Bili i vratili se. U petak nam je trebalo četiri i pol sata do Siska. Ispratila nas kišica, u Rijeci nas dočekala gužvetina. Po auto-putu nije bilo velike gužve, ali kad siđosmo u Velikoj Gorici – iz kolone nismo izašli sve do rodnog mi grada. U Gorici smo piljili 20 na sat. Rijeka auta ispred, iza, sa strane... ufff. No, Banovina bijaše suha i još k tome bez magle, čudo jedno.

Potočnice su preživjele petak bez palačinki. Odlučili smo prvo navratiti muževim starcima, kod njih smo naručili večeru i – zna se. Je. Dida Ante ne bi bio on da nije napravio po svom. Ter smo večeravali ćevape. Ma, bili su izvrsni... al nije bilo palačinki. Nazdravismo Mlađoj i njenoj tetki, imaju uskoro rođendane pa im poželjesmo zdravlja, sreće i uspjeha. Mlađa je dobila rukometnu loptu i sad može sa svojim tajom trenirati šuteve i probijanja. Mi tetki nismo ništa poklonili (znate, to je ONA teta..., ma, znate). Što uopće pokloniti ženi od 40 godina koja živi sama, kao podstanarka i čeka da se uskoro useli u vlastiti stan? Kupiti nešto za stan? Na žalost, toliko love nemamo. Jer bi to trebalo biti nešto jaaaako fensi-šmensi i skupo, obzirom na njen ukus...

Prespavali smo obje noći kod moje mame. Dočekala nas je uzbuđena i ustreptala. Znam da joj je naporno kad dođemo, i da se preforsira pa tek nekoliko dana nakon što odemo žena dođe k sebi al... starci su ko djeca, tvrdoglavi i lulavi...

U subotu nas je probudio pljusak. Sestra i šogor stigli iz Zagreba i krenusmo put Bešlinca i Kostajnice, zapaliti svijeće na grobove mog đede i bake. Sumorno vrijeme, pusta cesta, napuštena i razrušena sela, gdjegdje trag života... mokra trava, blato do koljena, strmi uspon na groblja... Srećom, kiša nije padala dok smo bili na grobljima. Pred kostajničkim grobljem sretoh kolegu iz srednje škole – svijet je mali...

Na izlasku iz Kostajnice pojavilo se sunce. Ostatak dana ostao vedar. Bakica i Potočnice nas dočekale s ručkom. Popodne proveli na sisačkom groblju. Gužva, žamor, miris cvijeća i svijeća. Moji su se pokupili i krenuli autom u predgrađe, ja ostah obići još jedan grob i pješke siđoh s Viktorovca, u sumrak. Ostavih za sobom treperava svjetla i posljednja počivališta znanih i neznanih.

Jučer smo krenuli na put ujutro. Dan sunčan, topao, ceste suhe i prazne. Čas posla stigli kući, zgrijali za ručak bakinu sarmu i mlince s piletinom ("moja mama kuha najbolje", zar ne), raspakirali se. I za koji sat izgledalo je kao da i nismo nikamo išli. Spremi, operi, speglaj, pripremi se za novi radni tjedan...