Opet me krenulo. Osvojila sam DVIJE nagrade Konzuma – frizbi i kišobran. Jest da sam tamo potrošila hrpu love, ali sve je to za "u se", potrošila bih i tako i tako. Ovako, čovjeka veseli poneki bon za besplatnu kupovinu ili nagradica. U ponedjeljak pročitam na Škorinom forumu da sam osvojila besplatnu ulaznicu za zagrebački koncert 17.11. Što se babi snilo... A zašto ne bih otišla? Pa javila sam se za nagradu, i željela tu ulaznicu! U Pulu Škoro dolazi 3.12., tada ne možemo na koncert jer imamo drugih obveza. Pitala sam lijepo muža bi li me pustio samu u Zagreb ako dobijem kartu, rekao je da bi. Me pustio. I danas mi otišao na autobusni kolodvor kupiti kartu. Ja telefonski rezervirala kartu za povratak. Dogovorila kavu s kumom nakon što pokupim ulaznicu u Bogovićevoj. Pa se lijepo prošećem po gradu, nisam prođirala Ilicom – Isuse, zar je toliko prošlo?! – jedanaest godina... Kad se sjetim da sam živjela u prijestolnici sedam (gladnih) godina... Poslije koncerta do seke, šogor će me odvesti na bus. U busu odspavam partiju, u 6 h sam na moru, s noge na nogu doma, probudim muža, pa djecu, odvedem mlađu Potočnicu u školicu, i na poslu kunjam do podneva.

Baš sam uzbuđena, kao malo dijete. Takvu euforiju osjetila sam prije dvije godine, kad sam u magazinu Story osvojila dvije ulaznice za prvi Cro-a-porter. Otvorim časopis, a ono – moje ime na popisu sretnih dobitnika!!! Jest da sam se nasmrzavala u velesajamskom paviljonu, ali sam bila u ugodnom društvu starije nećakinje i za moju stariju nabavila autogram Tarika! I još se vratila zrakoplovom, ko prava gospođa. Te sam godine dobila na novogodišnjoj nagradnoj igri časopisa Elle kožnu jaknu. Jakna – mrak! Teška tonu, prava pravcata debela kožetina. Ali jakna bijaše dva broja prevelika. Dobio je moj muž. Pa se dan-danas pravi važan po vani.

Jesmo baš neka sretna obitelj. Velika Potočnica je već od rođenja osvajala razne nagradice, poput majica, igračaka, pernica. Manja je lani osvojila majicu Glasa Istre. Jest da će je moći nositi za jedno petnaest godina, ali... Tajo nosi umjesto nje. A tajo je lani bio na Grobniku, osvojio nagradu auto magazina, vozalo ga po pisti u brzom autu, pa ga malo nahranilo jagnjetinom i napojilo vinom. Prošli tjedan mu stigao reflektirajući prsluk, za bolju sigurnost na cesti. Poslao čovjek nagradni kupon za auto magazin, i dobio. Moja malenkost dobila još, čitajući Tenu i Story, maskaru i gel za dekolte (dizanje cica u zrak). Šira familija, pa i poneki prijatelj i znanac onako pomalo se smješkaju na te naše igrice i nagradice. Sami su si krivi što ne dobivaju ništa. Priznajem, trošimo i previše na tisak, ali tu i tamo osvojimo koju nagradicu pa nas savjest ne grize jaako.

Kad je bila prva sezona Story Music talent showa, uspjela sam starijoj kćeri i mužu nabaviti ulaznicu za finalni koncert, kad je Rafo pobijedio. Ala sreće mog djeteta! To se ne da opisati. Bila je jedina iz škole, a možda i iz grada koja je išla na finale u Zagreb. Ponosna do neba! Mlađa Potočnica je tih dana bila bubana, pa nije bilo ni govora da svo četvero zapalimo u Cibonu, ali smo zato nas dvije iz topline doma svoga pratile finale, a njih dvoje provelo prekrasnu večer i još donijelo dvije kile Rafinih mandarina! A ljudi nam se sprdali, te kako, te zašto, te što vidimo u tome... Moje dijete je htjelo na finale, imala sam vremena, želju, volju, strpljenja, Internet, sreću, i logističku podršku u kumi koja je na kraju u nekom ćumezu podigla dvije karte za mile moje. I znam da to moje dijete nikad, baš nikad neće zaboraviti. I da će jednom moći reći da su joj roditelji priuštili neka zadovoljstva o kojima drugi samo sanjaju i nemaju petlje ostvariti. I zato što znaju da se stvarno trudimo, moje kćeri su u ponedjeljak rekle da im je žao što ne mogu ići sa mnom na Škorin koncert, ali žele da se lijepo provedem. Mislim da smo ih baš lijepo odgojili. I ponosna sam na njih.