Ne znam da li da budem razočarana sama sobom ili ponosna... Očito mi se spustio prag tolerancije, i fakat ne znam da li je to dobro ili nije...

Upada mi maloprije mlad čovjek u radnju. Ja za radnim stolom, iza pulta. Pozdravljam kao i uvijek – jasno i glasno. On priča na mobitel. Prilazi pultu, na njega stavlja neke papire, ključeve, novčanik. I dalje razgovarajući, pogleda me i pozdravi. I nastavi telefonirati. Minutu-dvije. Ja čekam. Osjećam se blesavo. Čovjek mi u radnji, vodi razgovor, privatni ili poslovni – nije bitno. Mene ne obadire, koristi prostor moje radnje kao telefonsku govornicu.

Završi razgovor, ne ispričava se, nego kaže da treba nešto fotokopirati. E, nisam mogla držati jezik za zubima. Nije prvi put da mi se takvo nešto dogodilo, ali je prvi put da sam reagirala. Vjerujte mi, zaista biram riječi. Koristim i više nego je potrebno riječi "lijepo molim, hvala". I obratim se bahatom mladcu. Da takvo ponašanje nije pristojno i da ga lijepo molim da drugi put ostane ispred radnje, obavi razgovor pa tek onda uđe unutra. Frajeru se diže tlak. Ne želi fotokopirati kad se JA tako ponašam. U redu, ne mora, hvala lijepa, doviđenja. Ne sjećam se više kojim riječima sam ga ispratila, ali znam da sam spomenula odgoj. Eee, tek onda je slijedila scena...

Tip je već bio izašao van, na ulicu. Čuvši to o odgoju, vrati se.

- Što ti misliš, tko si ti? Kako se to ponašaš?

Pazite, ON meni tako govori. Pitam ga zašto mi govori TI.

- Nisi mi mater i nemaš me pravo učiti što je pristojno a što nije. Ti ćeš meni govoriti kako se treba ponašati...

Još je on pričao. Ja ponovih svoj pozdrav i isključih se. Verbalno. Tlak mi je skočio na 200, vrućina navrla, srce počelo lupati...

Pojma nemam kako ću se slijedeći put ponašati – reagirati ili ne reagirati na ovakve budale...