Nedavno smo kupili malu fontanu, feng shui. Znamo tek općenito nešto o tom fenomenu, stan nam je ionako namješten u skladu s mogućnostima i vlastitim osjećajem za lijepo i ugodno. Al ova cureća naprava je baš zgodna. Navikli smo se brzo na umirujuće klokotanje. Zeznuto je jedino dok sjediš i blejiš u TV i mjehur ti se napuni i sve kao ti se ne da dizati s kauča i olakšati... a voda pored uha curi i curi i klokoće, i na koncu moraš u šekret. Zdrav život, u svakom slučaju.

Ponedjeljak, hladan ali vedar. Nije hladno kao u unutrašnjosti, ali svejedno štipa za obraze. Uspio mi je i nos procuriti no, srećom, to je jedina posljedica putovanja Umag-Zagreb.

Odvalih predzadnju terapiju. Evo me na poslu, znači – sve je pod kontrolom. Nalazi su vrlo dobri. Boravak na snijegu i klizanje po Poreču rezultirali su povećanjem leukocita u odnosu na zadnji nalaz, što je neuobičajeno i jjjako dobro. Jer, iz terapije u terapiju krvna slika slabi, sadržaji onih vrećica i bočica koje primam pomažu ali i znaju rasturiti koncepciju organizma.

Obavila sam prijem i razgovor kod radiologinje. Trebam odraditi 30 zračenja, 6 tjedana po 5 radnih dana. Točan početak tretmana stići će mi poštom. Obzirom da sam tražila ambulantno zračenje a ne bolničko (ne mogu ni zamisliti cjelodnevni boravak u bolnici zbog 2-3 minute zračenja), ne moram dugo čekati, otprilike tjedan-dva nakon zadnje kemoterapije. Prijestolnica će tako biti svjedokom moje preobrazbe. Red je da mi narastu kosa, trepavice i obrve. Ostale dlake ne moraju, od depilacije sam se odvikla i nije mi nimalo nedostajala, hihihi.

I to je to. Sad slijedi nekoliko dana pojačanog njuha, gubitka dobrog dijela okusa. To mi utječe na prehranu utoliko što jedem više i češće, kako bih izbjegla bljak okus u ustima. I žvačem žvake, što inače ne radim. Torbica mi je krcata raznih frfa, slanih i slatkih. Kava mi ne paše pretjerano, pijuckam čaj. Moj inače omiljeni zeleni čaj ispao je iz kombinacije, i miris i okus mi ne odgovaraju više. No, ima toliko drugih namirnica i napitaka pa se ne brinem. Nisam uvodila nikakve promjene u prehranu ovih mjeseci, osim što češće posegnem za medom i ehinaceom. Iz razgovora s ostalim pacijenticama dnevne bolnice saznala sam da su neke počele koristiti laneno ulje, sok od cikle i slične pripravke. Na webu sam, između hrpe savjeta, pronašla onaj koje meni osobno najbolje odgovara – jedite sve što volite, ugađajte si omiljenim jelima, živite normalno.

Eto me u glavnom gradu. Sad, jesam li ja donijela lijepo vrijeme u velegrad ili je prijestolnica samo zbog mene namjestila vedar osmijeh, nije ni toliko bitno. Glavno je da me ispratio - burom provjetren - pogled na Italiju i Alpe, i prekrasno me vrijeme pratilo cijelim putem. I prognoza za sutra je isto tako dobra...

Danas smo Mrvica i ja bile kod pedijatre. Dijete bole cice, na dodir. I osjete se pod prstima malene nakupine. Pokušali smo naći pravu mjeru između brige i omalovažavanja problema, između panike i ignoriranja. Vjerujem da smo našli. Dijete je posljednjih mjeseci pod utjecajem zbivanja u kući i sigurno osjeća posljedice istih. Stoga smo nas dvije danas posjetile doktoricu. I saznale da je prosjek godina za početak hormonalnih promjena u tijelu taman negdje oko 9, 9 i pol godina. Da je nekih 11 godina vrijeme pojave prvog mjesečnog krvarenja. Ponudila je pedijatra i uputnicu za ultrazvuk, ali mislim da je to nepotrebno. Samo je trebalo čuti od stručne osobe da je to normalna, uobičajena promjena u tijelu male žene.

Moj muž slikao. Već jednom izašlo u novinama. Jučer bilo opet, al na naslovnici. Ponosna sam na njega.

Rukometaši se nadmeću s Poljacima. Komentator spomene Sulića. Muž i ja istovremeno opalimo pjesmu "Suli suli bane bane suli suli le banane...". Pojma nemam jesu li to prave riječi, al tako je barem zvučala pjesma iz naših mladih dana. Generacijo, sjeća li se tko te pjesme? Prekasno mi je sad lupati po pianinu i pisati vam kako točno zvuči (nešto je u stilu mi-mi-do-do mi-mi-do-do...), al tko pročita ove đapa-drapa-stihove valjda će se sjetiti i melodije.

NAKNADNO DOPISANO u petak (16:30): Hehe, raduje me vaš odziv. Hvala najljepša dragom prijatelju (majstoreee, zaslužio si kavu!). Sinoć smo se muž i ja prepucavali da li se izgovara "sulji" ili "suli". Muž tvrdio onako kako sam na kraju napisala. I pogriješila. Sad neću ispravljati ni naslov niti riječi u postu. Živim u Istri dvadeset godina i prije toga uopće nisam znala talijanski (ne znam ga, doduše, ni sad baš nešto naročito ali se uspijevam sporazumjeti). I ne sramim se što nisam znala točne stihove. Sad ću ih zapamtiti.

Prvi vikend u veljači rezerviran je za maškare u Umagu. Evo prilike za podsjećanje na prethodne.

Izgubila sam kondiciju negdje usput, u proteklih godinu dana. Ali sam svejedno u subotu skoro sat vremena uživala na ledu. Nisam se preforsirala. Polako, penzionerski se vrtila u krug. Dok su se mili moji natjerivali po ledu, i tajo opet izazivao pozornost svojom spretnošću, brzim promjenama smjera i svim onim cakama koje je naučio davnih dana.

Šator nad klizalištem odolijevao je udarima juga. Fućkao je vjetar kroz rupe, lamatao krilima al ništa nije otišlo u zrak. Puhalo je i jučer. Plus kiša. Baš ljigav vikend.

Ajd, bar je opran sav veš, speglan dobar dio toga, posuđe čisto, ostalo više-manje.

Daždi. Ogavna, dosadna kiša. Sunca ne vidjesmo već danima. Magla nas je samo na kratko zaogrnula, jučer. Nemam volje izlaziti van. A mora se.

Danas popodne ćemo probati razbiti ovo ružno, tužno i depresivno raspoloženje jednim klizanjem. U Umagu još nema klizališta, i još uvijek se ne zna hoće li ga biti. Zato postoji u Poreču. Pa ćemo otići u Poreč. A na povratku ćemo prionuti neizbježnim pospremanjima, peglanjima, pripremama. Za školu. Iha, kako su ovi praznici proletjeli! I sad valja čekati Uskrs. Srećom da je u ožujku...

Blogerski kolega Kenguur pokrenuo je zgodnu akciju prikazivanja fotografija ulica. Blogerskih ulica. Ulica u kojima živimo ili u kojima radimo. Mišljah da će akcija trajati dulje od dan-dva. Figu. Prestade akcija a kod mene se vrijeme nije poboljšalo pa da uslikam licu u kojoj živim, da uhvatim Sunce na fasadama, komadić mora što se presijava u blizini kuće u kojoj živim. Pih. Al nađoh u pričuvi radnu mi ulicu. U doba lanjskog Zlatnog lava, šarenu i iskićenu. Pa vam je pokazujem sada.

Božićna priredba mažoretkinja održana je 22. prosinca, dan prije našeg odlaska na snijeg. Bila je to prilika za dodjelu priznanja najupornijim članicama udruge koja okuplja zaljubljenice u štapove, stupanje i ples. Aktivnim članicama pridružile su se i neke bivše, ponovile su se neke najuspješnije koreografije iz proteklih 10 godina. Šteta i sramota što je dvorana Učilišta bila popunjena tek jednu trećinu... i zbog same obljetnice i zbog humanitarnog karaktera priredbe... valjda se nesuđena publika zasitila te hrpe priredbi koja se nagura u tjedan dana pred Božić.

Kadetkinje:




Seniorke (tu je i moja ljepotica):




Babe:

Što ti je život, danas jesi sutra nisi... Jučer je umro naš dugogodišnji prijatelj i krsni kum starije Potočnice. 47 godina. Pomorac. Daleko od obitelji, na sinjem moru.

Zadnji put smo ga vidjeli poodavno. Nikako upasirati njegove i naše dolaske u Sisak. Plovio bi nekoliko mjeseci, pa isto toliko bio s obitelji. Ovih sam se blagdana čula s njegovom dragom. Uoči Božića otputovao je na brod. Nije uspio spojiti Božić i Novu godinu sa svojima, kao ni puno puta prije toga... Da li je razlog srce il nešto drugo, saznat ćemo tek kad se supruga i sin vrate iz luke. Treba obaviti papirologiju i ostale peripetije da bi se tijelo prebacilo iz EU u Hrvatsku.

... Uvijek nasmijan, vrckav, dobričina. Ponosan otac sina od dvadeset i nešto i kćeri od osam godina... Zaljubljen muž... Dragi, dragi prijatelj...

Nebo je dobilo još jednog anđela. Zbogom, dragi Zok!

Evo opet razloga za slavlje. Hvala vam što me čitate. Sretna sam što vas imam!

Vratila sam se. U četvrtak smo otputovali u punom sastavu. Popodne smo imali susret s Koki i njenim dragim. Dok su Potočnice neumorno pikale po mobitelima, nezainteresirane za okoliš, nas smo četvero odraslih ugodno ćaskali. Bijaše to i više od blogerske kave, već dobro poznata potvrda vrijednosti ovih naših virtualnih susreta i prijateljstava.

U petak smo otišli svako na svoju stranu – ja na novu porciju, dragi i djeca k bakici u Sisak. Ujutro sam dala krfcu i obavila EKG i čekala PET sati da me priheftaju na infuziju. Usko grlo bijaše spori internist... uglavnom, petak je bio baš neki nervozan i iscrpljujuć dan i za pacijente i za medicinske sestre (dnevna bolnica poluprazna a vani hrpa pacijenata, svi čekamo liječnika). Kod radiologa nisam stigla. Već mi je bio pun kufer iza 3 popodne... Od ostalih sam pacijenata čula da se kod radiologa ide samo dogovoriti termin zračenja. To mi je potvrdio i internist. Obzirom na obzir da mi je dojka sačuvana, gotovo je potpuno sigurno da ću morati proći i zračenje. A to bi moglo trajati četiri-pet tjedana, pet dana u tjednu, po 3 ili 5 minuta. Srećom da imam sestru u Zagrebu. Kako li je pacijentima koji zbog tih nekoliko minuta dnevno moraju plaćati boravak u Zagrebu čitav tjedan?!

Nije mi svejedno. Mislila sam da s kemoterapijom završavam svoje putešestvije. No, kao što već rekoh – organizirat ćemo se. Odradit ću još te dvije terapije i onda postati privremena (ozareno-ozračena) Zagrepčanka, vikendi će biti rezervirani za djecu i muža, bilo u Umagu bilo u prijestolnici. A ostale dane ću pokušati iskoristiti za koju blogersku kavu, šetnju. I pisanje postova, naravno.

Muž i ja smo doputovali doma u petak navečer. Sjetili se kako je u subotu najavljena velika seoba Hrvata i najezda na skijališta. I dobro da smo se sjetili. Ali zadržavali su naši organi – na našoj smo granici čekali 25 minuta, kod Slovenaca 5 minuta. Cesta bijaše suha, promet se od Ljubljane na dalje drastično prorijedio. Tako smo lijepo izbjegli gužvetinu a i ledenu cestu.

Danas već radim. Dobro se osjećam, bolje nego sam i mislila. I baš mi je drago zbog toga.

Neću uopće raditi inventuru lanjske godine. Samo sam prezrivo pljucnula na nju. Ne ponovila se.

Mili moji, odoh opet u Zagreb, na četvrtu terapiju. Nakon nje moram radiologu, da mi kaže moram li ići i na zračenje. Ak ne moram – dobro, ak moram – ha, organizirat ćemo se, kao i uvijek.

Idemo sutra svi. Tajo vozi djecu bakama i didi, na par dana. Dida već njurga al nek bude sretan što uopće curke žele ići k njemu. Tih nekoliko dana sasvim je dovoljno da se ne počupaju, hihihi.

Ostajte mi veseli i zdravi. Kome nisam čestitala Novu, ovim putem želim sve najbolje, zdravlja, zdravlja, zdravlja i sreće. Za ostalo se sami pobrinite!