Ne vjerujem da je itko u nas vršio ispitivanja o znanju i načinu tipkanja po tipkovnici. Pri tome ne mislim na poslovne tajnice, zapisničare i daktilografe već na "običnu raju" koja zbog posla ili iz gušta koristi kompjuter. Vidjela sam liječnike koji s jednim ili dva prsta pikaju sasvim pristojnom brzinom ali i onih kojima trebaju tri gladne godine da ispišu jednu rečenicu. No, pretpostavljam da je za početak takve "pismenosti" potrebno proučiti tipkovnicu koju koristimo. Već i uobičajena QWERTY verzija ima svoju bolju inačicu u QWERTZ obliku, da ne govorimo o slovima poput Š, Đ, Č, Ć i Ž koja šeću unaokolo u nekoliko verzija. Slovo Ž meni je pored Ć, uz ENTER pa sam nebrojeno puta na tuđoj tipkovnici stisnula zabunom taj ENTER i prekinula riječ sa Ž koju htjedoh napisati.
Ono što me iznenadilo je način na koji neki tipkači pišu velika slova. Nedavno pričam s mužem i on mi govori kako jedna njegova kolegica piše velikim slovima tako da pritisne tipku Shift (ili onu strelicu prema gore, ovisi kako tipka izgleda na vašoj tipkovnici) i drži je dok drugom rukom tipka slova, bez obzira da li je riječ o jednom velikom slovu ili čitavoj riječi ili rečenici koju treba na taj način ispisati. Drugi kolega, pak, prije nego počne tipkati jedno veliko slovo ili više njih, pritisne tipku Caps Lock i kad završi s ispisivanjem ponovo pritisne Caps Lock. Mislim, svi mi imamo svoju logiku, i meni je logičnije pritisnuti Shift ako moram ispisati jedno veliko slovo ili dva, a Caps Lock koristim u slučaju da je riječ o više slova, no očito moja logika nije univerzalna (ma, ni ne umišljam si da takva mora biti). E, da, ova osoba koja koristi isključivo tipku Shift ne zna oznaku te tipke (iako je napisana baš tako, nije strelica prema gore). Ajd, ne mora svatko znati da mu se na tipkovnici možda nalazi tipka Print Screen ili Alt Gr, al ENTER, Shift i Ctrl bi ipak trebale biti prepoznatljive. Neću uopće govoriti o tome koliko ljudi zna opisati znak Backslash (ne da mi blog-editor ispisati taj znak, cccc) ili kako izgovara znak "@" ...
I još jedna zgoda. Sinoć bijah na sjednici Predsjedništva svog AFŽ-a (Zajednica žena Bujštine, op.P.) i priupitah predsjednicu za mail adresu. Ispiše mi žema na komad papira niz od 6 znakova, što brojki što slova. Pitam – što iza toga, @pu.t-com.hr ili @gmail.com ili slično. Neeee, kaže ona, to mi je mail. A lozinka je – i opet napiše niz od osam znakova. Jesam plavuša u duši, i u duhu takvog osjećaja ostadoh trepćući. Ček, ček, ajmo iz početka (dobar dan, dobar dan...) – trebam mail-adresu. Pa to je mail adresa. I upali žema kompić, klikne na Internet Explorer, pa ode na tportal.hr i tamo se prijavljuje u webmail. Ahaaaa....
Post je objavljen 30.05.2008. u 09:38 sati.