da nam tek operirano dijete nije trebalo zarazu i bolest. No, moji dijagrami tijekova su dosta razgranati, obično imam i plan A i plan B, a i za plan C nije problem sklopiti ga. Vidjele su nas i bake i dida, na kratko smo muž i ja pomirisali miris rodnog nam grada.

Moja kontrola pokazala da je sve oke. Za pol godine eto me opet na istom mjestu, s novim i – uvjerena sam – jednako dobrim nalazima. Masnicu na ruci sam ipak dobila. Al tete pijavice u Klinici nisu bile namrgođene i otresite. Platila sam vađenje krfce za markere preko 50 kn. Što me potaklo da se odlučim za dopunsko zdravstveno osiguranje. Isplati mi se.

...Za kraj malo blog-statistike.
Datum i vrijeme prvog posta: 16.11.2005. (17:30)
Zadnji post napisan: danas
Ukupno postova: 677
Prosjek postova po tjednu: 4.3
Prosjek postova po mjesecu: 18.3
Najveći broj neaktivnih dana između postova: 8
Ukupno riječi u svim postovima: 55057
Broj postova sa slikom: 0 (0%) – moš mislit...

Tri godine bloganja. Tri godine prekrasnog druženja s vama. Hvala što me posjećujete, hvala na vašim komentarima.

Neplanirano odosmo za Sisak. Šogoru je sinoć dijagnosticiran mums. Cure su cijepljene, moj muž je prebolio, ja nisam. Ne iseljavamo zbog mene, nego zbog Mrvice - sad joj je smanjen imunitet a cijepljenjem ipak nije stopostotno zaštićena od mumsa. Bolje zato zgibat kod bakice.

Operacija je protekla u najboljem redu. ORL zadovoljan. Potočnicu još danas malkoc bole grlo i vrat. U ponedjeljak idemo na kontrolu. I onda kući svojoj.

Po kiši i magli stigli u prijestolnicu. Obavili pregled kod ORL-a i anesteziologinje. Sve oke. Dogovorili operaciju za sutra. Objasnili su nam čitav postupak. Sve zajedno trajat će otprilike pol sata ili nešto dulje. U ponedjeljak dolazimo na kontrolu i možemo kući.

Aljkavost, bahatost, bezobrazluk, ravnodušje, nezadovoljstvo vlastitim poslom, PMS, niski tlak, visoki tlak – tko zna kakve sve razloge mogu nabrojati osobe koje nas naljute svojim neprofesionalnim ponašanjem. Ali ti razlozi možda ih mogu opravdati u vlastitim očima. U mojima ne, više ne. S godinama gubim toleranciju.

Naručih za slavljenicu PC igru. Preko web-shopa. Pisalo lijepo "ta i ta igra, toliko i toliko kuna". Kako jeftinije nije bilo, odlučih pritisnuti gumb "kupi". I u komentarima uz web-narudžbu zamolim da mi faksiraju ponudu. Jer plaćam pomoću HUB obrasca. Stigao sutradan ujutro faks. Ponuda. Bez njihovog žiro-računa. A na koji klinac da im uplatim nofce??? Nazovem, izdiktira mi glas s druge strane žice broj računa. Platim, faksiram im potvrđenu uplatnicu. Za divno čudo, u ponedjeljak mi dječarac iz City Expressa donio paket. Dijete presretno, otvara omotnicu. Unutra kutija puno manja nego što smo prije imali. Ajd, pomislih da su promijenili ambalažu. Otvorimo kutiju, kad ono – čip za Nintendo. A ja naručila i platila PC igru. Zovem firmu, kažem što sam naručila a što sam dobila. "A, vjerojatno je kolega koji je postavljao web-shop pomiješao šifre. Vratite nam Nintendo igru, mi ćemo Vam poslati PC igru." Sad čekamo.

Pri vađenju krvi. Donesoh uputnicu za kompletnu krvnu sliku, faktore zgrušavanja i urin. Nalaz urina nisam ni tražila, objasnih med. sestri kod pedijatre što trebam i da idemo privatno. Al je pedijatra napisala i urin. Urin, ne urin, ajd. Kupila u ljekarni posudicu za urin, da se dijete popiški ujutro u svom stanu a ne u zapišanom zahodu Doma zdravlja. Nosim bočicu, dajem uputnicu. Za šta mi trebaju ti nalazi? Izrecitiram. Da ne trebaju ti faktori nego neki drugi. Jer su u Puli jednom tražili takve nalaze za vađenje trećeg krajnika. Rekoh da ne idemo u Pulu nego u Zagreb i da me traže KKS i koagulaciju, kako god to oni sebi zvali i šifrirali. Tehničarka il inženjerka, štolijeveć, prekrižila na uputnici pedijatrine nazive i stavila svoje. Tko od njih ne zna svoj posao?

Kod pedijatre (po drugi put. Bila sam i prošli tjedan, jel, tražila uputnicu za laboratorij.). Liječnica stanuje u Trstu. I putuje svaki dan na posao. I piše da radi od 13 h. A da od 13.30 prima male pacijente. Da izvinete, ne sjećam se da je ikad došla na vrijeme na posao. Stigoh tako nešto iza 13 h. U čekaoni deset mama s desetoro bolesne dječice. Nervozne, pospane, užarenih obraščića. Pokucam na vrata medicinske sestre. Nema je. Da je bila došla u 13 h, preuzela nalaze iz laboratorija, zaključala svoju kancelariju, rekla da doktorica neće doći prije 14 h i da ona ide. Kog će vraga raditi, jel, kad neima doktorice... Sjedimo, sažaljivo se gledamo. Čitamo po enti put sve one ćitabe što su polijepljene po vratima ordinacije. Te nemoj kucati, te nalazi i ispričnice se izdaju samo tada i tada, te knjižice se primaju od tada do tada... Mogli su usput staviti i (a-pe-pe) ispriku – ako kojim slučajem ne počnu raditi na vrijeme, da im je žao. Moš mislit... Debelo iza 13.30 evo ti sestre, pokupila knjižice, meni izdala nalaz. Ostavih male bolesnike i njihove ljute i razočarane mame. Tko zna kad je pedijatra stigla. I njoj je to valjda normalno. Ne odbijaju joj od plaće jer kasni. A mi ionako moramo biti strpljivi. Pazienza, kažu Talijani...

Kod ginekologa. U srpnju mi nije htio napraviti kolor-doplera. Iako mi je radiologinja napisala da joj treba taj nalaz. I rekoh da ću platiti 300 kn. Da ne moram čekati mjesec dana i ići u Pulu. Onaj put je prošlo bez kolor-doplera, doktorica pristala. E, ovaj put mi kolor-dopler treba. Traži internist za ovu kontrolu. I eto mene stričeku ginekologu, u naručeno vrijeme. Čekala, naravno, dok ne obavi preostale pacijentice. Zatim me poveo u drugu ordinaciju, gdje je aparat u boji. Pol sata šutnje. Čačka tip po meni, pritišće gumbe vamte-tamte. Ja bih već na lakat progovorila... pitam ga nešto, odgovara jednosložno. Alaaa... reci nešto, komentiraj, objasni. Kad je bilo gotovo, pitam ga kakav je nalaz. Pa dobar. Pa dobro, drugo nisam ni očekivala al moš reći... I nastavi čovjek, da se očigledno razlikuju njegov pogled i zagrebačkokliničkotumorni pogled na svrsishodnost kolor-doplera pri hormonalnoj terapiji nakon operativnog zahvata dojke. Ma, može se on ne slagati. Ali ako meni kažu da trebam pregled i ja ga tražim i spremna sam ga platiti (nda, sad je cijena već 350 kn), onda ga ima napraviti...

Neizvođenje glazbene želje slavljenice na radio-postaji je tek kapljica u svim ovim zbivanjima. Hvala ti na javljanju, draga Serafina. Znam da bi ti bez ikakva problema pustila pjesmu Potočnici. Danas više nije rođendan, i to nije to...

Dva sata svirke, podsjećanje na stare hitove. Još da su odsvirali "Angie"...

Fešta bila uspješna. Dvanaest klinceza i klinaca igralo se, pjevalo, sviralo, plesalo, jelo, pilo. Nitko se nije lupio, rastužio, rasplakao. Subotnje popodne i večer prepuni doživljaja, Mrvica je tek oko ponoći uspjela usnuti.

Desetogodišnjaci. Gledala sam njihove cipele izložene u hodniku – od broja 35 do 38. Neki su već frknuli u visine, neki tek čekaju razdoblje intenzivnog rasta. Dijete smo izmjerili i izvagali, upisali podatke, to nam je običaj otkad su se rodile. U zadnjih godinu dana narasla je 8 centimetara, iha! A i kilaža joj se zadovoljavajuće povećala. Kako li će se još "oporaviti" kad joj izvade taj krajnik... za koju godinu će potpuno dostići stariju seku.

Vikend nam je tako prošao u znaku proslave rođendana. (Stan je ostao prilično čist, tek jedan proliven sokić i par prosutih frfa po podu. Suđa za prati - minimalno. Blaženi papirnati tanjuri, čaše i plastične vilice... I halo-pizza). Ali i koncerta grupe Rolling Stones Revival - solidan sastav, lijepo je bilo podsjetiti se na neke uspješnice Jaggera i kompanije. I tajinog povratka iz Cavtata. I druženja s prijateljima, imali smo goste i u nedjelju.

Današnji mi je dan pak vezan uz doktore. Ujutro je Mrvica išla vaditi krv. Čim sam dobila nalaze, faksirala sam ih u Zagreb, u polikliniku. Sve u redu, dijete zdravo i jedva čeka petak. Posjetila sam i svoju doktoricu, dobila uputnice za vađenje markera i kontrolu u Klinici.

Ne dam da mi ove umaške pijavice vade krv i šlus. Još uvijek imam piknjicu i plavo ispod kože na mjestu gdje mi je zadnji put žemska vadila krv. I usput prolila po meni. Žao mi bilo jutros djeteta vlastitog kad ju je neraspoložena i hladna teta dohvatila s iglom. Ove biokemičarke u Klinici svaki put su bile ljubazne. Pa ću ja lijepo kod njih u petak izvaditi krfcu. Nalaz mi je gotov slijedeći radni dan. A iz Umaga šalju krv za Pulu i nalaz je gotov tek za mjesec dana...

Još par dana i odosmo u Zagreb. Jedva čekamo.

Deset godina, iha! Mamina Potočnica, Mrvica, glumica, zaokružila je brojkicu. Kaže da bi najradije uvijek imala ovoliko godina, što podrazumijeva da i mi oko nje ostanemo u dobnoj hibernaciji. Sad, možda bi mi i bio štos da postanem Doriana Grey al radije ću zajedno s njom stavljati recke za svaku slijedeću godinu. Pa i taj pubertet, koliko god joj bio neugodan i pomalo zastrašujuć (vidi dijete sestru svoju pa je analizira) – i to mora jednom proći, jel.

Ponosna sam majka, sretna i bogata. Naravno da mi se kćeri razlikuju po karakterima, koliko god nekome bile skoro pa iste. Ovo mlađe zlato mamino raskošnog je rječnika, priča opširno ko mater joj, mal ga zna zakomplicirati ali je usmjeravamo. Zaigrana, u nekom svom svijetu mašte i glume... sporo se oblači, sprema, ne uspijeva joj npr. istovremeno i pričati i vezati vezice nego stane i dok ne ispriča što hoće – ruke miruju... U stanju vam je u tančine izreći što sve osjeća prema vama, ili kako doživljava svijet oko sebe. Specijalnost joj je ocjenjivanje kuharskih rezultata. Bez pardona će prigovoriti ali kad hvali – hvali panegericima.

Što pokloniti djetetu? Odjeću i obuću ne poklanjamo za rojsni dan. Igračku? Barbike je ove godine odlučila izbaciti iz svog svijeta. Od prijateljica obično dobiva spomenare, albumiće, okvire za slike, šalice. A što da joj mi uzmemo? Nakon pregovora i razgovora i razmišljanja, zaželjela je PC igru Sims2 Pets. Simse ilitiga Smiljane igra već dugo, imala je i Petse ali njen PC nije bio dovoljno jak za instalaciju ter je DVD spremljen negdje. U neku crnu rupu u stanu. Ne možemo ga naći već mjesec dana. Nema i nema. Sve smo prevrnuli, sva logična i nelogična mjesta. Ne želim vjerovati da je DVD dobio noge i da ga je popalila neka od pišulja koje posjećuju djecu, al znam da igrice neima. A dijete je želi. Pak ćemo joj nabaviti. I kad joj kompić dobije pojačanje – instalirati.

Sretan rođendan, ljubavi mamina!


Update:
Upravo završavam s popodnevnom smjenom. Doma me čekaju dvije Gracije. Jedna peče palačinke, druga čeka da je utješim. Malo joj je raspoloženje opalo. Godovnjača (slavljenica po "naški") zaželjela glazbenu želju. Obećah poslati porukicu našoj najdražoj radio-voditeljici. Al čujem u emisiji da je teta voditeljica na zasluženom odmoru. Ništ, pošaljem poruku na mobitel radio-postaje. Pročitao striček voditelj željicu, naveo i ime i godine i želju, odmah na početku jednosatne emisije. I čekamo nas dvije, ona kod kuće a ja u radnji. I ide emisija. Mrvica zove, pita me kad će pustiti pjesmu. "Pa ne znam, slušaj emisiju, pročitao je želju, trebala bi do kraja biti puštena tražena stvar." Teku minute. Prošlo svih šezdeset, od zamoljene pjesme šipak. Zovem dijete, pitam je kako se osjeća. Naravno da je razočarana. Šteta. Valjda su dečki, voditelj i DJ, zaboravili... Odoh grlit i ljubit pile malo. I naći ću joj video na internetu pa ću joj pustiti i plesati zajedno s njom.

Same smo par dana. Tajo otišao u Cavtat. Cure njurgaju, naravno, jer opet pada kiša a one idu pjehaka u školu. Koliko čujem, ni na jugu Lijepe naše nije baš neko vrijeme. Mlađa naručila fotke iz Dubrovnika, ovih dana uči o Primorskoj Hrvatskoj. Pa da ne mora po internetu tražiti sličice, nego će upotrijebiti "prave", domaće fotke za plakat i bilježnicu.

U duhu s kratkim danima, k tome i daždom , najradije bih dan provela drijemajući. Grad je pust, rijetko tko izađe van i to ako baš mora. Ne osjeti se više miris mora. Da ga ne vidim par puta dnevno, još bih i pomislila da ne živim na moru. Tješim se mišlju da iza kiše uvijek dolazi sunce, pa kad-tad.

Ovaj vikend imamo feštu. Mlađa sutra ima jubilarni rođendan, u subotu je pozvala desetak prijatelja i prijateljica. Frfa , sokovi , prigodni tanjuri, salvete i svijeće su spremni, torta je naručena. Treba još prošamarati po kući, potamaniti prašinu. Starija se sprema nestati za vrijeme fešte, "klinci" joj nisu zanimljivi. Tak da ću samo ja biti dežurna u kući. Maknuti se negdje u neki kutak i izlaziti po potrebi. Dok se djeca zabavljaju. Mlađa mi prigovara što je nisam rodila u neko ljetno doba, pa da može slaviti rođendan u dvorištu, u kratkim rukavima, sve do mraka u kasnim satima. Eh, da je bilo za birati... al nije.

Bili i vratili se. U petak nam je trebalo četiri i pol sata do Siska. Ispratila nas kišica, u Rijeci nas dočekala gužvetina. Po auto-putu nije bilo velike gužve, ali kad siđosmo u Velikoj Gorici – iz kolone nismo izašli sve do rodnog mi grada. U Gorici smo piljili 20 na sat. Rijeka auta ispred, iza, sa strane... ufff. No, Banovina bijaše suha i još k tome bez magle, čudo jedno.

Potočnice su preživjele petak bez palačinki. Odlučili smo prvo navratiti muževim starcima, kod njih smo naručili večeru i – zna se. Je. Dida Ante ne bi bio on da nije napravio po svom. Ter smo večeravali ćevape. Ma, bili su izvrsni... al nije bilo palačinki. Nazdravismo Mlađoj i njenoj tetki, imaju uskoro rođendane pa im poželjesmo zdravlja, sreće i uspjeha. Mlađa je dobila rukometnu loptu i sad može sa svojim tajom trenirati šuteve i probijanja. Mi tetki nismo ništa poklonili (znate, to je ONA teta..., ma, znate). Što uopće pokloniti ženi od 40 godina koja živi sama, kao podstanarka i čeka da se uskoro useli u vlastiti stan? Kupiti nešto za stan? Na žalost, toliko love nemamo. Jer bi to trebalo biti nešto jaaaako fensi-šmensi i skupo, obzirom na njen ukus...

Prespavali smo obje noći kod moje mame. Dočekala nas je uzbuđena i ustreptala. Znam da joj je naporno kad dođemo, i da se preforsira pa tek nekoliko dana nakon što odemo žena dođe k sebi al... starci su ko djeca, tvrdoglavi i lulavi...

U subotu nas je probudio pljusak. Sestra i šogor stigli iz Zagreba i krenusmo put Bešlinca i Kostajnice, zapaliti svijeće na grobove mog đede i bake. Sumorno vrijeme, pusta cesta, napuštena i razrušena sela, gdjegdje trag života... mokra trava, blato do koljena, strmi uspon na groblja... Srećom, kiša nije padala dok smo bili na grobljima. Pred kostajničkim grobljem sretoh kolegu iz srednje škole – svijet je mali...

Na izlasku iz Kostajnice pojavilo se sunce. Ostatak dana ostao vedar. Bakica i Potočnice nas dočekale s ručkom. Popodne proveli na sisačkom groblju. Gužva, žamor, miris cvijeća i svijeća. Moji su se pokupili i krenuli autom u predgrađe, ja ostah obići još jedan grob i pješke siđoh s Viktorovca, u sumrak. Ostavih za sobom treperava svjetla i posljednja počivališta znanih i neznanih.

Jučer smo krenuli na put ujutro. Dan sunčan, topao, ceste suhe i prazne. Čas posla stigli kući, zgrijali za ručak bakinu sarmu i mlince s piletinom ("moja mama kuha najbolje", zar ne), raspakirali se. I za koji sat izgledalo je kao da i nismo nikamo išli. Spremi, operi, speglaj, pripremi se za novi radni tjedan...