Baka Adela, teta Mariška. Seidlovi – Štefo, Lela, Silvio, Brano, Vlado, Sanja, Iriska. Šoštarići - Drago, Vlasta, Baćo, Jasnica, Romana. Cvetnići, Golubići, Devčići, Paunovići, Djetelići, Žličarići, Račići. Devetak.
Donji put, nekad Ulica Nine Marakovića. Park sa spomenikom – partizanom raširenih ruku koji me plašio noću. Tekija. Djed. Kestenje. Spuštanje sanjkama s pol brda. Una. Čakljanje. Otoka. Kavrlja. Jutarnje pecivo kod Paralangaja.
Foto Hruby. Kuma Nada, krizmana kuma.
Pokojni pater Luka. Priče na vjeronauku o posjetu Mrtvom moru, o životu uopće. Prva pričest. Nedjeljne mise. Pješačenje do crkve Sv. Ante, iako je Sv. Nikole minutu hoda od bakine kuće.
Dolasci na Badnjak i Uskrs po skrivećki – nekih sedamdesetih godina. Mama, tata, sestra i ja smo kitili bor uoči odlaska u Kostajnicu, ali je sve do Sv. Tri kralja bor bio sakriven od pogleda spuštenim roletama. Zato smo kod bake mogli bez straha slaviti, i odlaziti u crkvu.
Nisam bila u Kostajnici od 1988., kad je umrla teta Mariška. Sad su moje curke dovoljno velike da ih mogu odvesti na izlet, na Kestenijadu ili bez posebnog povoda. Više nikad neće biti Kostajnica ona ista, puno je toga nestalo ili se promijenilo. Pogledam povremeno na webu što je novog, potražim poneko poznato prezime.
Mama i tata više ne odlaze, stari su i bolesni. Ovih Sisveta su sestra, šogor i teta obišli grobove i zapalili svijeće. Mi ćemo nagodinu, nadam se i vjerujem...
Post je objavljen 22.11.2005. u 10:12 sati.