Ne znam da li da budem razočarana sama sobom ili ponosna... Očito mi se spustio prag tolerancije, i fakat ne znam da li je to dobro ili nije...

Upada mi maloprije mlad čovjek u radnju. Ja za radnim stolom, iza pulta. Pozdravljam kao i uvijek – jasno i glasno. On priča na mobitel. Prilazi pultu, na njega stavlja neke papire, ključeve, novčanik. I dalje razgovarajući, pogleda me i pozdravi. I nastavi telefonirati. Minutu-dvije. Ja čekam. Osjećam se blesavo. Čovjek mi u radnji, vodi razgovor, privatni ili poslovni – nije bitno. Mene ne obadire, koristi prostor moje radnje kao telefonsku govornicu.

Završi razgovor, ne ispričava se, nego kaže da treba nešto fotokopirati. E, nisam mogla držati jezik za zubima. Nije prvi put da mi se takvo nešto dogodilo, ali je prvi put da sam reagirala. Vjerujte mi, zaista biram riječi. Koristim i više nego je potrebno riječi "lijepo molim, hvala". I obratim se bahatom mladcu. Da takvo ponašanje nije pristojno i da ga lijepo molim da drugi put ostane ispred radnje, obavi razgovor pa tek onda uđe unutra. Frajeru se diže tlak. Ne želi fotokopirati kad se JA tako ponašam. U redu, ne mora, hvala lijepa, doviđenja. Ne sjećam se više kojim riječima sam ga ispratila, ali znam da sam spomenula odgoj. Eee, tek onda je slijedila scena...

Tip je već bio izašao van, na ulicu. Čuvši to o odgoju, vrati se.

- Što ti misliš, tko si ti? Kako se to ponašaš?

Pazite, ON meni tako govori. Pitam ga zašto mi govori TI.

- Nisi mi mater i nemaš me pravo učiti što je pristojno a što nije. Ti ćeš meni govoriti kako se treba ponašati...

Još je on pričao. Ja ponovih svoj pozdrav i isključih se. Verbalno. Tlak mi je skočio na 200, vrućina navrla, srce počelo lupati...

Pojma nemam kako ću se slijedeći put ponašati – reagirati ili ne reagirati na ovakve budale...

Ne vjerujem da je itko u nas vršio ispitivanja o znanju i načinu tipkanja po tipkovnici. Pri tome ne mislim na poslovne tajnice, zapisničare i daktilografe već na "običnu raju" koja zbog posla ili iz gušta koristi kompjuter. Vidjela sam liječnike koji s jednim ili dva prsta pikaju sasvim pristojnom brzinom ali i onih kojima trebaju tri gladne godine da ispišu jednu rečenicu. No, pretpostavljam da je za početak takve "pismenosti" potrebno proučiti tipkovnicu koju koristimo. Već i uobičajena QWERTY verzija ima svoju bolju inačicu u QWERTZ obliku, da ne govorimo o slovima poput Š, Đ, Č, Ć i Ž koja šeću unaokolo u nekoliko verzija. Slovo Ž meni je pored Ć, uz ENTER pa sam nebrojeno puta na tuđoj tipkovnici stisnula zabunom taj ENTER i prekinula riječ sa Ž koju htjedoh napisati.

Ono što me iznenadilo je način na koji neki tipkači pišu velika slova. Nedavno pričam s mužem i on mi govori kako jedna njegova kolegica piše velikim slovima tako da pritisne tipku Shift (ili onu strelicu prema gore, ovisi kako tipka izgleda na vašoj tipkovnici) i drži je dok drugom rukom tipka slova, bez obzira da li je riječ o jednom velikom slovu ili čitavoj riječi ili rečenici koju treba na taj način ispisati. Drugi kolega, pak, prije nego počne tipkati jedno veliko slovo ili više njih, pritisne tipku Caps Lock i kad završi s ispisivanjem ponovo pritisne Caps Lock. Mislim, svi mi imamo svoju logiku, i meni je logičnije pritisnuti Shift ako moram ispisati jedno veliko slovo ili dva, a Caps Lock koristim u slučaju da je riječ o više slova, no očito moja logika nije univerzalna (ma, ni ne umišljam si da takva mora biti). E, da, ova osoba koja koristi isključivo tipku Shift ne zna oznaku te tipke (iako je napisana baš tako, nije strelica prema gore). Ajd, ne mora svatko znati da mu se na tipkovnici možda nalazi tipka Print Screen ili Alt Gr, al ENTER, Shift i Ctrl bi ipak trebale biti prepoznatljive. Neću uopće govoriti o tome koliko ljudi zna opisati znak Backslash (ne da mi blog-editor ispisati taj znak, cccc) ili kako izgovara znak "@" ...

I još jedna zgoda. Sinoć bijah na sjednici Predsjedništva svog AFŽ-a (Zajednica žena Bujštine, op.P.) i priupitah predsjednicu za mail adresu. Ispiše mi žema na komad papira niz od 6 znakova, što brojki što slova. Pitam – što iza toga, @pu.t-com.hr ili @gmail.com ili slično. Neeee, kaže ona, to mi je mail. A lozinka je – i opet napiše niz od osam znakova. Jesam plavuša u duši, i u duhu takvog osjećaja ostadoh trepćući. Ček, ček, ajmo iz početka (dobar dan, dobar dan...) – trebam mail-adresu. Pa to je mail adresa. I upali žema kompić, klikne na Internet Explorer, pa ode na tportal.hr i tamo se prijavljuje u webmail. Ahaaaa....

Nakon dugotrajnog traganja po nekoliko gradova, konačno smo pronašli odgovarajuće kućne šlape za mlađu Potočnicu. Iznad broja 30 umijeće je naći šlapice dovoljno duboke da stanu ortopedski ulošci. Sve neke nazuvače i natikače. Ovo su nove šlapice, na sniženju bile, i koštale oko 10 ojra:






A ovo je razlog zašto je Potočnica toliko oduševljena novim šlapama. Nakon godinu dana nošenja stare ovako izgledaju:









Napominjem da mi dijete ima 9 godina, da je mirna djevojčica koja ne puže, ne hoda na prstima ili petama. I sad nek netko kaže da je Ciciban obuća kvalitetna i postojana.

Mili moji, želim s vama podijeliti radost i sreću i ponos. Naša Dvojkica, 2mama, danas je diplomirala!!!! Čestitam joj od sveg srca, i klanjam se njenoj upornosti i marljivosti i uspješnosti!

O, da, butiga je otvorena odmah drugi dan kako sam stigla kući. Taj tjedan sam radila samo prije podne, tako da mogu s curkama provesti veći dio dana. Od ponedjeljka sam krenula s punim radnim vremenom. Danas malo odmaram. Iako sam bila neko vrijeme u radnji. Izgleda da mi se neki trojanac ugnijezdio u kompić, nakon par minuta rada na monitoru vidim samo podlogu za radnu površinu. Ikone, Start-traku – ne vidim. Možda sam mogla i predvidjeti da će mi se to dogoditi, obzirom da mi je zadnjih dana bilo sporo i surfanje i podizanje programa. Ali uvijek ima nešto važnije i hitnije za odraditi, npr. obraditi fotke, napisati post, pročitati vaše postove, i tako mi se jučer lijepo komp zblesio. BitDefender, antivirusni program, javio mi je da je našao napadača, da će ga spriječiti ali ovaj je malac prefrigan. Il mi makne ikone il zgasi računalo. Morat ću kućni kompić prenijeti u radnju, dok ne uspijem srediti stvar. Mislim da će najlakše rješenje biti formatiranje i ponovno instaliranje Prozora. Srećom da sam prije odlaska u Zagreb arhivirala sve fotke, dokumente i crteže.

Vrijeme nam je ljigavo. Tu i tamo promoli se sunce, tu i tamo padne kiša. Veš sušim u stanu, noću svako malo zatvaramo krovne prozore – da nas ne smoči kiša dok spavamo. Ukućane lovi pospanost, fjaka. Ni ja nisam imuna. A naslagalo se i rublja za peglanje. Bakica je uspjela popeglati apsolutno sav veš koji se oprao za njene vladavine, a i moje prethodne zaostatke. U međuvremenu smo pospremili toplu odjeću u vakuum-vreće i izvadili ljetnu obleku. Sad valja i to pripremiti za odijevanje. Nikad kraja. Više troši moja pegla vode nego što mi popijemo tekućine...

...Pol obitelji je upravo na rolanju, Mrvica isprobava nove role, u pratnji svog taje. Starija klatari po kući. Čekamo da se skompletiramo pa odosmo na pizzu. Ne da mi se kuhati. Konzum, jedini market u centru, ne radi već tjednima. Nekoliko marketa koji su postojali u ovom području zatvorilo se tijekom proteklih godina jer ih je Konzum potukao do nogu. Pa je jedan market preuređen u kafić, drugi je postao delikates-dućan, treći – frizerski salon. Postaje umjetnost smisliti i naći nešto za ručak. O našoj tržnici već znate – skupo za poludjeti. Tu i tamo sfektam Dragog da me odveze do Getroja. Ali jednostavno zaboravim kupiti namirnica za nekoliko dana jer sam uvijek kupovala u Konzumu, svaki dan za taj dan. Navodno da se Konzum sutra otvara. Jedva čekam.

Jučer je u našoj hrvatskoj školi održano finale natjecanja Čokolino višebojac. (Pisala sam o tome lani. Neki su od vas ove godine prvi put u svom gradu doživjeli to isto, ali su znali o čemu je riječ – što ti je vrijednost internet-informacije...) Školarci su imali samo četiri sata a poslije se preselili u sportsku dvoranu, navijati. Gosti finala bijahu Slaven Bilić, Luka Modrić, Zvonimir Boban, Lana Jurčević i Luka Nižetić. Mali Luka ostao je i popodne u gradu, promovirajući svoj plesni DVD u dm marketu. Curama se nije dalo ići, vidjele su ga već na Čokolinu, pa nismo ni mi veliki otišli. Tak da nema ni slika.

Alaaa, jedva čekam da se ovo vrijeme stabilizira i da mogu normalno uživati u prirodi, zelenilu, moru...

Ne mogu sad baš reći – sve je isto, kao da nije bilo prethodnih mjeseci... al skoro pa je takav osjećaj. Nakon par dana uštelavanja, i vikenda za pripremu novog tjedna, evo me u uobičajenom ponedjeljku.

Većinu prijatelja i poznanika sretoh proteklih dana. Reče mi susjeda zlatarka kako me lijepo vidjeti, i da sam nedostajala ulici. Pa eto, tu sam, još šarenija nego sam bila – na glavi mi šarena marama što je kupih u Zagrebu, hihihi.

U petak sam imala zadovoljstvo popiti kavu s novopečenim bračnim parom. Proveli su medeno putovanje u zelenoj Istri i došli na par sati u selo moje malo. Šteta što je puhalo pa se nije moglo sjesti u Tondo ili na neku drugu terasu, ali nama je bilo ugodno i u zatvorenom prostoru. Dobih ponudu da se pridružim mladim supružnicima u obilasku tršćanskih trgovina u subotu, ali imali smo druge planove... Stoga prepustismo subotu mladcima da se snalaze i gube po putu i po Trstu a mi zapalili u Pulu.

Pula je dozivala kulturno-zabavnim programom na Portarati i duuuugačkom bezglutenskom roladom . Nažalost, kiša je svako malo prekidala svečanost, tako da smo samo projurili pored mnoštva. Cilj našeg boravka u Puli bijaše kupovina rola za Mlađu. Nismo našli "prave" ter smo samo kupili špežu i vratili se kući. Sutradan, unatoč kiši, tajo je odvezao Mrvicu u koperski Mercator i tamo su uspjeli naći ono što je dijete zamislilo. I sad su se obje curke ponovile rolama a vrijeme ne dopušta da se role izvedu u vožnju. Pih. I danas daždi. Jutro je osvanulo hladnjikavo ali sunčano, do podneva se temperatura nadigla i preko 20°C dok se nije nebo zamračilo i počelo pljuštati. Upravo sjedim u radnji, gledam kako turisti trče u potrazi za zaklonom... Nek se ispada, ali neka produljeni vikend onda osvane sunce. I neka ostane suho i sunčano do daljnjeg. Inače će blagdan proći bez zarađenih novčića.

U postupku sam pregledavanja računa, kućnih i poslovnih. Najbolji muž na svijetu iščuđavao se zadnjih mjeseci hrpetini računa koja je nemilice stizala na našu adresu. Samo od telefona dobivamo mjesečno osam računa... gdje je tu još struja i ostale dadžbine... Sad sam ja opet preuzela financije, i ukupnu hrpu prvo razdvojila na privatnu i službenu, a zatim svaku na najhitniju, hitnu i "može pričekati". Ne živciram se previše. Kad kapne koja lova, platit će se. Po prioritetu. Nek smo mi živi i zdravi i zajedno.

U četvrtak je na umaškom Trgu slobode održana humanitarna manifestacija "Bijele bluze za malog Sašu" na kojoj se prikupljala pomoć za sedmogodišnjeg dječaka iz Varaždina koji boluje od tumora na mozgu. Nastupale su umaške mažoretkinje, klape Lungomare i Volta, duo Onix i solistica Iva Islambegović. Akcija se održala u sklopu Međunarodnog gastro kupa "Zlatni kažun 2008". Na trgu su bila izložena (i prodavana) jela pripremljena u natjecateljskom dijelu. Svi natjecatelji i izvođači odrekli su se svojih dnevnica, honorara i novčanih nagrada.

Gotovo je!!! Jutros oko 7 h završilo je moje putovanje po Klinici, odjelima, doktorima raznih vrsta. Uz zvuke Radio Sljemena primila sam svoje posljednje zračenje. Ihaaaaa!!!!!

Mili moji, odoh kući. Odlazim ozračena i ozarena, sretna što imam predivnu djecu koja su uspjela izdurati sve ove mjesece, beskrajno dobrog muža, naaajboljeg muža na svijetu… sretna što imam porodicu koja je mi je nesebično pružila logističku podršku, sestru koja me udomila… i vas, mili moji!

Neću padati u sevdah i patetiku, nisam taj tip. Hvala svima koji su me posjećivali i bodrili. Ako sam ovim svojim postovima vezanim uz liječenje ikome pomogla, ponukala neku žemu da ode prekontrolirati svoje dojke, dala nadu da operacija, kemoterapija i zračenje nisu bauk i mogu se preživjeti (i te kako se mogu preživjeti), puno sam učinila. Neka ovi prethodni mjeseci pretočeni u izvješća na blogu budu podsjetnik i dokaz. Ja idem dalje!

Moja velika Potočnica leži doma, iscrpljena od napornog vikenda, oslabljenog imuniteta. Mrvica odbrojava sate i minute da me opet zagrli i izljubi. A i dragom mom sigurno treba oslobađanje od dvostruke uloge u kući. Zagreb mi ostaje u prekrasnom sjećanju, mislim da sam si izorganizirala super provod, upoznala sam puno dragih ljudi, uspjela da mi ne bude nimalo dosadno. A sad odoh tamo gdje pripadam. Servus, Zagreb!

Grade moj, stižem! Ihaaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!

Prohujao je posljednji vikend mog zračnog boravka u Zagrebu. U petak u ranu, ranu zoru otputovale su umaške mažoretkinje na državno natjecanje u Biograd. Nisam bila doma, i to me svih ovih dana i mjeseci pogađalo, nisam pripremila i ispratila svoje dijete na takvo važno putovanje. No, tajo je odradio sve, i oprao veš i speglao i spakirao veliku Potočnicu i mahao za autobusom. A odlazak naših mažoretkinja bijaše u velikom stilu. Uspjele su cure dobiti novi, lijepi bus u plavo-žutoj boji (a u istim, umaškim bojama je i uniforma mažoretkinja) s grbom Grada. Na suvozačevo su mjesto stavile veliki natpis UMAŠKE MAŽORETKINJE, da se zna. Izgledalo je kao da je bus baš njihov, pa su otišle na natjecanje u istom stilu kao npr. zagrebačke mažoretkinje.

Tajo je ispratio stariju kćer, vratio se kući i nakon par sati odvezao mlađu u školicu. Dok su to petkovno popodne u moj grad počeli nadirati bajkeri na tradicionalno okupljanje u Stella Marisu, moji sjedoše u auto i zapališe za metropolu. U kasno popodne izljubila sam svoju Mrvicu i muža jedinog. Dijete moje mlađe odvajalo se od mene jedino kad je išla maziti mice-mace (sestrina četiri mačića, uskoro spremna za udomljavanje pa je ovo bila posljednja šansa za igru i maženje)…

U subotu ujutro smo sa sestrom i šogorom otišli do Kinga Krosa, prošetali dućanima u potrazi za dječjim rolama i hlačama za mene. Naime, to popodne smo muž i ja išli na svadbu, blogersku svadbu . I trebalo se zbigecat, jel. Ja si pripremila hlače koje su lijepe i praktične. Kad sam ih u petak htjela isprobati i provjeriti kombinaciju koju sam isplanirala, ispostavilo se da u te hlače ne mogu više stati. Nema šamse. Stišće sa svih strana. Mislim, riješit ću ja to – il ću morati vježbati i smršaviti ili mijenjati dio garderobe. Obzirom da sam se baš lijepo popunila i ne izgledam više ko dijete iz Bijafre, preostaje mi kupovina. I tak sam morala kupiti hlače. Nisam dugo tragala. Ali smo svejedno proveli par sati u tržnom centru. I popili kavu u kafiću s poznatom konobaricom. Ispostavilo se da je prije radila u Tondu, mom omiljenom umaškom kafiću. Što je svijet mali…

Nakon ručka slijedilo je pripremanje za pir. Dan je bio sunčan i ugodno topao, baš onakav kakav treba biti za takav jedan svečani događaj. O samom vjenčanju sigurno će pisati dragi mladenci, odnosno sad već supružnici, gospođa i gospodin. Mogu samo reći da sam se super provela, da veselije mladence, razigraniju i rasplesaniju mladenku nisam vidjela. Izuzetno sam zadovoljna i društvom za stolom, mislim da smo bili najglasniji i najviše se smijali.

Nevjerojatno koliko prometa ima po Zagrebu gradu u 3 ujutro! Pa toliko auta po cestama ne srećemo u Umagu ni po najvećoj špici usred ljeta! U "mojoj" sobi u sestrinoj kući čekala nas je uspavana ljepotica, mamina maza. Nije nas uspjela dočekati budna. S velikom Potočnicom čuli smo se iza ponoći, taman je bila došla s TRENINGA. Aloo, trening u ponoć! Na trgu, u mraku, padali im štapovi jer ih nisu vidjele u zraku. I strmoglavile se curke u krevete; umjesto da su se umorile od plesa i zabave – one trenirale…

U nedjelju popodne su mili moji otišli za Umag. Mlađa je pustila suze, mahala sam joj sve dok nisu autom nestali s vidika… Tješili smo se mišlju kako ubrzo dolazim kući. Konačno… A u svoj dom tijekom nedjeljno-ponedjeljačke noći stigla je i kućna mažoretkinja, umorna i sretna jer nisu bile zadnje. Curke su osvojile pretposljednje mjesto u Hrvatskoj.

Jutros sam bila kod liječnika internističke onkologije, dr. Tomeka. Naručio me za šest mjeseci. Tada ću trebati izvaditi tzv. markere CEA i CA 15-3. ("Tumorski markeri su molekule koje se u većim koncentracijama nego što je normalno pojavljuju u krvi, mokraći i/ili tkivu bolesnika s određenim vrstama karcinoma. Tumorske markere proizvodi sam karcinom ili tijelo kao odgovor na prisutnost karcinoma ili nekog dobroćudnog stanja. Njihovo je mjerenje i identifikacija korisno za dijagnozu, liječenje karcinoma i praćenje terapijskog uspjeha. Karcinoembrijski antigen (CEA) CEA se koristi za kontrolu povrata bolesti nakon liječenja. Istraživanja pokazuju kako porast razine CEA prethodi nekoliko mjeseci kliničkim znakovima povrata bolesti. Mjerenje CA 15-3 najkorisnije je za praćenje tijeka liječenja kod žena s karcinomom dojke, osobito kad je riječ o uznapredovanoj bolesti.")

Hormonalne tablete moram piti slijedećih pet godina. One mi uzrokuju valunge , ali kaže doktor da je to super i odlično jer valunge moram preživjeti. Hormonalna spirala - po Tomekovim riječima - pospješuje nastanak tumora. Ne izaziva, ali pospješuje. Tak da me moja Mirena lijepo zeznula. I više je neću toplo preporučati ženama. Cure, znači, Mirena – jok!

Jučer je valjda bila kulminacija mojih blogerskih susreta. Imala sam popodne Pjesmospam - čvenk s Tratimčicama, Spamericama, Kupusarkama, ne znam ni sama koji od naziva upotrijebiti… Čekajte, sve ću vam objasniti. Prvo sam se našla s bivšom Zgbabom, pak smo pješke krenule Strossmayerovim šetalištem do Tkalčićeve, tamo zasjele u kafić, spamersku bazu. Ubrzo su došle još četiri blogerice : Tedica, Lorna, Lu-lu i Chocogirl35b. Nedavno je jednoj bila obljetnica života pa je donijela kolače i šlag. Druga je donijela bombone pak je bilo i ića i pića. Gospođe i gospođice su u kafiću svaki božji petak i to po nekoliko sati. Da se to može, i da nije nimalo dosadno – i sama sam se uvjerila. Kao što to obično biva, i to ću ponavljati u beskraj jer je živa i realna istina, pričale smo kao da se znamo godinama. Simpatične, drage žemske od dvadeset i nešto do … jel, najboljih godina. Sve balavice spram mene, hihihi. Krasan, krasan susret - pričale o filmovima, glazbi, glumcima, školi (rješavale matematički zadatak za napredne matematičare trećeg razreda OŠ, i bome je trebalo dobro razmisliti), klincima, ma o svemu što smo se sjetile. Hvala, djevojke, na ugodnom društvu! Još sam pod dojmom.

Ižljubih se na kraju balade s njima i žustrim korakom ulovih trajvan. Valjalo se presvući, ubaciti nešto u kljun i vratiti u centar, u društvu mlađe nećakinje. Cilj: Casino Fortuna club, of skroz. Silazimo u podrumski prostor, kad tamo - dočekali nas konobari s pićem dobrodošlice. Gledamo se nas dvije, ništa, uzele pićence, sjele za stol. Čudim se blago kud smo dospjele, jesmo li pogriješile dan, vrijeme, bend. Vidim Caiman Verde, znači pogodile smo. Al, vidimo – neki poslovni ljudi, a i žeme, u PK odjeći (poslovni kod). Uočile smo među njima pjevača Luky-ja al taj je samo sjedio, nije ni s kim pričao. Pa je bio neki kamerman koji je snimao cijelu večer i unosio se ljudima u face. I nas dvije je usnimio, kad smo već tamo bile. Elem, što je bilo... razjasnilo se kad je na pozornicu stao neki muškarac, očito PR Lutrije u Hrvata. Pozdravio je marketinške stručnjake. Bilo je to druženje uoči 16. nacionalnog festivala oglašavanja (FESTO 2008), koji će se održati slijedeći tjedan u Opatiji. Voditelj sinoćnjeg domjenka poželio nam je ugodnu večer uz glazbu i ples. I nas dvije smo se onda "prodale" kao marketinške stručnjakinje, jelllll… Pa su malo svirali Caima-nofci, pak su dvaput bile točke trbušnih plesačica i jedan blok pokazivanja vještina tri plesna para (škola salse Boogaloo iz Zagreba).

Kako smo dobile besplatno piće pri ulasku, nismo bile sigurne jel treba drugo piće naručiti i platiti. I sjedimo i pijuckamo i vidimo jednog poslovnjaka kako se diže i donosi novo piće s pulta dobrodošlice. Onda smo se i mi poslužile još jednom. I za svaki slučaj gledale hoće li se tko mašit novčanika i zvati obera na plati. Nije se dogodio takav slučaj. I tako smo prošle los.


...Ovo je novi plaćenik sastava Caiman Verde, taj nije prošli put svirao. Tata od formata će mi već reći koji je taj. Svira fenomenalno, uživljava se u svirku, u jednom nam se trenutku čak učinilo da mu je u ekstazi pukao gumb na košulji, al smo poslije brojale i svi su bili tamo gdje trebaju biti. Pokušala sam uloviti tu nadahnutu facu, al mi je snimatelj smetao. Čovjek s kamerom bio je ko Spajdermen, čas tu čas tamo, pa bi skidao kameru pa bi je montirao na stalak, pa se prešetavao sa stalkom vamo-tamo… Stoga, uzmite u obzir objektivne okolnosti i izuzetno tešku situaciju u kojoj sam se našla i uslikala slijedeći kadar:




Uvijek nanovo me se dojmi kako u bilo kojoj grupi ljudi jedna osoba privuče pozornost i kamere i fotoaparata, i da imaš tri kamermana i pet fotoreportera, svi će najviše pozornosti posvetiti upravo toj jednoj osobi koja posebno zrači. Može biti okružena i ljepšim osobama (događa se), ali nju kamera najviše "voli". Tako sam jučer ispucala hrpu fotki na prekrasnu djevojku koja je plesala trbušnjake. Em ima tijeloooo vitko i vretenasto… ("Oj, Jelo, Jelooo, imaš lijepo tijelo") em kosu… em sivoljubičastozelene oči… em cijelu facicu…










Citat Zgbabe: "Al ova vretenasta ne bi dobro prošla u Saudijskoj Arabiji. To njima nije seksi tamo ak nema sala i špeka na trbuhu da se talasa." Dobro, druge dvije su bile pravosaudijskoarapske:








A od plesnih parova, plavuša u crvenoj haljini plesala je, uvijala se (al ništa vulgarno, da se razumijemo), očito uživajući u ritmu. Tu i tamo sam uočila njenog plesača, a ostala dva para nisam, sorry.







Trbušne plesačice su svakom posjetitelju podijelile bonove u vrijednosti od 20 kn za igru na slot-mašinama, kao - da isprobamo sreću, ali smo samo tu večer smjeli igrati. Nećakinja i ja dobile još svaka po 20 kn. To su nam Caimani poklonili jer smo pljeskale šesnim glazbenicima, hihihi. Možete si mislit, dečki sviraju a oni poslovnjaci ih ne doživljavaju. Nitko ni da bi. Pa smo poslije treće pjesme same zapljeskale, ovi se zahvalili i obećali nam platiti. I fakat smo ispale plaćenice. Nakon fajrunta preselile smo se u dvoranu sa slot-mašinama i zamolile jednu žemsku u uniformi, s debelim novčanikom, da nam objasni što nam je raditi. Izabrale smo igru s voćem i povrćem, to smo najlakše razumjele. Pa nam se vrtile šljive, borovnice, limuni pa ak ih je tri il više od početka reda, onda kao nešto dobiješ. Par puta smo dobile po 20-30 kuna i uložile u daljnju igru. I proćerdale. Sve. Kad je bal nek je maskenbal. Da smo dobile uduplo, onda bismo odustale i tražile lovu. Ovak, nasmijale smo se i otišle na tramvaj.

Nisam previše pričala o obveznom dijelu mog boravka u Zagrebu, jelda, jelda? Uostalom, kad je bila kakva novina ili promjena, rekla sam o čemu je riječ i to je to. A onda bi se to nešto ponavljalo određeni broj puta pa nije bilo potrebno pisati. E, sad je došlo do (očekivane) promjene pa ću i to reći. Danas sam odvalila 26. zračenje! Ihaaa!

A ne bih ga odvalila da nisam promijenila termin kvarcanja i ekipu fizičara. Naime. U petak sam došla u Kliniku ranom zorom. Kod energičnog, ekspeditivnog i simpatičnog gospodina Zvonka s dugačkim radnim stažom. On radi u prvoj smjeni, od 7 ujutro. Već sam par petaka uspjela kod gospona postići da me primi u svoju smjenu i da me prasne tak da mogu ranije otići na put kući. Mal je rogoborio (pravi se grub a nije, mekanog je srčeka) i uvijek me primio. Tak me primio i prošli petak. Dođem, vidim da na vratima još uvijek stoji natpis da Dvojka ne radi. Otvori striček vrata, ja trepnem okicama i pitam jel radi Dvojka. On me odmjeri i kaže da sjednem i pričekam. Pogleda na vrata, skine natpis o neradnoj Dvojki i uđe u svoj "ured". I prozove me nakon sat vremena (sat, sat – nije bed, pa mogu ja čekati). Pita jesam li se kvarcala u srijedu. A-a. U utorak? Ne, ni tada. Čovjek čita podatke s mog kartona i blago šizi. Vidi da sam pri kraju zračenja. Opali me tako s Dvojkom. I pita hoću li prijeći kod njega, u njegovu smjenu. Hoću, ak će me svaki put kad dođem opaliti. I tako smo se lijepo dogovorili. Dolazim ujutro između 7 i 8 h, čekam koliko već treba i bivam skvarcana. Pa i jučer. Dvojka je kašljala, stenjala, pak me stavio na Trojku, preprogramirao što je trebao i obavio posao, moje zadnje obično zračenje.

Dođem poslije u Kliniku, ovaj put na novo crtanje. Treba odraditi još 5 ciljanih zračenja. Pogledam na vrata kvarc-odjela, a ono natpis "Aparat broj 2 ne radi". E, da sam ostala u terminu od 13 h… ne bih obavila kvarcanje. Moja stara ekipa fizičarki (posebno Božica i Sanela) bila je ukupno simpatičnija i nježnija, drage djelatnice radioterapijske onkologije stavljaju na stol gdje se leži pod aparatom čistu podlogu od papirnatih ubrusa (a između stola i ubrusa je plahta). Muški kolege iz prve smjene ne koriste ubruse nego za svakog petog pacijenta ispreslažu plahtu. Kod žemskinja moj boravak ispod aparata traje ukupno dvije minute, kod muških zna biti kraće ali i puno dulje. Ali. Muška ekipa uspije podesiti aparate i ako nešto zašteka a žemske se ne usude ništa dirati. Sad, koliko je dobro i ispravno jedno ili drugo, ne mogu stručno ocijeniti, ali meni znači puno što me jedan dan mogu ili ne mogu ozračiti.

I tako. Jučer sam završila s prvim, najdužim dijelom zračenja. Dobih novu oznaku, novi križić. Novo zračenje odvijat će se na Jedinici ili Trojki, ovisno koji stroj bude ispravan. Znači, rizik da će nešto zaštekati je upola manji.

Jutros sam bila na Trojki, ali po "novom". Razlika u kvarcanju je u intenzitetu, u položaju tijela, a na aparat se stavlja produžetak koji mi skoro dodiruje kožu.

I da, kao što se već i prije pokazalo – svatko od nas reagira na svoj način na razne metode liječenja. Čula sam i za bolna zračenja, čije su posljedice bile opekotine i to dosta teške. Čula sam i za promjenu boje kože na ozračenom području – neki su još godinama uočavali razliku u odnosu na ostatak tijela. Čula sam i za promjene na tkivu dojke, osjetljivost bradavica i slično. Imam sreću što se kod mene dogodila samo blaga promjena boje. Za sada. I nadam se da će na tome ostati.

Jučer sam provela neko vrijeme u ugodnom razgovoru koji se pretvorio u blog-kavu. Riječ je o gospođi koju upoznah lani, i koja je ljubazno poklonila mojim Potočnicama svoju zbirku vrećica šećera. Prvo smo se dopisivale, onda se čule telefonski, pa upoznale uživo (ma, pričala sam vam o tome). Mjeseci prolaze, već je i moje zagrebačko gostovanje pri kraju, i uspjesmo se ponovno vidjeti. Ćaskajući tako, saznadoh da je moja sugovornica od anonimne čitateljice i komentatorice blogova "evoluirala" (to mi je ostalo od Pokemona, hihihi) u blogericu!!! Drago mi ja da sam djelomično i ja zaslužna za taj napredak. Draga dordora2, i ovom prilikom želim ti dobrodošlicu u blogosferu!

U nedjelju ujutro opustjela sestrina kuća. Potočnice i njihov tajo otišli put mora… Da me ne uhvati depra, dogovorih se s kumicom za šetnju Zrinjevcem i slušanje promenadnog koncerta. Svake subote i nedjelje se od 11-13 h u paviljonu održava koncert.






Lijepa prilika za ugodnu šetnju parkovima sve do Kolodvora i nazad






ili odmor na klupi uz glazbenu pozadinu.




Vrijeme je opet bilo li-la, al smo hrabro izdržale većinu vremena. Dok su šesni mladići svirali pred objektivima obožavateljica



i sveprisutnih Japanca, pljeskalo se, ja i fućnuh iz gušta. Kad već nije bilo transparenata, da bar tak pridonesem ugođaju…

U čeprpak popodne stigoše najmiliji moji. Grljenje, ljubljenje, sreća, radost. Onda su pišulje prešle na maženje mačića, a mi odrasli na pričanje. Valjalo je isplanirati petak u vinogradu. Nas sedam. Do osam. Prva ili osma, s koje strane se već gleda, bijaše vlasnica vinograda. Mati naša, sestrina i moja. Prvo joj htjedosmo izorganizirati odlazak tamo (skoro sam napisala – u Popovaču, al mi zvuči grooozno) dan prije. Da nas ujutro dočeka s kavicom i zagrijanom kućicom. E, ne bi ona. A već je mlađi zet bio spreman prebaciti je iz grada S u grad P. Dobro, ne mora. Ona će ujutro ići s vinogradskim susjedima. Ok. Navečer baka zove da ipak ne bi išla u vinograd. Ajd, ne mora. Snaći ćemo se nekako bez nje. Jest da onda prehranjivanje postaje glavni posao moje sestre, umjesto špricanja, al dobro… Ujutro smo se podizali, doručkovali, ukrcali se u aute, njih troje plus pas i nas četvero. I stigli u neko doba. Trava, tratinčice i maslačci zavladali imanjem.















Raspakirali se. Govorim ja da će baka ziher doći autobusom. Gdje bi ona ne vidjela tri unuke, dvije kćeri i dva zeta. I fakat. Nismo još započeli s podjelom dužnosti, kad stiže bakica. Došla. Autobusom. Pa taksijem. Taksist čekao na autobusnoj stanici, i nije se baka ni snašla da nazove kojeg zeta nek je pokupi, a već je sjedila u taksiju. Kad se da obrlatiti žema… I tako smo petak proveli nas osmero. Plus pas. Najmlađe članice društva šetale se uokolo, naganjale psa. Šogor se mal pravio važan i hrabar i zdrav, pa se prtljao u šišanje trave al je a kraju roštiljao. Muž je kosio i špricao, logistiku je obavljala moja sestra. Mene i nećakinju dopalo kresanje živice i obrezivanje voćaka napadnutih boleščinom. I fotografiranje.

Naradili se, najeli se, boravili na svježem zraku. Predvečer se pokupili u aute i natrag u Zagreb. U vinogradu je ostala bakica, oprati suđe, pospremiti pribor i alat. Sadržajan i pomalo naporan, ali lijep dan.

Prvi svibnja. Sunčano jutro. Besplatan gradski prijevoz. Dok su mili moji bili na putu, vozili bakicu natrag u Sisak, ja nagovorih sestru da mi pravi društvo u šetnji po Gornjem gradu. Oboružasmo se vestama, kišobranom i sunčanim naočalama, ja još objesih oko vrata fotoaparat i krenusmo. Tramvaji rijetki ali nije nam se žurilo. Na svakom tramvaju, na staklu pred vozačem bio je veliki komad papira s čestitkom građanima povodom Prvog svibnja i obavijesti da je vožnja besplatna. Jedanaestica poluprazna, ljudi opušteni, grad polupust. Izašle smo na Frankopanskoj, pogledale malo izloge i uputile se Mesničkom uzbrdo. Oduševila nas zgrada iz 17. stoljeća s terasom na krovu, oivičena zelenilom. Ne znam koriste li je stanari ili ne, ali bila bi to prekrasna terasa za neki kafić ili restoran…




Sunce i oblaci izmjenjivali su se svaki čas, veste su bile malo na ramenima, malo oko pasa, aparat u punoj ratnoj spremi. Mimoilazile smo se s organiziranim grupama Japanaca i Talijana, te rijetkim prolaznicima.




Šetajući gornjegradskim ulicama, zapazile smo hrpu detalja na koje nekad nismo obraćale pozornost. Ovaj put, kao prave turistice, zastajale smo diveći se kovanim ogradama, gipsanim ukrasima na fasadama, restauriranim natpisima ulica i trgova, zelenilu…








Na Gornjem gradu živjela je naša teta Sanda.



Dok je studirala, sestra je kod tete provodila skoro svaki utorak. Bila su to druženja studentarije sa sestrinog faksa, ali i glumaca i pjesnika. U stanu do tetinog živjeli su kao podstanari Enes Kišević i pokojni Darko Čurdo. Moja druženja s tetom bila su rjeđa, i možda sam par puta povela sa sobom i cimericu pa bismo zamijenile studentski ručak za ukusni tetin… Ponesene uspomenama, sestra i ja ušle smo u haustor, popele se stepenicama do poznatih vrata. I jedna i druga skrivaju neke nove ljude (teta je odavno umrla, stan je prodan).




Na prolasku kroz Kamenita vrata, zapalismo svijeće. Tkalčićeva – kafići krcati. Šarenilo odjeće – od majica s bretelama do vesti i jakni. Poluglasni žagor, opuštena atmosfera…




Dolac skoro pa prazan. Dva stola s cvijećem i ništa više. Između Dolca i Trga još nekoliko uličnih prodavača cvijeća. Sestra nakupovala hrpu. Tramvaj je mirisao po đurđicama i božurima. A u trajvan nas ispratila glazba. Vergl na Jelačić placu.