Nedovoljan, komad, kulja, kolac, keder, top, kec.
Starija Potočnica dobila jedinicu iz povijesti. Kontrolna, od prve lekcije. Deset pitanja, četiri točna. Uvjeravamo je da je to i pravedno. I dok smo tata i ja išli u školu, za dovoljan se moralo znati bar pola. Dijete u bedu. Još nije svjesna da u petom treba učiti i da nije dovoljno samo napisati zadaću.

Sjećam se da sam za trojku u sedmom razredu zaradila šamarčinu i raspuknutu usnicu. A bila super odlična učenica. I sve slabije ocjene tijekom godine ispravila na vrijeme. Paralelno s osnovnom išla u glazbenu školu. Napredni matematičari, recitatori, harmonikaši, odbojka, rukomet. Klizanje. Sve stigla, ali i uživala u svemu, išlo mi s lakoćom. No, obećala sam sama sebi da svoju djecu neću tjerati i zlostavljati zbog ocjena. Trojka – trojka. Ako može četvorka, krasno. Petica – super.
Za sada su obje odlikašice. Starija je već zaradila i zaslužila sve ocjene od 1 do 5. Kad god je donijela slabiju, nikad se nismo niti derali na nju, niti ljutili. Obrisali suze dječje, poljubili oči tužne, popričali, zajedno riješili probleme. I eto, završila četiri razreda sa svim peticama. Sad ima hrpu petica, ali eto – zalomi se i koja lošija. Jučer je zato dobila zadatak naučiti trećinu gradiva. Ispitala je, zna. Znam i ja (opet) o prapovijesnom dobu, neandertalcima, Altamiri, hordama, zemunicama, povijesnim izvorima, numizmatici, kršćanskoj eri. U četvrtak ima ponovno povijest, treba naučiti sve. Sigurna sam da hoće.

Trebam i ja više vremena posvetiti toj Potočnici. Tražim slobodne trenutke, ponekad i ne nađem. Poslije jutarnje šihte kuham ručak, za to vrijeme mlađa piše zadaću. Trčkaram na relaciji kuhinja-sobica i provjeravam kako je napisala. Zajednički ručak – koja obiteljska sreća. Zatim starija piše zadaću i priprema se za sutradan. Uz popodnevnu kavu pretresamo dnevne sadržaje i planiramo slijedeće dane. Dvaput tjedno karate, dvaput tjedno mažoretkinje. Muž razvozi, ispraća, dočekuje. Ja popodne opet radim. Navečer stižem na večeru i Big brother, ponekad provjeru znanja uoči kontrolne. I dani lete. Eto nama skoro kraja polugodišta...

Iz Capraga sam. Više nisam, ali kao da jesam. OŠ »Braća Bobetko« - prva četiri razreda u baraci. Bazen, sportska dvorana, kino (kao kino i kao područna glazbena škola). Svijet mog djetinjstva. Snijeg do koljena i više, »klize« na putu do škole. Branka P., Vesna, Željka, Silvana, Sonja, Branka B., Vlasta, Branko Garabiljević, Marijan Grčić, Mišo Mulalić, Nurko Čaušević, Mario Dadić, Čedo, Davor Markušić, Nedžad Kadić. Kinfa, Mišo Bjelajac, Tiho Vranešević.
Pa grad, prvo Zibel. Vikend na ledu, najčešće petak. Prvo telefonska provjera kod prijatelja da li je klizalište otvoreno, pa na bus. Nas dvije, tri ili četiri, društvo. Slatka neizvjesnost – koga ćemo večeras vidjeti od simpatija? Cvek, VM i ini, davne i lijepe uspomene.
Gimanzija, zapravo Centar za usmjereno obrazovanje Vladimir Majder-Kurt. Profesori: Butković, Borčilo, Vegica (Vegh?), Ifo Kovač, Bambi. Usmjerenje. Škreca, Henčica, Sabljakica (ne volim fiziku ni dan-danas), Pero Galama, znani i zaboravljeni. Moram pronaći index, prisjetiti se prezimena.
Korzo, Grill, Vrebac, Stari klub. Bus u pol 10, jer sam imala izlaz do 10. A u pol 10 tek se zagrijava atmosfera. Ljeti ponekad Metalac. Proslave rođendana i dočeci Novih godina u DIT-u.
Nezaboravna Univerzijada. Sjećate li se?... Bilo je to moje posljednje ljeto u rodnom gradu.
Cero, Tralja, Žabac. Gvozden, Joksa, Čips. Đapica, Škic, Čedo, Vasa, Bane, Žuna, Pinča, Žile, Goga. Maja, Tihana, Maća. Tulumi u Zlatnoj dolini. Kristalna kocka vedrine, Grama.
I Nove godine 88./89., Umag, Koralj. Nas četrnaest Siščana i jedan Ante iz Starigrada. 89./90. Poreč, Parentium, nas dvadeset i troje (»Đapa 23«).
Nakon toga, Sisak samo ponekad. Rođendani, godišnjice mature, bolnica. Poneki susret s kumovima. Ja sve rjeđe dolazim, muž povede M. i N., posjete bake i dide, odu na klizalište, prošeću uz Kupu. Donesu sličice.
Gledam slike na webu. Pročitam koji sisački blog. Moj grad. Iako ne živim više u njemu. Ali moji žive, pa i ja pomalo s njima.
...Zavirila u index. Šk.g. 1978./79.: Henč Maja, Vidović Davorko, Maleković Mirko, Pejnović Anica, Ljubičić Davorka, Milotić-Pejnović Mirjana, Demonja Nikola, Borčilo Zdravko, Starčević Milan, Milanović Petar, Kletečki Branislava, Ivšić Ivan, (Sabljak) Mađer Marija, Babić Mile, Ugarković Gordana.
Šk.g. 1979./80.: još i Zaimović Damir, Šipuš Vesna, Drahotuski Zlatko, Mihaljević Mirjana.
Pola njih se više niti ne sjećam. Ali da bar ovako budu nabrojani. Obilježili moje usmjereno obrazovanje.

Baka Adela, teta Mariška. Seidlovi – Štefo, Lela, Silvio, Brano, Vlado, Sanja, Iriska. Šoštarići - Drago, Vlasta, Baćo, Jasnica, Romana. Cvetnići, Golubići, Devčići, Paunovići, Djetelići, Žličarići, Račići. Devetak.
Donji put, nekad Ulica Nine Marakovića. Park sa spomenikom – partizanom raširenih ruku koji me plašio noću. Tekija. Djed. Kestenje. Spuštanje sanjkama s pol brda. Una. Čakljanje. Otoka. Kavrlja. Jutarnje pecivo kod Paralangaja.
Foto Hruby. Kuma Nada, krizmana kuma.
Pokojni pater Luka. Priče na vjeronauku o posjetu Mrtvom moru, o životu uopće. Prva pričest. Nedjeljne mise. Pješačenje do crkve Sv. Ante, iako je Sv. Nikole minutu hoda od bakine kuće.
Dolasci na Badnjak i Uskrs po skrivećki – nekih sedamdesetih godina. Mama, tata, sestra i ja smo kitili bor uoči odlaska u Kostajnicu, ali je sve do Sv. Tri kralja bor bio sakriven od pogleda spuštenim roletama. Zato smo kod bake mogli bez straha slaviti, i odlaziti u crkvu.
Nisam bila u Kostajnici od 1988., kad je umrla teta Mariška. Sad su moje curke dovoljno velike da ih mogu odvesti na izlet, na Kestenijadu ili bez posebnog povoda. Više nikad neće biti Kostajnica ona ista, puno je toga nestalo ili se promijenilo. Pogledam povremeno na webu što je novog, potražim poneko poznato prezime.
Mama i tata više ne odlaze, stari su i bolesni. Ovih Sisveta su sestra, šogor i teta obišli grobove i zapalili svijeće. Mi ćemo nagodinu, nadam se i vjerujem...

Jutros sam se vratila doma, s koncerta Miroslava Škore u zagrebačkom Domu sportova. Nije mi žao neprospavane noći i deset sati putovanja busom, vrijedilo je. Srce mi je veliko i puno. Pozitivne emocije, ponos, razdraganost. Tisuće grla pjevalo je, a na kraju koncerta uzvikivalo ime grada-heroja. (A jučer, pri dolasku u prijestolnicu, vidjeh na Autobusnom kolodvoru izložbu fotografija razrušenog Vukovara...)

Ovim sam koncertom popunila kvotu za ovu godinu. Uspjela sam otići na Bijelo dugme u Zagrebu, Škorin i Balaševićev koncert u Umagu. Žao mi je što nisam bila na koncertu Novih fosila, ali sam bar odgledala snimku. Skupilo se lijepih doživljaja ove godine. U taj dojmljivi skup mogu ubrojati i godišnjicu mature. Svaki taj događaj vratio mi je dio mladosti. Kakav botox, kakvi bakrači...

Slijedeće godine planiram na koncert Dade Topića i grupe Time (barem je u Retromaniji bila najava za koncert u ožujku). Voljela bih otići poslušati Josipu Lisac, na tradicionalnom druženju u slavu besmrtne ljubavi prema Karlu.

I neću se obazirati na komentare da sam prestara za to ili upite – kako mogu ići sama. Pa djeca su mi dovoljno velika da mogu ići sa mnom i mužem, ili da ih mogu ostaviti kod sestre u Zagrebu, ili da ih ostavim s mužem. I zašto bih uopće prestala ići na koncerte?! Dok sam živjela u Zagrebu, bila sam na svim Balaševićevim koncertima, na Ribljoj čorbi, koncertima znanih i neznanih bendovima po klubovima, na bazenima. Bila sam s familijom na koncertu Tonyja Cetinskog, muž s curama ode slušati Karmu, Coloniju, Ivanu Banfić, sama sam dvaput gledala koncert Dade Topića, bili smo na izboru za Elite model, slušali Petra Graška i Alku, uživali za vrijeme ATP turnira u svirkama Gorana Griffa i njegovog benda. Pored svih svjetskih i osobnih problema, treba se znati opustiti i naći sebe u dva sata glazbe za dušu. Ne košta previše, a izvrsna je masaža za srce.

Opet me krenulo. Osvojila sam DVIJE nagrade Konzuma – frizbi i kišobran. Jest da sam tamo potrošila hrpu love, ali sve je to za "u se", potrošila bih i tako i tako. Ovako, čovjeka veseli poneki bon za besplatnu kupovinu ili nagradica. U ponedjeljak pročitam na Škorinom forumu da sam osvojila besplatnu ulaznicu za zagrebački koncert 17.11. Što se babi snilo... A zašto ne bih otišla? Pa javila sam se za nagradu, i željela tu ulaznicu! U Pulu Škoro dolazi 3.12., tada ne možemo na koncert jer imamo drugih obveza. Pitala sam lijepo muža bi li me pustio samu u Zagreb ako dobijem kartu, rekao je da bi. Me pustio. I danas mi otišao na autobusni kolodvor kupiti kartu. Ja telefonski rezervirala kartu za povratak. Dogovorila kavu s kumom nakon što pokupim ulaznicu u Bogovićevoj. Pa se lijepo prošećem po gradu, nisam prođirala Ilicom – Isuse, zar je toliko prošlo?! – jedanaest godina... Kad se sjetim da sam živjela u prijestolnici sedam (gladnih) godina... Poslije koncerta do seke, šogor će me odvesti na bus. U busu odspavam partiju, u 6 h sam na moru, s noge na nogu doma, probudim muža, pa djecu, odvedem mlađu Potočnicu u školicu, i na poslu kunjam do podneva.

Baš sam uzbuđena, kao malo dijete. Takvu euforiju osjetila sam prije dvije godine, kad sam u magazinu Story osvojila dvije ulaznice za prvi Cro-a-porter. Otvorim časopis, a ono – moje ime na popisu sretnih dobitnika!!! Jest da sam se nasmrzavala u velesajamskom paviljonu, ali sam bila u ugodnom društvu starije nećakinje i za moju stariju nabavila autogram Tarika! I još se vratila zrakoplovom, ko prava gospođa. Te sam godine dobila na novogodišnjoj nagradnoj igri časopisa Elle kožnu jaknu. Jakna – mrak! Teška tonu, prava pravcata debela kožetina. Ali jakna bijaše dva broja prevelika. Dobio je moj muž. Pa se dan-danas pravi važan po vani.

Jesmo baš neka sretna obitelj. Velika Potočnica je već od rođenja osvajala razne nagradice, poput majica, igračaka, pernica. Manja je lani osvojila majicu Glasa Istre. Jest da će je moći nositi za jedno petnaest godina, ali... Tajo nosi umjesto nje. A tajo je lani bio na Grobniku, osvojio nagradu auto magazina, vozalo ga po pisti u brzom autu, pa ga malo nahranilo jagnjetinom i napojilo vinom. Prošli tjedan mu stigao reflektirajući prsluk, za bolju sigurnost na cesti. Poslao čovjek nagradni kupon za auto magazin, i dobio. Moja malenkost dobila još, čitajući Tenu i Story, maskaru i gel za dekolte (dizanje cica u zrak). Šira familija, pa i poneki prijatelj i znanac onako pomalo se smješkaju na te naše igrice i nagradice. Sami su si krivi što ne dobivaju ništa. Priznajem, trošimo i previše na tisak, ali tu i tamo osvojimo koju nagradicu pa nas savjest ne grize jaako.

Kad je bila prva sezona Story Music talent showa, uspjela sam starijoj kćeri i mužu nabaviti ulaznicu za finalni koncert, kad je Rafo pobijedio. Ala sreće mog djeteta! To se ne da opisati. Bila je jedina iz škole, a možda i iz grada koja je išla na finale u Zagreb. Ponosna do neba! Mlađa Potočnica je tih dana bila bubana, pa nije bilo ni govora da svo četvero zapalimo u Cibonu, ali smo zato nas dvije iz topline doma svoga pratile finale, a njih dvoje provelo prekrasnu večer i još donijelo dvije kile Rafinih mandarina! A ljudi nam se sprdali, te kako, te zašto, te što vidimo u tome... Moje dijete je htjelo na finale, imala sam vremena, želju, volju, strpljenja, Internet, sreću, i logističku podršku u kumi koja je na kraju u nekom ćumezu podigla dvije karte za mile moje. I znam da to moje dijete nikad, baš nikad neće zaboraviti. I da će jednom moći reći da su joj roditelji priuštili neka zadovoljstva o kojima drugi samo sanjaju i nemaju petlje ostvariti. I zato što znaju da se stvarno trudimo, moje kćeri su u ponedjeljak rekle da im je žao što ne mogu ići sa mnom na Škorin koncert, ali žele da se lijepo provedem. Mislim da smo ih baš lijepo odgojili. I ponosna sam na njih.